Otprilike 150 pacijenata dnevni je bilans Onkološke dnevne bolnice u Klinici za onkologiju Kliničkoge centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS).
No to je samo jedan segment jer ako se toj brojci dodaju i pacijenti koji dođu na radioterapiju, kontrolne preglede i konzilije, samo u jednom danu kroz Kliniku za onkologiju prođe između 450 i 500 pacijenata.
Prije pandemije koronavirusa zdravstveni centar godišnje je bilježio rast novooboljelih onkoloških pacijenata između osam i 10 posto, ali njenim završetkom broj je u jednom trenutku skočio na čak 30 posto.
Prof. dr. Timur Cerić, onkolog i šef Onkološke dnevne bolnice, kaže kako se realna brojka novooboljelih godišnje kreće otprilike 15 posto.
– Vrlo jasno se vidi tendencija rasta broja pacijenata, ne samo na Onkologiji, nego na svim pratećim granama, kao što je Hirurgija, Radiološka dijagnostika. To vidimo i po broju konzilija koje imamo jer sedmično sada imamo i po dva termina za konzilije, a ranije je bio samo jedan. Ali i na globalnom nivou bilježi se rast broja onkoloških pacijenata i to u nekom bliskom periodu neće se smanjivati, pogotovo neće u Bosni i Hercegovini jer ne postoje preventivni pregledi. Nedavno ih je Kanton Sarajevo uveo, no generalno na nivou zemlje ne postoje preventivni programi, a čim toga nema, ne možete očekivati da se ta bolest ranije otkrije kada se najbolje utječe na smanjenje smrtnosti od malignih bolesti. Dakle, u sljedećih 10-15 godina mi ne možemo uopće razmišljati o smanjenju broja novooboljelih onkoloških pacijenata, brojke će samo nastaviti rasti, a jedan od razloga je moderni način života – kaže Cerić u razgovoru za Faktor.
Šta je najvažnije u borbi protiv karcinoma – prevencija, rana dijagnostika ili što inovativniji lijekovi?
– Rekao bih – sve zajedno. Ranim screeningom i prevencijom možemo puno postići i to je svaka ozbiljna zemlja u svijetu prepoznala i radi na tome. Naravno, ništa manje nije važno i to da trebamo imati što bolje inovativne lijekove za one koji obole. Takvi lijekovi značajno produžuju život oboljelih. Svaka ozbiljna zemlja reorganizuje svoje zdravstvene sisteme prema onome što se dešava u Onkologiji i kardiovaskularnoj medicini. Jedan od zahtjeva i molbi prema onima koji odlučuju je da treba raditi reorganizaciju prema prepoznavanju i liječenju malignih bolesti.
Bosna i Hercegovina nema nacionalni screening, a daleko smo iza zemalja u Evropi po nabavci inovativnih lijekova. Prema podacima Udruženja inovativnih proizvođača lijekova u BiH, od 164 inovativna lijeka, koji su u posljednje četiri godine registrirani i dostupni pacijentima u zemljama Evropske unije, samo njih 12 na raspolaganju su oboljelima u našoj zemlji.
– Kakvo je stanje sa lijekovima najbolje pokazuju liste čekanja pacijenata za terapije koje su odobrene preko Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH. Ta lista nije revidirana pet godina. U međuvremenu se pojavio cijeli set novih lijekova na tržištu koje mi nemamo, a i za one koje imamo, postoje liste čekanja. KS želi pomoći pacijentima sa svog područja, što će nadam se, utjecati na promišljanje cijele javnosti u BiH – na koji način se trebamo odnositi prema onkološkim pacijentima.
BiH je jedna od rijetkih, ako ne i jedina zemlja, u kojoj postoje liste čekanja za propisanu terapiju.
