Prof. dr. Aziz Šunje je, kako u domaćim tako i u međunarodnim okvirima, jedan od najcjenjenijih stručnjaka u oblasti menadžmenta. Njegovim radom i radom njegovih kolega, menadžment je danas i u Bosni i Hercegovini zauzeo poziciju koja mu u svjetskoj ekonomskoj i naučnoj zajednici odavno pripada, a on je faktor bez kojeg nema uspješne kompanije.
Profesor Šunje je u razgovoru za Novo vrijeme iznio svoje stavove o trenutnom stanju bosanskohercegovačke ekonomije i o postulatima kojih bi se trebalo držati kako bi naše kompanije, i državne i privatne, postale uspješnije i efikasnije.
NV: Možete li nam nam za početak reći kakav je Vaš stav o trenutnom stanju bosanskohercegovačke ekonomije?
Stanje naše ekonomije je na niskoj razini. No, ovdje moramo razlikovati dvije dimenzije: ekonomiju u vlasništvu države i privatni sektor. Ovo što je u vlasništvu države je, nažalost, prilično neefikasno. Imamo problem zbog toga što su ekonomija Federacije BiH i ekonomija RS-a objektivno dvije ekonomije, jer u jednom entitetu vladaju jedna, a u drugom sasvim druga pravila. Preduzeća čiji je država većinski vlasnik u Federaciji ima više nego u Republici Srpskoj, blizu 50. Zajednička karakteristika svih preduzeća jeste ekstremna neefikasnost uzrokovana prevelikim uplitanjem političkih partija u njihovo funkcioniranje. Način na koji politika upravlja državnim preduzećima je u potpunoj suprotnosti s osnovnim postulatima korporativnog upravljanja. Državna preduzeća kod nas pokrivaju velik dio ekonomije i u velikoj mjeri participiraju u društvenom bruto proizvodu, a zbog uplitanja države su neefikasna. Lično sam pobornik toga da država mora kontrolirati ono što se zove javno dobro, a mi imamo kvalitetna prirodna bogatstva. Međutim, naša vlada nema nijedne cjelovite industrijske politike i strategije i to je problematično. Moralo bi se pristupiti radikalnoj reformi državnih preduzeća na polju njihove pune korporatizacije i na liniji definiranja jasnih industrijskih politika.
NV: Kakvo je stanje u privatnom sektoru?
Privatni sektor je opet nešto drukčiji, različit od pojedinca do pojedinca, odnosno od biznisa do biznisa. Postoji mnogo uspješnih anonimnih biznisa, a fenomen je nekoliko naših općina kakve su Tešanj ili Gračanica te donekle Gradačac i Teslić. U ovim općinama postoji nekoliko zaista uspješnih biznisa, ali oni su rezultat preduzetničke sposobnosti, a ne sistema. Poslovni ambijent nije ni najmanje poticajan, tako da preduzetništvo nema potporu. Svi uspješni biznisi se, nažalost, mogu podvesti pod grešku u sistemu prije nego pod plodove njegovog adekvatnog rada. Privatni sektor je prepušten sebi, a naši heroji su ljudi koji kreiraju vlastite biznise.
NV: Osvrnimo se nakratko na polje Vaše ekspertize. Menadžment je danas moderna i razvijena nauka s jasno definiranim načelima i principima, koja napreduje iz dana u dan. Koliko se modernih trendova menadžmenta primjenjuje u Bosni i Hercegovini?
Mi imamo jedan mentalni problem. Ja sam odrastao u jednom okviru u kojem je ključnim faktorom za uspjeh biznisa smatran radni čovjek. Međutim, praksa je pokazala da je ključni faktor za uspjeh biznisa top menadžer. Resurs koji najviše trebamo jesu kvalitetni i profesionalni menadžeri. Menadžment je profesija i uspjeh biznisa zavisi od kvalitetnog menadžmenta. Nažalost, kod nas se menadžment još smatra avanturističkom djelatnošću, a mentalni sklop ljudi koji stvarnost tako posmatraju dobrim je dijelom refleksija sistema u kojem su odrastali. Iza uspješnog biznisa su uvijek uspješni menadžeri i to moramo što prije shvatiti.
NV: Svjedoci smo da brojni prijeratni giganti u našoj zemlji propadaju jer su privatizacije urađene očajno. Postoji oprečno mišljenje o takvim kompanijama. Dok jedni tvrde da je kompanije kakve su, naprimjer, “Krivaja” ili “Konjuh” pametnije pustiti da propadnu, drugi smatraju da se one mogu spasiti. Koju tezu Vi zastupate?
