U moru tužnih vijesti iz Bosne i Hercegovine provuče se i poneka pozitivna, a jedna od njih je da će sarajevski Klas od domaćih kooperanata otkupiti čak hiljadu tona malina i za to izdvojiti više od tri miliona KM.
BiH je, čini se, u posljednje vrijeme postala zemlja u kojoj svako zna šta bi trebao raditi neko drugi, a gotovo niko ne zna raditi svoj posao. Puno je “pametnih”, a vrlo malo onih koji će se odvažiti da život uzmu u svoje ruke. Čak nema problema ni sa vrijednim ljudima jer ih u BiH sigurno ima, ali je problem što se oni puno troše za malo novca. Zato je privatna inicijativa vrlo bitna. Pogotovo za one koji imaju malo slobodne zemlje za sadnju raznih kultura.
Kako objasniti činjenicu da je i pored pola miliona nezaposlenih i dalje teško naći nekoga ko će osam sati dnevno brati maline za dnevnicu od 30 KM, plus kutiju cigareta i obrok. Ovo bi za mladu i nezaposlenu osobu mogla biti dobra prilika za zaradu prosječne plate i iskustvo više.
Dakle, dobra škola, plus solidna zarada. Ko može više i bolje ili kome se ne rade fizički poslovi, neka traži bolje, ali mora neko i maline brati. Branje malina, recimo, nije nikakav problem 28-godišnjem Marku Spaiću, apsolventu na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, koji svom ocu Nedjeljku pomaže na imanju u sarajevskom naselju Briješće.
“Mladi ne da ne žele brati maline, nego neće da rade ni druge poslove. Ovi s kojima sam do sada pričao, rekli su mi da bi mogli raditi sat, a to tako ne može. Prebrzo odustaju”, kaže Marko, momak koji će vrlo brzo postati diplomirani ekonomista.
U Klasu je spas
Možda će neko (pogrešno) zaključiti kako Marko bere maline samo jer su njegove i jer će na njima zaraditi. Marko bi vjerovatno maline brao i da nisu njegove, ako bi mu trebao novac za studiranje, jer ga nema čega biti stid. A šta je sa velikim komadima neobrađene i zemlje u privatnom vlasništvu u BiH na kojoj se može zaraditi. Zašto tu zemlju niko ne obrađuje? Zato što je mnogo lakše sjediti kod kuće za kompjuterom i preko interneta sijati mržnju komentarišući sve i svašta. Puno svrsishodnije, ali i teže je onima koji se prihvataju motike.
“Klas je spas”, kaže Nedjeljko Spaić, koji ubire plodove svog rada na pet duluma zemlje u sarajevskom Briješću.
“Poslije rata sam prvi u Sarajevu počeo da sadim maline. Međutim, tada ih nisam imao kome prodati. Urod maline po dulumu bi trebao biti hiljadu kilograma, ali i to zavisi od obrade zemlje, primjene zaštitnih mjera i stručnih savjeta koje nam daju agronomi”, priča on.
Spaić do penzije nema još puno, a prije rata se bavio ugostiteljstvom, uporedo s poljoprivredom. U onom sistemu je pobijedio na republičkom takmičenju u proizvodnji konzumnih jaja. Osim maline, Spaić na 15 duluma zemlje sadi i krompir koji kupuju sarajevske buregdžije.
Zemlja na kojoj niču Spaićeve maline sorte Willamett je prvoklasna jer se nalazi uz rijeku (Miljacku).
Mnogi ne znaju da je nekadašnje sarajevsko polje hranilo tadašnje Sarajevo. Uvoz tada nikome nije trebao. Naravno, tako je bilo i u ostatku ondašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koja je proizvodila 80 posto potreba za hranom domaćeg stanovništva. Sarajevsko polje bilo je poznato po dobrom paradajzu i paprici koje su proizvodili sarajevski Bugari.
Međutim, došao je rat, Bugari su otišli, a mnogo zemlje je ostalo pod korovom jer je više nije imao ko obrađivati. Padu poljoprivredne proizvodnje u sarajevskom polju doprinijela je i izgradnja sarajevske zaobilaznice koja je prešla preko najplodnije zemlje i razdvojila polja.
Međutim, tu i tamo ostao je pokoji komad slobodne i plodne zemlje.
Spaić kaže da ništa ne bi bilo bez Klasa, koji je primarnim proizvođačima dao rasadni materijal.
“Tehnička sredstva i savjeti su stigli iz Klasa, a obaveza proizvođača je bila da pomoć vrate kroz proizvode. Klas nam plaća kilogram malina 3,40 KM. To je ugovorna cijena. Neki privatnici otkupljuju maline od proizvođača za tri KM. Kao proizvođač dobijam podsticaje od države od 30 feninga po kilogramu. Klasu ću ove godine prodati tri, četiri tone, a u maloprodaji ću plasirati tri puta više. Zanimljivo je da nam je problem pronaći berače malina. U BiH je lakše naći inžinjera bilo koje struke nego berača malina”, priča naš sagovornik, dodajući kako bi jednodnevna norma jednog berača malina trebala biti između 40 i 50 kilograma.
