Da bi neko bio dobar profesor, prvo mora voljeti svoj posao. Profesorica Vesna Seljubac, je jedna od onih koje itekako vole svoj poziv, a mnoge generacije je pamte po osmjehu, razumijevanju i znanju koje im je prenijela.
Više od 30 godina, svakodnevno je prelazila gotovo 40 kilometara, na relaciji Doboj-Tešanj, a isto toliko i u povratku, kako bi učenike podučavala Fizici. Iako je od 2016., u penziji, ona je itekako aktivna, te je trenutno stručna saradnica za nastavu u Centru za obrazovanje odraslih „EDUKA“.
Kako je tekao njen životni put i kako ste se odlučili baš za ovaj poziv govorila je za ZOS radio.
„Vjerovatno je motivacija bila vezana za neke prosvjetne radnike, koji su meni predavali, posebno u Gimnaziji u Doboju. To je bio neki motiv, a možda mi ovo i leži, ta struka i pogled na svijet i prirodu. Fizika je prirodna nauka. Gimnaziju sam završila u Doboju, studij fizike na Prirodno matematičkom fakultetu u Sarajevu i nakon toga sam počela da radim u srednjoškolskom centru u Doboju. Tu sam radila nekoliko godina. Onda sam se bavila političkim radom i od 1990., sam radila u Tešnju, također, kao profesor fizike u srednjoškolskom centru. Reorganizacijom koja je nastala prije i poslije rata, zbog velikog broja učenika, radila sam u Srednjoj tehničkoj školi u Tešnju. Istina dolazila sam ja u Tešanj i davne 1977., poslije poplave kao ispomoć i predavala fiziku u Gimnaziji, tako da imam učenika i iz tog perioda“.
Vesna kaže da je dijete Jugoslavije, pa s toga i ne čudi da joj je životni uzor bio Josip Broz Tito.
„Dijete sam Jugoslavije i životni uzor su mi bili ljudi koji su stvarali onu državu, a tu je naravno bio i drug Tito. To nikada ne mogu i neću zaboraviti. Meni je bila čast i što sam živjela, što sam radila i što sam mladost provela u toj zemlji“, govori nam Vesna i dodaje da je takav život moguć i danas ukoliko se mladima pruži prilika.
„Kada pogledate mladi ljudi se međusobno druže. Htjeli mi to ili ne, bilo nekome pravo to ili ne, ali sklapaju se i brakovi kako ih nazivaju „mješoviti“, koji su iz ljubavi. To ja vidim svaki dan. Međutim, obrazovni sistem u BiH bi mogao mnogo više na tom planu da uradi. Sad ne radi i mislim da se stvari odvijaju u suprotnom smjeru, da se edukacija učenika vrši na jedan suptilan način, koji ne dozvoljava međusobno povezivanje ljudi i na tome će se morati mnogo raditi. Tu su različiti nastavni planovi i programi, različita je historija i te neke vrijednosti, opće ljudske, jednostavno ne dolaze do izražaja. Mada se pojavljuju mladi ljudi sa predivnim idejama, to ne možemo osporiti, samo bi im trebalo obezbjediti drugo okruženje, bez tog previše iskazanog nacionalnog. To je prostor za prosvjetne radnike.“
Da bi neko toliko dugo bio profesor potrebna je ljubav, ali i razmjevanje.
„Svaka godina je nova generacija učenika, nova saznanja, nove spoznaje, pa i kad čovjek piše njihova svjedočanstva, bar ja, s toliko ljubavi ih ispisuje. Prolazi kroz nekakav njihov životni put. Prosvjetni radnik zaista mora voljeti djecu i mora biti stručan u svom predmetu. Bez ta dva elementa nema pravog prosvjetnog radnika.“
Više od 30 godina svakodnevno je putovala da bi učenicima prenijela svoje znanje, no, to joj nije predstavljalo problem.
„Kad sam se vratila u Doboj bili su autobusi koji su prevozili učenike. Mnogo ih je iz Doboja išlo u Tešanj u školu. Ja uđem u autobus i svi moji učenici su tu, zajedno dođemo do Tešnja, ponekad zaspim, oni me probude i tako krene moj radni dan. Vraćala sam se, također, autobusom, sve dok veći dio tih učenika nije počeo ići u dobojske škole i ti autobusi su prestali da voze, pa sam počela dolazit kolima. Nije mi to bio nikakav problem. Radost je otići u školu i raditi s djecom. Na neki način prosvjetni radnik ugrađuje sebe u svakog učenika, drugačije ne može biti i raduješ se svekom njihovom uspjehu.“
Vesna nam je govorila i šta sve mladost nosi sa sobom, te da se profesori moraju ponekad sjetiti perioda kada su oni bili srednjoškolci.
„Često znam reći da ponekad zaboravimo da smo mi nekad bili učenici i zaboravimo na neke stvari koje smo i mi radili. To je svojstveno mladosti i čovjek mora pokušati na neki način da se stavi u njihovu ulogu, ulogu mladosti. Mladost sa sobom nosi i da se pobjegne s časa, pa i mi smo to radili, to je tako. Vodili smo računa o učenju i možda je malo drugačiji odnos bio između prosvjetnog radnika-profesora i nas učenika. Možda je danas taj odnos nešto liberarniji i vjerovatno je to dobro, ukoliko krene u dobrom smjeru. Kada govorimo o srednjoj školi, tu treba biti jedan potpuno ravnopravan odnos između prosvjetnog radnika i učenika, jer su to već poprilično odrasli ljudi, sa nekim svojim potrebama, potrebama mladosti, o kojima prosvjetni radnik mora voditi računa“, kazala nam je Vesna, te dodaje:
„Prosvjetni radnik nema vagu pa da izvaga znanje svakog učenika. Mislim i to u krajnjoj varijanti nikome nije ni bitno. Jako je bitno da čovjek pokaže ljubav prema učeniku, svakom, prema njih 30 koji sjede u razredu, a nekad ih je znalo biti i 40, da pokuša ući u probleme sa kojima se oni susreću, i tek onda ide onaj dio edukacije. Uvijek sam imala na umu da su djeca različita i da su njihove sfere interesovanja različite, da moj predmet nije na prvom mjestu, nego da je na provom jestu svih 12-13 predmeta koliko oni imaju. Poprilično su učenici opterećeni sadržajima nastavnih planova i programa, imaju jako puno za učiti i tu moramo biti fleksibilni, da se s njima možemo dogovoriti i kada odgovarati, i kad im pomoći, i na koji nečin. Ponekad ih i pustiti sa časa, ako nisu dovoljno spremni iz nekog drugog predmeta, i možda se dogovoriti s njima da ne budu na tom času. Sve je to sastavni dio rada s djecom. Tu je i rad s njihovim roditeljima. Velika je uloga tu povezanost roditelja i razrednog starješine, bez toga bi cijeli proces išao teško.“
Za kraj Vesna je svim učenicima poručila da je znanje osnov svega.
„Svoje bivše učenike pozdravljam i pratim njihove uspjehe. Svi su oni meni dragi. Novim učenicima poručujem da se mora učiti, bez toga nema napretka, nema napretka ni porodice koju oni imaju namjeru da formiraju. Znanje je osnov svega i kad bi malo više bilo znanja, možda bi stanje u društvu bilo bolje.“
“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.
