Poslije 82 godine, 5. oktobra 2024. godine, džamija Muje Kotezlije u Kotezima na ulazu u Popovo polje u Hercegovini, ponovo će otvoriti svoja vrata.
„Uz Allahovu pomoć i sa Njegovim imenom, s ponosom objavljujemo da će džamija „Muje Kotezlije“ u Kotezima, nakon pune 82 godine, svoja vrata svečano otvoriti svima koji žele da je zijarete i u njoj obave namaz. Svi oni koji to urade, garantiramo da neće pogriješiti“, saopćeno je krajem augusta iz Medžlisa Islamske zajednice u Trebinje.
Historija ove bogomolje koja je proglašena Nacionalnim spomenikom BiH zaista je burna i zanimljiva. Kao i prošlost ovog kraja.
Prvi spomen Koteza
Inače, selo Kotezi se prvi put spominje u povelji bosanskog kralja Stefana Ostoje iz 1399. godine u kojem “bosanski kralj prodaje slansko primorje Dubrovačkoj Republici”. Prema Bjelovučiću (Kalendar Napredak, 1930.), pored Koteza, tu se spominju Slano, Zaton i druga danas mjesta. Zanimljivo je da autor navodi kako su “u cijelom Primorju živjeli samo bogumili, što i dubrovački pisci izričito tvrde”.
Dio nešto kasnije historije ovog mjesta otkriva nam u svojim djelima i rahmetli Hivzija Hasandedić (1915.-2003.), taj neumorni sakupljač historijske i rukopisne građe, arhivist, historičar i poliglota, u svojem djelu „Muslimanska baština Bošnjaka u istočnoj Hercegovini (Dobra knjiga, 2017.).
„Kotezi su smješteni na strmom obronku brda Lipnice, desno od puta Ljubinje-Trebinje, oko dva kilometra sjeveroistočno od Popova polja. Da je mjesto staro dokazuje nekropola srednjovjekovnih stećaka. Od osnutka ljubinjskog kadiluka koncem 16. stoljeća pa do konca turske vladavine Kotezi u se stalno nalazili u sastavu ovog i trebinjskog kadiluka. Danas se ovo mjesto nalazi na području općine Trebinje“, bilježi Hasandedić.
Nije poznato, navodi on, kad se prva muslimanska porodica naselila u Kotezima i odakle je došla. No, primjećuje. Godine 1076, (1665) ovdje su živjeli: majstor (usta) Jusuf Durak, papudžija, i neki Osman. Godine 1180. (1766) u ovom mjestu se spominju: Ismail Serak i bratić mu Ahmed, Ahmed, sin Zulfikarov, i Ferhad, sin Ahmedov. U Kotezima je 1880. godine živjelo 12 muslimanskih porodica, a toliko ih je bilo i pred Drugi svjetski rat 1941. godine.
Za turske uprave u Kotezima su izgrađeni sljedeći objekti: džamija, mekteb, dvije čatrnje, tri kule i više čardaka i stambenih zgrada. Od ove baštine nije se ništa u cijelosti sačuvalo, nego se još samo, tu i tamo, vide ostaci ruševina nekih objekata ili njihovi dijelovi.
Ko je bio Mujo Kotezlija?
Hasandedić je posebnu pažnju posvetio džamiji Muje Kotezlije.
„Džamija je locirana na sred sela i njena valjkasta, oko osam metara visoka kamena munara privlači pogled svih putnika koji ma s koje strane dolazili u Koteze. Osnovica joj je pravougaonik sa stranicama 6,25×5,50 metara (enterijer). Imala je po dva prozora u zidu od mihraba i vrata i po jedan mali pri vrhu druga dva zida. Građena je od lomljenog kamena vezanog krečom i zidovi su joj debeli 0,65 metara. Bila je pokrivena pločom. Uz desni zid joj je prigrađena kamena munara koja u svojoj arhitekturi sadrži neke domaće arhaične elemente i kojoj slične u našim krajevima nigdje nema. Građena je od lomljenog kamena i ima svoltan krov iznutra obložen crvenom opekom“, pisao je.
Do ulaza u nju vodi s vana jedanaest, a od ulaza do vrha četrnaest u svrtac građenih kamenih stepenica. Pri vrhu munare nalaze se četiri mala prozorčića kroz koje gleda mujezin kada ezan uči.
„Priča se da je ovo najstarija džamija u donjoj Hercegovini“, navodi istraživač.
Lijevo od džamije nalazi se čatrnja i harem sa desetak starih nišana bez natpisa. Vakuf ove džamije imao je dvije čatrnje, iz kojih se ranije ljeti voda prodavala, i tri mala harema. Pred pročelnim zidom džamije nalazi se jedan grob ograđen kamenim pločama i sa jednim malim nišanom bez natpisa. Priča se da je u ovom grobu sahranjen osnivač džamije i mekteba uz nju Mujo Kotezilija. Nišan, možda, označava skromnost ovog vakifa.
