„Pjevat’ ćemo šta nam srce zna, pjesme sa svih strana planina
čujte me ljubavi sam žedna, jer je pjesma jedna nama suđena…“
Zapjevala je na početku našeg razgovora Marica Ružić.
A kako drugačije i početi razgovor s penzioniranom nastavnicom muzičke kulture, nego s pjesmom i muzikom, koja povezuje ljude na ovim prostorima. A, osim muzike, ljude povezuje i Marica. Prije dvije godine došla je u kulturno umjetničko društvo „Pobjeda“. Tamo je osnovala ženski vokalni ansambl, te su njene dvije poznanice iz Usore i Jelaha, željne višeglasnog pjevanja, u Tešanj došle za njom.
– Zajedno samnom u „Pobjedu“ su došle i dvije osobe iz Usore i Jelaha, koje su nekad ranije pjevale u drugom horu, ali kako je taj hor ukinut one su došle ovdje. Željne su višeglasnog pjevanja i druženja s istim interesima. To su osobe koje zaista vole horsko pjevanje, a nisu imale šanse nigdje drugo da pjevaju. Pridružile su se sada nama i mogu reći da su sretne.“
Muzika povezuje
Muzika se provlači kroz cijeli njen život, a s njom je dobila priliku, kroz školstvo ispratiti brojne generacije, kroz KUD upoznati osobe iz cijelog regiona, ali joj je dala i mogućnost da ode u brojne gradove svijeta. Čak nam je i sama kazala da muzika povezuje ljude.
– Sve što nas veže i spaja jeste muzika, ona se naprosto provlači kroz cijeli moj život od najranijih do najstarijih generacija, s tim da sada to produžavam kroz folklor i u radu s horom. Muzika je nešto što nas obavezuje da pokažemo drugima našu tradiciju, kulturu i naše običaje, kroz taj program. S KUD-om imamo priliku da putujemo i po Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj smo bili, u Italiji također. Drago mi je da se naš zajednički rad prepoznaje, a mi smo zadovoljni i sretni u tom radu.
Obući dimije i igrati folklor bila joj je želja još iz djetinjstva, a kaže kako joj se ostvarile tek u pedeset plus.
– U kulturno umjetničkom društvu Pobjeda u Tešnju već sam dvije godine i igram folklor, to mi je bila želja od djetinjstva, i sada se ispunila u pedeset plus.Uvijek sam igrala u KUD-u, za vrijeme svog osnovnog i srednjeg obrazovanja, ali to je bilo u usorskom kulturno umjetničkom društvu Omanjska. Mi smo imali naše nošnje i igra je, onako poprilično statična, više si na mjestu. Ali, ja sam kao dijete imala želju da obučem dimije i igram, jer znate kako dimije onako plešu oko tebe (osmijeh). To mi se stvarno ispunilo. U KUD-u Pobjeda sam počela igrati prije dvije godine u prvom mjesecu, a već u šestom sam bila u prvoj postavi kada smo išli na smotru u Hrvatsku.
Osnivanje vokalnog ansambla
S ponosom nam priča, da se u ovom kulturno umjetničkom društvu igraju igre svih naroda koji žive na ovom području.
– U pobjedi se sve igra i Makedonija, pirot-Srbija, Bosna, Hrvatska, sve al baš sve se igra – govori nam Marica, te kroz osmijeh dodaje da nije uspjela isprobati svu nošnju:
– Nisam uspjela (osmijeh), to mi samo za nastupe. Za zadnji nastup kada sam pjevala sa svojim curama nosila sam svoju tradicionalnu nošnju. Moram vam pustiti i snimak kako moje cure pjevaju, jer sam zaista jako ponosna na njih. To je ekipa amatera koji pjevaju, daju svoju dušu, a poslije toga idemo svi zajedno da igramo.
Vokalni ansambl pri KUD-u osnovala je prije godinu dana, tada su brojale samo četiri člana, a danas već oko petnaestak.
