Grad Maglaj se prvi put spominje 1408. godine. U povijesnom smislu posebno je značajno područje Starog grada .
Prije rata u BiH, Maglaj je bio industrijski centar, u kojem se nalazi tvornica celuloze i papira “Natron”, ali u ratnom periodu njeni pogoni su pretrpjeli teška ratna razaranja. “Natron” je poslije rata (2005) privatiziran i sada nosi naziv “Natron – Hayat” .Ovo su podaci koje možemo naći na Wikipediji.
O pravim vrijednosti ovog grada mogu govoriti Maglajlije koje su sudeći po jednom status ali komentarima razočarani činjenicom da Maglaj zapravo umire.
Status prenosimo u cijelosti:
„Teško retoričko pitanje. Naizgled, grade se neke kuće, neke dotrajale ruše. Nešto se događa….
Koliko ćemo se sjećati Maglaja? Sutra, za deset, dvadeset, trideset godina?
Ograda nam je mentalitet! A tu smo , brate, tanki.
Maglaj je nekada imao profesionalno pozorište. Profesionalnog redatelja ( Mustafa Kapetanovic), najbolju glumicu u BIH ( Branka Crnkovic), lutkarsko pozorište.
Da li je trebalo da se to ugasi? Nije. A detalji boravka profesionalne porodice u Maglaju?
Eeee ,toga nema !
Maglaj je imao svjetski poznatu izložbu fotografije. Pravio je to naš Sužnjević sa kompanijom. Ovaj grad je bio ponosan. Onda je prošao rat. Sužnjević zaustavljen u Žepču. Ni traga boravku u Maglaju. Pokušaš da saznaš bilo šta o Sužnjeviću, šta se može. Eee toga nema, gubi se u prošlosti….
Maglaj je imao poznati moto sport. Čuveni Max, senzacija u Maglaju. Saznao bi više o tome. Nećes!
Maglaj je imao čuvenu Čarsiju koja je još u dane djetinjstva autora ovih redova bila nosilac života ovdje. Pročitao bi više o ovim djelatnostima majstora života. Pa i ako nema, mnogo je stvari koje bi trebalo da nas podsjećaju na taj život, događaje, stvaranje. Našli bismo tu dokumentaciju. Nećete!!! Nikome to nije važno.
Maglaj je imao čuveno “pravilište”, letećih modela, aviona, zmajeva. Tehnologija prenesena iz Ljubljane, od strane čuvenog Mujezinovica i kompanije. Mi stvarno to uspješno čuvali. Ali, buraz , uspješno i uništili. Računaj da to Maglaj nije ni imao.
Maglaj je bio čuveni grad otpora fašističkoj agresiji u ovim ratovima. Rado bih pročitao gdje su bile linije odbrane, linije napada, gdje su strahovi bili najveći. Gdje je ta dokumentacija? Nema ,buraz, prepusti se mašti. A mašta tanka, a i vjetar je odnosi i raznosi.
Maglaj je još 1965, kad je ličio na kasabu, pokrenuo festival, a već 1970 imao državno sastajalište mladih talenata. Bilo je pitanje prestiža doći u Maglaj. Pisali su se o tome članci u cijeloj nam bivšoj domovini. Čuveni autori – novinari prošli su kroz Maglaj: Ahmed Bosnić, Žika Živulović Serafim. Sve su rekli i sve opisali. Sve je sačuvano. Ipak ,knjiga od 350 stranica krije se od čitalaca. Knjiga u kom je obrađen period rasta i života Maglaja više decenija. To bi trebalo da znači da su svjedoci prespavali.
Stvarna istina se krije! Stvarne heroje krijemo!
Sve ostalo je prljava prošlost festivala, Zbog kojeg Maglaj nikada nije postigao stvarni uspjeh svoga festivala! Jer svi su htjeli da budu glavni, a to nikada nije moglo.
Stvarno, da li Maglaj umire. Da, ali kada će postati toga svjestan….“ napisao je na svom profilu Fuad Ruvić iz Maglaja.
