Hajrudin Ahmetlić, direktor kompanije HIFA Petrol i suvlasnik HIFA Grupacije, imao je tri početka u biznisu. U roku od godinu dana znao je izgubiti 800.000 KM i anulirati isti gubitak.
“Vjerovao sam u lude ideje i obično radio stvari koje podržava tek 2% ljudi. Bio sam tvrdoglav i volio ljudima dokazivati da nisu oni upravu nego ja”, priča Ahmetlić.
Smatra da se ovdje uspjeh teško prašta, ali je sa svojom braćom odlučio da se ne osvrće. “Rekao sam im: hajde da stičemo što više dušmana – dobrim radom, uspjehom, poštivanjem prema obitelji. Tada ćemo znati da vrijedimo”.
Veoma je rano počeo pokazivati interes za biznis. Sa sedam godina je od džeparca kupio piliće koje je planirao preprodavati. U zajednici u kojoj je živio, kojom je upravljao njegov djed kod kojeg je bio sav novac, to je bilo nešto što se smatralo razbijanjem tog malog mikro svijeta.
Ipak, kada je djed saznao da je piliće kupio od svog džeparca dao mu je još toliko novca koliko je on za njih platio. To je nekako odredilo put kojim će ići. Bilo je to vrijeme kada se dosta radilo. Radio je sve raspuste u osnovnoj i srednjoj školi.
Sa 14,5 godina se zaputio u Zagreb gdje se zaposlio kod jednog obrtnika. Kaže, majka se zabrinula što se ne vraća kući, jer tada nije bilo ni mobitela ni interneta da se javi. A on je u to vrijeme zarađivao kao neki radnik sa 30 godina. Kod tog obrtnika je dosta stvari naučio.
Nakon što se vratio iz vojske radio je sa ocem na građevini. Iako je uvijek imao želju da krene sa vlastitim biznisom nikako se nije mogao odlučiti u kojem pravcu da krene.
”Nisam mogao donijeti konačnu odluku, a nisam imao ni resursa. Jedno dvije godine uvjeravao sam oca da mi da novac da krenem sa nekim privatnim biznisom. Meni i bratu je dao 7.000 maraka, za što se tada moglo dobiti četiri puta više u dinarima. Tada sam otišao i kupio nov kamion od 50 milijuna dinara. Sada smo imali sve to , ali još nismo znali šta ćemo raditi’‘, kaže on. Onda se odluči otvoriti proizvodnju šljakobetonskih elementa za zidanje objekata.
To je bio prvi ozbiljni biznis u koji je krenuo.
Od tada je, prisjeća se, počinjao još dva puta. Ipak, nije mu žao. Svaki čovjek uživa u nečemu, neko u litri vina, pecanju, a on, kaže,u radu.
U ŽIVOTU UVIJEK IMA LJUDI KOJI SE NAĐU ČOVJEKU U NEVOLJI
Kada je 1983. pokreno proizvodnju šljakobetonskih elementa on i njegova braća znali su raditi čak i po 15 sati. ”Kada smo krenuli sa cementarom ljeti bi, sve dok se vidjelo, negdje do 9 sati navečer, izrađivali te elemente. Onda nam bude nezgodno zbog susjeda pa ugasimo svjetlo i nastavimo ih slagati u mraku. Tako da su nas jedno vrijeme zvali Japanci. Tada nije bilo normalno toliko raditi. Ma, nije ni danas, ali u ono vrijeme još više”,kaže on. Tadašnja filozofija je bila da trebaš raditi samo onoliko koliko ti treba za život, a preko toga ne smiješ imati.
Ipak, kaže da nije od onih ljudi koji govore protiv onog sustava. Bilo je i u njemu dobrih stvari. Dosta su radili i biznis im je dobro krenuo.
Onda njemu kaže padne ideja da krene sa benzinskom pumpom. ”To je u ono vrijeme bilo kao da hoćeš svemirski brod praviti. Braća isto nisu bila za to. Bilo je pa gdje ćemo naći pare, pa kako ćemo, ali ja odem ‘izganjam’ dokumente, nađem plac i dovedem ih pred svršen čin”, ispričao je Ahmetlić prilikom predstavljanja na Business cafeu.
Dvije godine im je trebalo da srede papire koje su dobili 91’. Ostalo je samo još sazidati objekt, ali tada se zaratilo i nisu uspjeli završiti.
Tek nakon rata su krenuli ponovo sa tim poslom. Tada je bilo jako teško jer su bili bez novaca. Kako bi mogao krenuti u biznis posudio je dvije cisterne goriva.
” Tako je 1995. bio moj drugi početak, ali kada se uzme u obzir da čovjek ima prijatelje, ne može se reći da sam krenuo ispod nule sa poslom. U životu uvijek imate ljudi koji se nađu čovjeku u nevolji”, priča Ahmetlić.
Naime, u svoj toj besparici jedan mu je prijatelj došao i rekao da mu on može dati 35.000. “To je meni tada bila velika stvar jer sam mogao krenuti u posao.Svojoj sam djeci postao malo i dosadan jer im stalno govorim da se tom čovjeku, njegovoj djeci, unučadi moraju odužiti i da zapamte taj čin, da je pomogao kada sam najviše trebao”, kaže on.
TEŽAK POČETAK
Sam početak je bio težak i bilo je teško sastaviti kraj sa krajem. Tada je, priča, došao u fazu da razmišlja je li uopće krenuo u pravi biznis. Sve je sporo išlo, ali nagli razvoj su doživjeli 2004.godine kada je donesen Zakon kojim je uvedena kontrola nas uvozom naftnih derivata. Tada je počela da se cijeni njihova kvaliteta na kojoj su inzistirali.
S braćom i danas ima zajedničku kompaniju, ali je odlučio da osnuje i kompaniju samo u svom vlasništvu.
‘‘Odlučim da 2001. registriram svoju kompaniju. Iza toga sam napravio svoju prvu pumpu u Vogošći. Tako da je to bio moj treći početak”, kaže on. Dodaje da je u poslu imao uspone i padove, ali ne žali. Hifa Group je danas najveći distributer nafte i naftnih derivata u BiH koju izvoze u devet zemalja regiona. Grupacija trenutno u vlasništvu ima benzinske pumpe, poljoprivredne apoteke, autopraonice, te proizvodne pogone, ali se bave i veleprodajom, distribucijom i transportom.
U PRIVATNI BIZIS KRENUO JER NIJE HTIO DA IMA ŠEFA