– U posljednjih godinu dana smo osnovale i ženski vokalni ansambl. Počele smo od četiri osobe a sada nas već ima oko četrnaest ili petnaest. Pjevamo zajedno, igramo, družimo se i drago mi je da mogu reći da su to cure koje su totalni amateri pjevaju dvoglasno ili troglasno bez pratnje instrumenta.
Osim ovog, Marica je i članica svog župnog zbora u Jelahu.
– Članica sam još i mog župnog, crkvenog zbora u Jelahu. Tamo već pjevam 23 godine i ponosna sam na naš zbor, jer je jedan od najboljih u cijelom usorskom dekanatu.
Volonterizam
Nakon odlaska u penziju, odmora od izvođenja nastave, Marica je našla način kako da pomogne drugima. Prijavila se, i tako postala prvi volonter koji je došao raditi u „Dnevni centar za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama u Tešnju“. Njena želja bila je da uljepša svakodnevicu korisnicima ovog Centra.
– Ja sam u mirovini, ali ne mirujem. Prva moja aktivnost nakon penzionisanja,bila je volontiranje u Dnevnom centru za djecu i odrasle s posebnim potrebama u Tešnju. Tu sam dala svoj doprinos, zato što sam vidjela priliku da svoju profesiju produžim u toj kategoriji i našla način kako da uljepšam bilo koji sat života toj djeci. Tamo se mi družimo, sviramo, igramo, pjevamo ili se bavimo raznim aktivnostima, poput određenih radionica pravljenja nakita, broševa i slično.
Kako je bila prvi volonter, koji se prijavio da radi s ovom djecom, Marica je na dozvolu morala čekati skoro dvije godine. Ipak čekanje joj se isplatilo, te zadnjih šest godina, dva puta sedmično odlazi u Centar kako bi se družila s korisnicima.
– Nakon tri godine mog mirovanja otkada sam otišla u mirovinu, kada sam se odmorila od škole, razmišljala sam šta bih ja to mogla raditi, jer nisam osoba koja nikad nije radila. Tada sam čula za „Dnevni centar za djecu i odrasle s posebnim potrebama“, ali sam na dozvolu da mogu volontirati čekala, čini mi se oko dvije godine, jer do tada niko nije ni volontirao u Centru. Moja dozvola je konačno došla pred Novu godinu, trebali su korisnicima podijeliti paketiće, jer svake godine dolaze bajkeri s paketićima i rekli su kada bih ja mogla da dođem. Ponijela sam svoj instrument svirala gore njima, da bar zvončiće naučimo. Tako da tada sam ušla u Centar i tu volontiram evo već šest godina.“
Izrada nakita
Osim u Dnevnom centru, ona radi i s mališanima u tešanjskom vrtiću.
„Dolazim i u vrtić nektarine i imam s djecom jako dobru saradnju. Tamo imamo muzičku radionicu u kojoj se pojavljuju djeca od treće do šeste godine. Aktivnosti kojima se mi bavimo pokazujemo na priredbama. Nekada se one održavaju u vrtiću, a nekada u Domu kulture u Tešnju.“
Pored brojnih aktivnosti koje ima u toku dana, Marica kada ima slobodnog vremena, izrađuje i nakit, koji je prepoznatljiv, jer svaki komad sadrži i jedan dugmić.
„Slobodno vrijeme koje mi je preostalo provodim tako što izrađujem nakit. Izrađujem ga najviše od kože, kaučuka i dugmića. Dugmići su stvar prepoznatljivosti kada su moji radovi u pitanju. Počela sam nakit izrađivati prije neke dvije do tri godine. Prvo sam počela raditi prstenje, potom naušnice, a sada sam došla i do kože. Moj nakit je unikatan, svaki komad ima svoju priču, kombinaciju dugmića i boja i jednostavno drugačiji je. Ovo me baš opušta. Kada ga izrađujem tada sam sama sa sobom, mogu i da pjevušim. Nakit poklanjam svojim prijateljima, a ponešto i prodam, ali svakako ovo mi je jedno od lijepih zanimanja.“