I to je pitanje kvalitetnog menadžmenta. “Konjuh” je stoprocentno privatno preduzeće, ali da je imao kvalitetniji menadžment, nikad ne bi došao u poziciju u koju je došao. “Agrokomerc” je prije rata bio gigant, a nema nikakvog razloga da ponovo ne bude gigant ako bi imao kvalitetan menadžment i dobru korporativnu strategiju. Primjer “Konjuha” koji ste naveli je pokazatelj da ni država ni pojedini privatnici nisu svjesni značaja top menadžmenta. Privatizacija ne smije biti cilj i ne može biti garancija boljitka. Garanciju daje kvalitetno upravljanje preduzećem. Ja sam uvjeren da u našem društvu postoje ljudi koji bi mogli biti veoma dobri menadžeri, ali oni koji ih trebaju imenovati na te pozicije nisu toga svjesni. Oni biraju po svojim sitnošićardžijskim interesima ljude koji im odgovaraju zbog, naprimjer, stranačke pripadnosti. Kvalitetan menadžer želi dobre savjetnike, želi ozbiljan i savjestan rad te autonomiju. Svima nam je jasno da se to, kad ste pod šapom neke stranke, ne može dobiti. Međutim, moj stav je da kompanije koje su nekad bile giganti svakako mogu biti spašene, odnosno da bi barem morale probati recepte koji se u svijetu primjenjuju. Za neke je vjerovatno kasno, ali druge mogu doći u bolju poziciju.
NV: Kampanja “Kupujmo domaće” polahko ali sigurno hvata sve veći zamah. Iako je ova ideja plemenita i pomogla je domaćoj privredi, postoji i oprečan stav da potrošačima škodi nepostojanje jasno definiranih standarda kvaliteta koje ovakve kompanije moraju ispoštovati. Poštuju li domaći proizvođači svoje kupce i poboljšavaju li s povećanjem proizvodnje i kvalitet proizvoda?
Svrha biznisa je kreirati kupca. Kupujmo domaće je jedna plemenita kampanja koju ličnim primjerom podržavam. Kupujem samo domaće proizvode; neću naručiti vodu ako to nije Oaza ili neka druga domaća voda. Moja supruga i ja zajedno biramo domaće prehrambene proizvode, jer oni nisu ništa manje kvalitetni od inozemnih. Postoje, međutim, i domaći biznisi koji ne nude toliko kvalitetne proizvode. Vidjeli smo mahinaciju s izvozom mesa u Tursku koja je sramotna. Ovu je temu moguće posmatrati samo na osnovu pojedinačnih primjera, ali najvažnije je da se uspostavi okvir koji od menadžera traži da se ponašaju u skladu s uspostavljenim normama i principima. Na ovim prostorima je dominantan mentalni sklop koji se mora izmijeniti kako se situacije poput one s izvozom mesa u Tursku ne bi ponavljale.
NV: Spomenimo i neke drukčije kompanije. Stup evropske ekonomije su mikro, mala i srednja preduzeća. Stopa samozapošljavanja u Bosni i Hercegovini je vrlo niska. Jesmo li mi kao nacija manje kreativni od Evropljana i imamo manje ideja, ili problem dolazi ponovo s državnog vrha?
Nema infrastrukture i podrške. Preduzetnici su prepušteni sebi u najvećem broju slučajeva. Najjednostavnije i najjeftinije za državu je pokrenuti ljude da se samozaposle i da zaposle još nekoliko ljudi. Mikro i mali biznisi rješavaju državna pitanja zapošljavanja, a u određenoj mjeri participiraju i u društvenom bruto proizvodu. Naša ekonomija ne daje poticaje nikome. Kao što sam naveo, mi, s jedne strane, moramo napraviti reformu državnih preduzeća, a s druge, moramo početi sa poticajima za samozapošljavanje na način drukčiji od dosadašnjeg.
NV: Šta to konkretno znači?
To znači da poticanje biznisa nije samo davanje kredita. Potrebni su inkubatori, potrebno je osmišljavanje preduzetničke politike, potrebno je uvođenje preduzetnišva u srednjoškolsko obrazovanje… Potrebno nam je zapravo jedno novo poimanje svega toga. Svojim studentima uporno ponavljam da razmišljaju o tome da uzmu sudbinu u svoje ruke. Vođenje biznisa zahtijeva znanje i umijeće, ali znanje i umijeće bez podrške su sasvim nedovoljni. Na prvim stranicama novina morali bi da budu ljudi koji su odlučili pokrenuti vlastiti biznis. Oni trebaju biti heroji svakoga od nas, a ne političari. “Doing Business Report” je zvanični izvještaj o preduzetnišvu koji ima petnaestak tačaka, a koji je Bosnu i Hercegovinu svrstao pri samom dnu liste. To nam treba biti mapa puta koji trebamo slijediti. Ne treba nam nikakva nova pamet, postoji receptura, pravila koja samo trebamo slijediti da bi nam bilo bolje.
