Djeca koja su odrastala u okruženjima gdje je vikanje učestalo, sa sobom nose emocionalne ožiljke koji se kasnije mogu odraziti u vidu nesigurnosti, anksioznosti i izbjegavanja sukoba.
Vikanje šalje djetetu poruku da nije dovoljno dobro ili da sve radi pogrešno. U odrasloj dobi, to može dovesti do velike nesigurnosti, osjećaja manje vrijednosti i straha od odbijanja.
Svaka greška postaje dokaz ličnog neuspjeha, što dovodi do pretjerane samokritičnosti. Djeca koja su bila izložena vikanju često razvijaju osjećaj stalne prijetnje.
U odrasloj dobi to se manifestuje kao stalna tjeskoba izazvana sukobima, kritikama i običnim životnim situacijama. Strah od neuspjeha oformljen u djetinjstvu može dovesti to perfekcionizma gdje odrasle osobe teže nedostižnim standardima kako bi izbjegle kritiku.
Često vikanje roditelja može također narušiti sposobnost stvaranja zdravih odnosa. Pojedine odrasle osobe izbjegavaju sukobe i povlače se, dok drugi reaguju agresivno što otežava odnose s partnerima, prijateljima i kolegama.
Djeca koja su bila izložena vikanju često imaju poteškoće s regulacijom emocija što se u odrasloj dobi može manifestovati kroz intenzivne ispade poput ljutnje, plača ili emocionalne otupljenosti. Strah od izražavanja osjećaja često rezultira unutrašnjom nesigurnošću i osjećajem izoliranosti, piše Klix.
