Svjedoci smo da mnoge mlade osobe odlaze iz BiH kako bi našle za sebe bolje zaposlenje. Veliki broj radnika napušta svoja radna mjesta u potrazi za boljim uslovima rada.
U moru sumornih i teških vijesti pronašli smo jednu pozitivnu, a dolazi iz naše lokalne zajednice. Imali smo priliku upoznati tri, dugogodišnje uposlenice tešanjske firme „Napredak“, Mariju, Azru i Dinu, koje nam govore da s osmjehom dolaze na posao.
Marija Atmagić čitav radni vijek je provela u ovoj firmi, a nama je otkrila zbog čega je 39 godina provela u „Napretku“ i nikad ga nije napustila.
„Ovdje sam već 39 godina i jednostavno vežeš se za posao koji radiš i ne ide ti se na drugo mjesto. Držiš to što imaš. Nekad si bolji nekad slabiji, ali ti je stalo do posla i a ga zadržiš. Jako je važno imati volju za poslom, da se tebi ide na posao, jer ako ti se ne ide odmah nema ni zadovoljstva.“
Baš poput Marije i Azra Hujdur u ovoj firmi je zaposlena već 39 godina.
„Drugačije je bilo prije i drugačije su nas naši roditelji odgajali. Ranije si, koju školu završiš to si i radio, dok to danas nije slučaj. Završiš jednu školu, a radiš drugi posao. Danas mladi imaju više mogućnosti. Mi smo po zavšetku škole imali „Napredak“, „Slogu“, i još nekoliko firmi, dok se sad ima više izbora. Zbog toga mladi misle da ako odu u drugi kolektiv da će im tamo biti bolje. Mi godinama radimo u svojoj branši i stekle smo tu neku rutinu, ali i prijateljstvo, koje ti je žao ostaviti da odeš u drugu firmu. Jednostavno radiš i vežeš se za taj posao.“
Dina Čaušević u ovoj firmi je već 12 godina, a kako kaže počela je od nule, iz pogona za mašinom, no, zbog svoje upornosti, želje za učenjem, ali i trudom i radom danas se nalazi na poziciji normirca.
„U „Napretku“ sam već 12 godina i počela sam iz pogona, radila a mašinom, a zadnje četiri i po godine radim kao normirac. Kroz sve ove godine rada imala sam priliku raditi i sa Azrom i sa Marijom, te sam mnogo od njih naučila i dobila savjeta. Prvo sam s njima radila u istoj liniji, pa sam im bila pomoćnik, pa brigadir, pa opet pomoćnik. Bilo mi je lijepo raditi s njima. Iako sada ne radimo zajedno, i sad volim otići do njih, da koju probacimo.“
Marija nam govori i kako je to obučavati mlađe generacije.
„Znate, ako osoba želi i hoće da nauči ona će to i uspjeti. Kada takvoj osobi kažeš da uradi nešto, ona će i uraditi, ali ako neko neće, možete mu govoriti koliko god hoćete, ono će uraditi po svom.“
Azra ističe da je problem mlađih generacija u tome što nisu solidarni jedni prema drugima.
„Nema više radnika koje nešto interesuje, koji pitaju. Takav je sistem u cijeloj državi. Mi kada smo počele raditi bile smo na normi, koliko radiš toliko te plate, međutim, danas se minimalac mora isplatiti. Ranije si težio da napreduješ i budeš nagrađen. Prije kad odeš na bolovanje tri dana već četvrtog ti uzimaju mašinu, pa se boriš da dođeš na posao (smijeh), da ti ne promijene mašinu jer si radio na njoj i navikao se. Jako je važno i imati dobrog kolegu i kolegicu koji će ti uskočiti u pomoć, ali sada ih je malo. Pomoći ću ja Mariji i ona meni. Ranijih godina bilo je da kada se pojavi neka greška, nije niko pitao koje napravio, nikada nije ostala samo jedna. Sve mi ostanemo da pomognemo, završimo posao i idemo kući. Sada je drugačije, jer mlađe generacije nisu zainteresirane, nisu solidarne.“
Dina ističe kako je sa dobrim kolegama sve lakše na poslu.
„Mi smo većinom majke i domaćice i često znam reći kako na posao dolazim da se malo odmorim. Velika je stvar kada možeš tako doći na posao, jer imaš s kim podijeliti neke stvari pa ti bude lakše. Lijepo je kada imaš nekoga s kim možeš progovoriti na poslu, kad imaš s kim se nasmijati, zaplakati, nasekirati i obradovati. Bude dana i kad ti se ne ide na posao, ali sve češći su dani kada zaista poželim doći.“
Azra nam govori da joj se uskoro bliži odlazak u penziju, te da ne zna šta će bez posla.
„Jutros sam prošla pored kolegica i pitala ih jesu li se odmorile, jer nam je subota bila neradna, a one su mi odgovorile: „Jel’ ti mene zezaš, kod kuće sam crkla radeći“ (smijeh). Mi ponedjeljkom dolazimo na posao da se odmorimo od kućanskih poslova. Kako mi se uskoro bliži odlazak u penziju, o tome sve češće priča. Zbog toga mi je moja mama rekla kao zašto o tome pričaš, kad dođeš kući ti ćeš se zatvoriti i nećeš nigdje ići. Ja joj govorim pa hoću da se odmorim. Ipak kada bolje razmislim, kad odem u penziju i ustanem ujutro, šta ću ja bez posla (smijeh). Više od pola života idem na posao, stalno radim i probudiš se jedno jutro i bez posla si, nemaš gdje ići.“
Šta je ključ uspjeha da bi jedna firma imala ovako zadovoljne radnike, koji s osmjehom dolaze na posao govori nam direktor Enis Redžić.
„Naši zaposlenici su pretežno s općine Tešanj, ali ima ih nekoliko i iz Doboja i Teslića. Trenutno brojimo oko 230 uposlenika. Ovdje imamo kolege i kolegice koje su preko 30 godina u ovoj firmi, za njih 35 će uskoro ispuniti uslov za penziju. Smatram da je ključ našeg uspjeha sloga i razumijevanje. Kao direktor uvijek gledam da budem tu za radnike, ne samo kada je u pitanju plaća i posao nego i kad su u pitanju neke nematerijalne stvari. Ovdje obilježavamo sve vjerske i druge praznike kada imamo za naše uposlenike poklon pakete, potom vodimo računa da svim uposlenicima obezbjedimo određenu količinu svježeg voća, a dajemo i podršku za školarce naših uposlenika.“
Redžić ističe da ukoliko su zadovoljni radnici bit će zadovoljna i firma u kojoj rade.
„Mi na poslu provodimo više vremena nego kod kuće, osam sati smo s kolegama i kolegicama, pa se bez sloge i razumijevanja ne može. Radnici su najveći kapital jedne firme. Ako su zadovoljni zaposlenici, bit će zadovoljna i firma, njen vlasnik i direktor. Firmi je mnogo isplativije da zadrži dobrog radnika. Ne kažem da je to jednostavno, pogotovo kada je velika konkurencija, ali i potražnja za radnom snagom koje je znatno manje od radne snage na tržištu. Ali, smatram, da ipak, treba dati radniku osjećaj zadovoljstva da na posao dolazi s osmjehom. Možda je to previše za očekivati, ali treba mu pustiti da ima osjećaj zadovoljstva, da je nešto pridonio firmi, rezultatu i poslovanju. Treba radnike više uključiti u procese donošenja odluka i imati sluha za njihove potrebe, prilagoditi im se, saslušati, utješiti i imati razumijevanja, izaći im u susret kad god je to moguće.“