Prema Aliji Nametku, džamiju je sagradio Mujo Kotezilija prihodima od pristojbi koje je zaradio dijeleći, u ime sultana, erazi-miriju (zemljište u vlasništvu države) u Hercegovini.
„O njemu ništa pouzdano ne znamo, jer mu nema spomena u pristupačnim izvorima. Može se samo misliti, a ničim dokazati, da je Mujo Kotezilija bio domaći čovjek, renegat, koji je kad su Turci zauzeli ovaj dio Hercegovine prešao na islam i stupio službu“, ističe Hasandedić.
Priča o Burinama
Za kotešku porodicu Burina (iz koje potječe i nedavno preminuli popularni glumac, rahmetli Haris Burina) priča se, bilježi Hasandedić, da potječe od katoličke porodice Burića u Ravnom. Možda je on bio neki daljnji predak ove porodice. U porodici Burina sačuvano je, opet, predanje da je neki njihov predak došao u Koteze iz Herceg-Novog.
Pred pročelnim zidom džamije nalazi se jedan grob ograđen kamenim pločama i sa jednim malim nišanom bez natpisa. Priča se da je u ovom grobu sahranjen osnivač džamije i mekteba uz nju Mujo Kotezlija. Nišan, možda, označava skromnost ovog vakifa.
Još nešto. Ovoj džamiji su gravitirala sela: Miljanovići, Mišljen, Obzir, Oraje, Ravno i Vojevići. Priča se da je petkom i bajramima u nju dolazilo po šezdeset konjanika. U toku hercegovačkog ustanka 1875-1878. godine ustanici su srušili njen krov i znatno je oharabili.
Potpuno je stradala u toku Drugog svjetskog svjetskog rata, kad su četnici 1942. godine skinuli s nje krov i, kako se priča, neko od njih ga je odnio i stavio na svoju štalu!? Tada su oni srušili i mektebsku zgradu u kojoj se nalazio i stan za mualima. Imamsku dužnost u ovoj džamiji vršili su od 1912. do 1942. godine slijedeći: Mehmed ef. Merzić, Ali ef. Zlomužica, Husein ef. Miljanović, Mahmutović i Salihović.
U Kotezima su za turske uprave sagrađene tri kule, više čardaka i stambenih zgrada. Bubići, Burine i Ćatići imali su kule na dva do tri kata, a za Hodžiće se priča da su ovdje imali pet čardaka. Za Bubića kulu se priča da je na posljednjem katu imala čatrnju iz koje je voda bila razvedena u druge prostorije kroz čunkove izrađene od opeke. Većina ovih zgrada su davno napuštene i nalaze se u ruševnom stanju.
„Munla Hodžić uvakufila je u Kotezima jedno zemljište na kome se danas nalazi katolička crkva. Dozvolu za njenu izgradnju izdalo je, na temelju fetve Omera ef. Durića iz Ljubinja i hodže Bosarića iz Stoca, onovremeno Vakufsko povjerenstvo u Ljubinju. Ne zna se kada je i u koju svrhu ovaj vakuf osnovan“, naveo je Hasandedić.
U Kotezima su živjele sljedeće muslimanske porodice: Bojčići, Bubi 6, Burine, Cigići, Čatići, Hodžići, Kajimovići, Merhemići, More, Pelevi, Ramići, Smailhodžići, Šeraci, Turkovići i Vujinovići. More su im izumrli, a Bojčići odselili u Tursku. Za vrijeme II svjetskog rata sve muslimanske porodice, osim jedne Burina, iselile su iz Koteza i nastanile se u Stocu, Mostaru i drugdje.
Zanimljiva je i priča o nekim pradavnim stanovnicima ovog kraja. Bajram Burina, sin Mehmedov, iz Koteza, ubijen je 1758. kod Dubrovnika. U isto vrijeme ovdje je živio Mustafa-baša Burina, koji je dvadeset godina učio u Istanbulu i slovio kao učen čovjek. Pored Dračeva i Koteza, muslimani su još stalno ili povremeno živjeli i u više drugih sela u Popovu gdje su imali svoje kuće i posjede.
Za turske vladavine izgrađeno je u Popovu više kula na jedan do tri sprata i one su većinom bile vlasništvo aga i begova, koji su u njima preko ljeta stanovali i oko njih imali svoje čifluke. Ovdje je za turske uprave sagrađeno i više čardaka a podizali su ih age i begovi koji nisu imali kula, piše Radio Sarajevo.
