Svako dijete je naučnik koji svim
srcem želi da potraži odgovore na to kako svijet oko njega funkcioniše.
Neophodno ih je inspirisati da taj entuzijazam ne zamre.
Imala sam priliku da pratim pripremu
učenika i nastavnica za takmičenja. Nastavnici svakodnevno obavljaju redovne
poslove propisane 40-časovnom radnom sedmicom, a istovremeno još 20 časova
posvećuju takmičarima. Dolaze u školu prije i ostaju poslije nastave zbog
individualnog rada s njima, pripremaju složene zadatke, a u svoje slobodno
vrijeme u kontaktu su putem društvenih mreža. Razmjenjuju zadatke, rješenja i
vlada divna timska atmosfera.
Za to nastavnici i nastavnice ne
dobijaju prekovremene sate, a rade tako mjesecima.
Takmičarke svu snagu i entuzijazam
usmjeravaju u rješavanje više stotina složenih zadataka koje većina nas ne bi
znala riješiti. Istovremeno, ne smiju zaostati u redovnoj nastavi, i za to su
im potrebne izuzetne organizacijske sposobnosti. Ipak, kad biste vidjeli
osmijeh djeteta koje je samo uspjelo riješiti težak zadatak, shvatili biste šta
ih motiviše.
Vlast poštuje rad i znanje tih učenica
i nastavnika tako što za osvojeno prvo mjesto na općinskom takmičenju dobijaju
pohvalu i 50 KM.
U školi inače učimo lekcije za
različite testove, a u životu dobijamo testove koji nas uče najvažnije lekcije.
Ova pandemija je svojevrstan životni test. Cijeli svijet očekuje rezultate rada
naučnika koji su koncentrisani na razvoj novih metoda zaštite od virusa, kao i
metoda njegovog liječenja.
A do juče je naučnoistraživački rad
bio najmanje cijenjen u čovjekovoj svakodnevnici.
Danas je BiH na dnu evropske ljestvice
po ulaganju u ovaj resurs (0,2% godišnjeg BDP-a), a 1990. godine ulagala je 1%.
Univerziteti u Kembridžu i Oksfordu dnevno potroše sredstava koliko BiH
godišnje uloži u razvoj nauke. Kod nas se ulaganje u nauku tretira kao trošak,
a ne kao investicija u budućnost. Pojedinci koji uspiju napraviti neki naučni
iskorak nemaju nikakvih satisfakcija od države, a to utiče na motivaciju
bavljenja naukom, jer ambijent sa nikakvim ulaganjem naprosto tjera mlade
istraživačice u bijeg.
Godinama govorimo o problemima
neulaganja u istraživačku infrastrukturu, neprepoznavanju naučnog rada kao
društveno važnog i neposvećivanju pažnje razvoju naučnog/kritičkog mišljenja
kod đaka. Nemamo dovoljno obrazovanu radnu snagu za istraživački rad niti
činimo nešto da zadržimo mlade u BiH. Možda je vrijeme da razmišljamo šta i
kako dalje.
Svako dijete zapravo je naučnik koji
svim srcem želi da potraži odgovore na to kako svijet oko njega funkcioniše.
Neophodno ih je inspirisati da taj entuzijazam ne zamre.
Jedan od načina koji je dosad
primjenjivan jeste organizacija takmičenja u osnovnim i srednjim školama.
Pedagoški zavodi to rade svake godine i neki od ciljeva tih takmičenja su
popularizacija znanja, razvijanje učeničkih potencijala, otkrivanje nadarenih
učenica i pružanje mogućnosti da iskažu svoj talenat i steknu nove
kompetencije, uvođenje učenika u samostalni istraživački i stvaralački rad,
priprema za život i cjeloživotno učenje…
Pokušajte sad zamisliti situaciju u
kojoj naša država odluči da počne ulagati u budućnost. Svaka škola ima
infrastrukturu za edukaciju kroz STEM, i to nam je obrazovni prioritet. Svaka
škola je modernizovana, a nastavni kadar kvalitetno educiran za primjenu
modernih tehnologija.
Nastavni planovi i programi su
revidirani i iz njih je izbačeno sve nepotrebno, a učenike ranije usmjeravamo u
pravcu za koji pokazuju afinitet.
Povećano je izdvajanje za
naučnoistraživačku djelatnost na najmanje 1% BDP-a, s obzirom na to da su nam
izdvajanja Izraela i Južne Koreje od 4,2% nedostižna.
Imamo fond za podsticaj i
stipendiranje rada učenika i njihovih mentorica od najranijeg uzrasta iz bilo
koje oblasti nauke i umjetnosti.
Šta mislite koliko bi naših mladih matematičarki,
fizičara, hemičarki, biologa, informatičarki i drugih, uz pomoć svojih mentora,
izraslo u najbolje svjetske naučnike i naučnice?
Koliko bismo tada imali svjetski
priznatih slikara, sportista, muzičkih i drugih umjetnica?
Nauka i znanje su teški, no kroz
adekvatno formiran i opremljen obrazovni sistem koji pruža prilike, a ne
prepreke, učinili bismo prvi korak ka povećanju zainteresovanosti za nauku.
Ova situacija u kojoj se nalazimo
dokazuje da su nauka i znanje vrijednosti i pokretači društva.
Edina Međić za Skolegijum.ba/zosradio.ba