NV: Kakva je uloga Katedre za menadžment i organizaciju Ekonomskog fakulteta u Sarajevu u poticanju mladih ljudi na pokretanje vlastitog biznisa?
Mi smo edukacijska institucija i svojim studentima dajemo znanja o onome što menadžment i biznis jesu. Stvarnost je takva kakva je, ali mladi ljudi moraju biti proaktivniji u mijenjanju konteksta koji imamo danas. Mi nismo preduzetnička institucija, ali educiramo studente da samostalno kroče u život i da se pokušaju i sami baviti svojim poslom. Neko u tome uspijeva, neko ne, ali mislim da je znanje koje oni mogu steći tokom školovanja na Ekonomskom fakultetu veoma primjenjivo u praksi.
NV: Kako vidite budućnost ove zemlje, srednjoročno i dugoročno? Odliv mladih je sve veći, a stanovništvo koje ostaje zarobljeno je okovima pesimizma i nepovjerenja.
Mi tonemo! Evidentno je da progresivno tonemo. Ja vidim budućnost u generacijama koje dolaze, ma koliko to zvučalo kao floskula. Srećom, postoji biologija, a neminovno je da će ova elita biološki sići s vlasti u nekom vremenu. Očito je da generacija političara koja je rođena i odrasla u socijalizmu nema mentalni sklop za proaktivan iskorak u vremenima koja dolaze. Ja ovdje ne vidim nijednog političkog lidera koji nudi opciju koja vodi naprijed.
NV: Šta se mora desiti da bi nam svima bilo bolje?
Život ima svoje zakonomjernosti i ja duboko vjerujem u našeg čovjeka. Našem čovjeku samo treba kvalitetan menadžment na svim instancama. Ispod površine, osjećam da se pokreću pozitivni procesi i da se stvari počinju mijenjati nabolje. Optimist sam da će generacije koje dolaze stvari mijenjati u nekom općem kontekstu koji je takav kakav jeste. Bosna i Hercegovina ima potencijal, ima svoje mjesto, ima resurse i kvalitetne kulturalne pretpostavke da postane uspješna zemlja. Naši ljudi su vrijedni i spremni da rade, samo traže definiran okvir. Nažalost, političari bi trebali da kataliziraju pozitivne procese, a oni su im ustvari prepreka. Međutim, ne mogu ih zaustaviti, oni imaju svoju logiku, a ja sam, sve u svemu, optimist kad je o budućnosti ove zemlje riječ. Mladi, bolja budućnost je vaša, uzmite je u svoje ruke!
NV: Koliko je jak glas stručne ekonomske akademske zajednice u donošenju odluka u sektorima koji se tiču direktno te zajednice? Koliko se traži i koliko vrijedi savjet ekonomskih stručnjaka u političkim krugovima?
Niko nas ništa ne pita! Ja nudim svoje savjete i trudim se da ostvarim neki kontakt s našom vlašću, ali svaki takav pokušaj, i moj i mojih kolega, završi neuspješno. Nikako mi nije jasno zašto naša vlada donosi vrlo značajne odluke u određenim oblastima a da ne konsultira stručnjake iz tih oblasti. Lično nisam član političkih partija, a sebe smatram patriotom koji se trudi da pomogne svojoj državi onoliko koliko je u njegovoj mogućnosti. Pokušavao sam, zahvaljujući godinama iskustva, iznijeti neke prijedloge i dati savjete o pojedinim pitanjima. Nažalost, to zaista nikoga ne zanima.
Aziz Šunje je rođen 16. novembra 1956. godine u Murskoj Soboti u Sloveniji. Godine 1979. diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, da bi 1989. godine na istoj instituciji stekao zvanje doktora ekonomskih nauka u oblasti menadžmenta. Jedan je od pionira menadžmenta na prostorima Bosne i Hercegovine, a 2002. godine je izdao knjigu “Top menadžer”, koja je vrlo značajna u domaćim okvirima. Tokom skoro cijelog radnog vijeka je, u većoj ili manjoj mjeri, radio kao predavač na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i raznim drugim inozemnim obrazovnim institucijama, a danas je rukovodilac Katedre za menadžment i organizaciju na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.