– Ne znam jesmo li jedina, ali smo sigurno jedna od rijetkih država u kojoj onkološki pacijenti čekaju na propisani lijek. Zdravstveni sistemi zapadnih zemalja funkcioniraju tako da ne uvode lijek dok ne nađu novac za sve pacijente. Znači svima ili nikome! Nažalost, kod nas postoje liste čekanja i prije svega, potrebna nam je promjena legislative. Čuo sam da su podnesene inicijative za izmjenu Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH, u dijelu koji se odnosni na finansiranje Fonda solidarnosti. Nadam se da će do toga doći jer legislativa nekada može predstavljati ozbiljan problem.
Prema podacima udruženja koja okupljaju onkološke pacijente, oboljeli na listama i po 14 mjeseci čekaju spasonosni lijek. Mnogi ga i ne dočekaju. Šta za onkološkog pacijenta znači kad i sedam dana mora čekati propisanu terapiju?
– Kad nema lijeka, onda im se propisuje terapija koja je dostupna, ali ona nije toliko učinkovita u borbi sa bolešću kao što bi bio lijek kojeg nema. Ishod liječenja je odmah lošiji.
Problem je i nedostatak citostatika, pa su onkološki pacijenti primorani sami u privatnim apotekama kupovati lijekove.
– Kada je riječ o cistostaticima, njihov nedostatak je globalni problem. Neki od tih lijekova su jeftini, pa bi možda država trebala početi razmišljati da neke od njih sama proizvodi, čime bi se preduprijedio njihov nestanak. Imamo proizvođače koji su respektabilni, ne vidim razlog da oni to ne mogu raditi. To su jeftini lijekovi, a procedure su vrlo komplikovane i značajno prolongiraju mogućnost njihove nabavke.
Nakon odluke zdravstvenih vlasti u KS da pomognu svojim onkološkim pacijentima, da li će, prema Vašem mišljenju, i ostali kantoni krenuti tim putem ili će ipak sačekati da se u Federalnom parlamentu usvoje izmjene i dopune Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH kojim se propisuje i mogućnost preuzimanja obaveze finansiranja prava pacijenata iz nadležnosti Fonda solidarnosti od strane kantonalnih zavoda.
– To zavisi i od pritiska pacijenata, jer sigurno niko više neće jednostavno gledati da oboljeli u jednom kantonu imaju dostupnu terapiju, a u drugima čekaju lijek koji im znači život. Čini mi se da je tu novac najmanji problem, u pitanju su procedure i nabavka lijekova. Ne vidim razloga da se ovo pitanje ne rješava na drugim nivoima dok se ne reorganizuje rad Federalnog zavoda, što je optimalno rješenje, piše Faktor.
Član ste Udruženja onkologa BiH. Ima li naša zemlja dovoljan broj tih ljekara?
– Taj broj se stalno mijenja, tačan broj ne znam. On definitivno raste iz godine u godinu, ali raste i broj onkoloških pacijenata. U FBiH radi vrlo kvalitetan kadar koji može da se nosi sa ovom situacijom, ali treba im dati oruđe, sa čim će raditi. To se ne odnosi samo na lijekove, nego i na radioterapiju i na operativne procedure. Hirurgija je prvi dio Onkologije i o tome treba povesti računa. BiH generalno ima najmanji broj ljekara po glavi stanovnika u Evropi, što se odnosi i na onkologe, tako da bi značajno povećanje broja onkologa, od 20 do 30 posto, bilo neophodno kako bismo mogli normalno funkcionisti u narednom periodu. Budući onkolog mora biti sedam do 10 godina u praksi kako bi samostalno radio svoj posao.
Oktobar je u znaku borbe protiv karcinoma dojke, vodeće maligne bolesti kod žena u BiH. Koju biste im poruku poslali?
– Podatak da će svaka osma žena u toku života oboljeti od karcinoma dojke zahtijeva od nje da barem svaki mjesec uradi samopregled dojke, da se upozna sa strukturom svojih dojki i da sa svakom promjenom upozna porodičnog ljekara. Oko 95 posto tih promjena neće biti sumnjive na malignitet, ali je potrebno uraditi provjeru – kazao je Cerić.