Osim u Sarajevu, odlukom o otkupu hiljadu tona maline Klas je podstaknuo proizvodnju malina u cijeloj BiH. U otkupni centar u Blažuju maline stižu iz Bosanske krajine, Kiseljaka, Visokog, Donjeg i Gornjeg Vakufa, Viteza, Travnika, Bugojna. Ove godine će Klas maline otkupiti od čak 800 kooperanata, a u odnosu na prethodnu godinu obim otkupa je veći za 50 posto. Naravno, prošla godina nije neko mjerilo jer su BiH tada poharale velike poplave. Ova godina je bitno drugačija i proizvođačima naruku idu vrlo povoljni klimatski uslovi. Klas je prošle godine otkupio 665 tona malina, a ove godine će otkupiti pomenutih hiljadu tona.
Konačno izvoz
Svi se sad sigurno pitaju kome će Klas prodati bh. maline. Odgovor na ovo pitanje dao se naslutiti sredinom maja na Sarajevo business forumu, na kojem je jedan od biznismena i proizvođača hrane iz Turske s oduševljenjem konstatovao: “BiH ima nekontaminiranu zemlju i veliku šansu za razvoj poljoprivrede, a samim tim i za izvoz. Tu vidim vašu šansu.”
I upravo je Turska jedna od najzainteresovanijih zemalja za bh. voće i povrće. Prošle godine Klas je skoro kompletan otkup plasirao u Njemačku, Tursku, Japan, Francusku, te u zemlje Skandinavije. Tako će biti i ove godine, otkrio nam je Esad Babić, rukovodilac sektora otkupa malina, jagodičastog i šumskog voća u kompaniji Klas.
“Otkup će trajati još 15-ak dana. Otkupna cijena za sortu Willamett je 3,30 KM, a za sortu Miker 3,50 KM po kilogramu. Mi organizujemo prevoz do hladnjače. Proizvođači imaju pravo da im Klas isplati pet posto poreza na dodatnu vrijednost ako donesu rješenje o paušalnoj nadoknadi, a od kantona imaju 20-ak feninga premije po kilogramu maline. Plan je hiljadu tona, a do sada smo otkupili dvije trećine toga. Ove maline ćemo izvesti u Tursku, SAD, Japan i zemlje Evropske unije. Naš kvalitet i mikrobiološku ispravnost prepoznali su mnogi uvoznici. Rijetko koja zemlja se može pohvaliti činjenicom da u svojem voću nema pesticida i teških metala”, kaže Babić.
Bh. maline će se zamrznuti i u pakovanjima od kilogram i 2,5 kilograma biti izvezene u pomenute zemlje. Maline koje se tokom transporta do hladnjače izlome će biti pakovane u vreće od deset kilograma. Te maline će potom biti korištene za proizvodnju džemova, torti, kolača, sokova i slično.
Osim malina, saznajemo, Klas će otkupljivati i šumske jagode, kupine, borovnice i šipurak.
Mala zemlja s puno “stručnjaka”
Prema nekim informacijama, poljoprivredom se u BiH bavi 17 posto stanovništva. Čudno, pogotovo ako se zna da BiH ima velike površine pogodne za sijanje raznih kultura. Međutim, pogled iz zraka pokazuje da BiH ima velike neobrađene površine zemlje, a takvo što nije moguće vidjeti u Njemačkoj ili Francuskoj.
Prošle godine u BiH je, prema podacima Agencije za statistiku BiH, proizvedeno 10.613 tona malina, a prinos po hektaru je iznosio 7,5 tona. Bosna i Hercegovina već godinama ima vrlo slabu pokrivenost uvoza izvozom. Prošle godine je iznosila 53,6 posto jer smo uvezli proizvode u vrijednosti od 16,1 milijardu KM, a izvezli 8,6 milijardi KM. To znači da robni deficit iznosi 7,6 milijardi KM. Odavno nije jasno zašto uvozimo velike količine vode, a teško je objasniti zašto to isto činimo i sa hranom.
Tako je prošle godine vrijednost uvoza voća i povrća u BiH iznosila 281 milion KM, dok je izvoz 109 miliona. Iako nas zbog nekontaminirane i plodne zemlje lijepim komentarima časte brojne evropske zemlje, Bosna i Hercegovina kod uvoza-izvoza ima nepovoljan bilans u svim vrstama hrane i pića. Drugim riječima, sve više uvozimo nego što izvozimo. To se vidi na nekoliko brojki: hrana i žive životinje izvoz 485 miliona KM, uvoz 2,1 milijardu KM, meso i mesne prerađevine izvoz 76,6 miliona, uvoz 286,5 miliona KM, mliječni proizvodi i jaja izvoz 70 miliona, uvoz 155 miliona KM.
Ulaskom u Evropsku uniju mnogi proizvođači hrane u Hrvatskoj su svoje pogone izmjestili u Bosnu i Hercegovinu. Slovenci su to sa Perutninom ptuj i Ljubljanskom mljekarom uradili još ranije. Mnoge bh. mljekare su u inostranom vlasništvu. Oni su u BiH prepoznali dobro tržište i činjenicu da se s bh. proizvodima mogu takmičiti na trećim tržištima.
Zašto ova čitava priča? Zato što je čudno da BiH ima velike ekonomske probleme i ovoliki broj nezaposlenih, a tako povoljne uslove za primarnu poljoprivrednu proizvodnju. Čak i u situaciji kada podsticaji kasne po 12 mjeseci u BiH se isplati proizvoditi hranu. Zato bi najbolji zaključak bio da je potrebno smanjiti “proizvodnju” stručnjaka opšte prakse i naučiti nešto raditi.
