Niske temperature, obilne padavine i nestanak električne energije, nisu nas spriječili da posjetimo dvije dugogodišnje prijateljice i komšinice, Ružicu Ivić i Maricu Vidić, koje su se zbog ljubavi prema svojim životnim partnerima skrasile u Usori.
Ružica je rođena u Vukovaru, a Marica je Zagorka, no, velika ljubav i sudbina su ih vodile, te su se i jedna i druga udale za Usorane. Dočekale su nas nasmijane, vedre i pune elana, te nam pričale o svom životnom putu, porodici, druženju i mladima.
Ružicu Ivić, kao profesoricu hrvatskog jezika sudbina je dovela 1969., u osnovnu školu na Tešanjci. Tu je upoznala i svog supruga, osnovala porodicu i zauvijek ostala na Usori.
„Stjecajem okolnosti studirala sam u Tuzli. Nakon diplomiranja tražila sam radno mjesto i ukazalo se to na Tešanjci 1969., u jesen, i tako sam došla ovdje. U toj školi našla sam krasne ljude koji su me lijepo primili i tako sam počela raditi. Ovdje sam upoznala i svog supruga, započela neki novi život i baš mi je bilo lijepo. Usorani su inače fini ljudi, i ne samo oni. Dosta sam kontaktirala s ljudima u Tešnju, jer sam se bavila duštvenim radom. Tako da imam mnogo prijatelja i u Tešnju i u Usori.“
Marica je nakon udaje sa suprugom dvije godine živjela u Zagrebu, potom se seli u Njemačku, ali kada su se ona i pokojni suprug penzionisali, došli su živjeti u Usoru.
„Šta znam. Sudbina me dovela. Kod nas tada nije bilo daleko da se uda. Mislim da me vodila ljubav. Možda da sam ove pameti, ne bih to uradila, tada nisam ništa razmišljala. Onda smo živjeli u Zagrebu, a ja nisam namjeravala nikada doći ovamo. Potom smo otišli u Njemačku, pa smo pričali sad ćemo se vratiti, a onda je došlo jedno dijete, došlo drugo i tako. Moja djeca su u Njemačkoj, a nakon penzije, suprug i ja smo se skrasili u Usori.“
Iako su se poznavale od ranije, da počnu svoje prijateljstvo zaslužna je svadba Maricinog sina.
„Pa znala sam ja njih i prije, ali stjecanjem okolnosti, evo kada se njen sin ženio, bili smo pozvani u svatove i tako je to otpočelo. Od tada smo zbilja bliske prijateljice i tako se lijepo družimo.“
Dobar komšija je poput porodice govori nam Marica.
„Jako je bitno imati dobrog komšiju. Naprimjer, ja sam sama, imam ovdje i muževu familiju, ali s njom sam stvarno kao sestra.“
Kada im dolaze djeca iz inostranstva, Ružica i Marica, uvijek pomažu jedna drugoj.
„Naša djeca nisu blizu jedni drugih i dolaze u različito vrijeme, tako da nas je teško okupiti sve. Za praznike Ružica sprema više, ja nisam vješta za to, a ja se malo ogrebem,“ govori nam kroz smijeh Marica, dok Ružica tvrdi da ona doprinese ne drugi način:
„Marica doprinese na neki drugi način i tako se to lijepo poklapa. I moja djeca su vani. Sin s porodicom je u Njemačkoj, a kćerka je u Zagrebu. Tako da nisu s nama, ali dođu. Kćerka dođe češće jer je bliže.“
Iako je godinama u penziji, Ružica je idalje aktivna, te radi u KUD-u „Izvor“ Žabljak.
„Veliko zadovoljstvo mi je raditi s mladim ljudima i treba raditi s njima, jer su dobri i divi, samo im treba na određen način prići i pokazati im svoje prijateljstvo, želju da se zbližite, pomažete, da nađete zajednički jezik. Baš u KUD-u „Izvor“, u kojemu radim, sa mladima se jako dobro druže stariji, tako da je to jedan sretan spoj. Nema jaza između generacija, družimo se svi zajedno ,naša okupljanja su tako bliska, lijepa i zajedno smo i u radosti i u žalosti. Nekako smo se srodili kao obitelj. Tako da kada je nekome slavlje zajedno smo i kada je neka tuga zajedno smo.“
Maricu, ipak, prijateljica nije povukla u kulturno umjetničko društvo.
„Nisam ja za to, pogotovo otkako mi je muž preminuo slabo izlazim negdje. Odem kod svojih u Zagorje. Bila sam prošle godine tri puta.“
Ružica mladim ljudima savjetuje da se više druže, te održavaju svoja prijateljstva.
„Savjetujem mladim ljudima da se druže, da jedni drugima pomažu, da jedni druge razumiju, da ne budu odvojeni, jer danas je nekakvo vrijeme kao da se otuđujemo jedni od drugih. Možda je to malo više zbog tehnike koju imamo i telefona. Mladi sjede zajedno, ali ne razgovaraju, to mi je nekako žao. Lijepo je da se družimo u određenim društvima, jer samo sjedenje u kafićima nije baš dobro. Može se družiti i na druge načine, nego što je samo sjedenje u kafićima. Evo u kulturno-umjetničkom društvu se lijepo družimo i korisno nam je. Upoznajemo našu tradiciju, kulturnu baštinu, imamo i fiziču aktivnost. Mladi se trebaju družiti i pozitivno razmišljati. Najmanje je dobro da se ne druže, da su neaktivni i da se ne sreću. Nisu ni kafići loša stvar za druženje, ali ima i boljih načina. Velika nam je obaveza da se brinemo o mladima, da im izlazimo u susret, i da ipak ti mladi ljudi znaju da nisu sami, da ne moraju hodati ulicom, da imaju podršku od nas starijih. Vrlo je važno da se mladi odgajaju na pozitivan i lijep način.“
“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.
