U BiH nema istraživanja koje bi dalo cjelovitu sliku stanja mentalnog zdravlja građana. Ocjene i prognoze stručnjaka nisu optimistične.
„Moj prvi panični napad, tada nisam znala o čemu se zapravo radi, bio je zastrašujuće iskustvo. U trolejbusu sam, idem na posao… Iznenada, bez očitog razloga, srce mi počinje ubrzano udarati, pred očima se magli, ne mogu da dišem, osjećam kao da ću pasti, noge su mi od gume…. Nekoliko minuta kasnije, simptomi su nestali, ali sam od tada počela pratiti svaki treptaj u sebi strahujući da bi se sve moglo ponoviti. Naredni put završila sam u hitnoj, a onda posjetila i psihijatra. Za manje od sat vremena ta žena mi je objasnila šta se sa mnom zbiva. Rekla mi je da neću poludjeti i da se radi o poremećaju do kojeg dolazi u trenutku kada organizam više ne može podnijeti stalni pritisak i nesigurnost, emocionalnu, fizičku, egzistencijalnu… U to vrijeme sam radila posao za koji sam znala da neće potrajati. Ugovori su produžavani za jedan, tri ili šest mjeseci, a ja sam živjela isključivo od onoga što zaradim“, kaže A.M.
A.M. je jedna od mnogih u BiH koji trpe posljedice socijalne i ekonomske neizvjesnosti. Pojašnjavajući uzroke aktuelnog stanja bh. društva u kojem dominira strah za egzistenciju, banjalučki sociolog Ivan Šijaković ističe da je BiH u socijalnom smislu „društvo sirotinje i nezaposlenosti“. „Ogromne su socijalne razlike u kojima 1,8 posto najimućnijih posjeduje i kontroliše više od 70 posto imovine i resursa u BiH. Oko 300 najimućnijih ljudi posjeduje više od 15 milijardi maraka, dok oko 540.000 ljudi ima manje od 3,5 maraka dnevno. U takvim uslovima nema razvoja, već samo robovskog rada sirotinje u korist uskog kruga domaćih imućnika i svjetskih, finansijskih i trgovačkih špekulanata koji izvlače novac iz BiH. Poseban problem predstavlja nezaposlenost i siromaštvo mladih ljudi i slaba perspektiva za pronalaženje posla. Zato je i razumljiva njihova želja i borba da odu u razvijene zapadne zemlje“, kaže Šijaković za DW.
PTSP i stručna podrška
Da okolnosti u kojima žive građani BiH povećavaju rizik po mentalno zdravlje, potvrđuje i profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Dženana Husremović.
„Nepovjerenje građana u institucije sistema, povećana tolerancija na nasilje, generalni osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti, visoka stopa nezaposlenosti kao poseban rizični faktor i veliki broj ljudi koji žive na granici siromaštva, sigurno da vode ka povećanim potrebama pojedinaca da se kvalitetno nose sa svakodnevnom izloženošću stresom. Poseban specifični problem u BiH su ostaci traume i posttraumatske simptomatologije iz prošlog rata. Na žalost, veliki broj ljudi proživio je strašne stvari sa kojima su bili prisiljeni da se nose sami bez dovoljno stručne podrške. Ova teška iskustva se danas prenose na nove generacije i oblikuju njihovu sliku društva“, kaže za DW Dženana Husremović.
Na mentalno zdravlje bh. građana utiču razni oblici kršenja ljudskih prava. Predsjednik Helsinškog odbora Republike Srpske Branko Todorović podsjeća da su mnogi problemi nakon završetka rata u BiH ostali neriješeni, dok su neki „dodatno nadograđivani“.
„Pored siromaštva i ekonomske nepravde, tu su i razne vrste diskriminacije. Posebnu težinu u ovom kontekstu imaju nezaliječene ratne i poslijeratne traume. Nerasvjetljena sudbina nestalih lica, neriješen status velikog broja civilnih žrtava rata, koji dijelom boluju od PTSP-a, težak društveni i ekonomski položaj ratnih vojnih invalida i njihovih porodica samo su neka od pitanja koja u značajnoj mjeri negativno utiču na mentalno zdravlje građana u BiH. Mnogi naši građani ‘u tišini’ i između ‘svoja četiri zida’ pokušavaju izaći na kraj sa ovim problemima, a da to nije lako potvrđuju nam sve veće brojke samoubistava“, kaže Todorović.
Izgledi za budućnost
Politički analitičar i psiholog iz Sarajeva Ibrahim Prohić upozorava da i konstantna politička napetost izrazito negativno utiče na mentalno zdravlje građana BiH.
„Posljednjih 25 godina vlast u BiH je duboko neproduktivna, anticivilizacijska i antihumanistička. Ona ne može riješiti niti jedan vitalni problem, ne može pokrenuti društvene reforme, niti jednu oblast društva ne može urediti na način kako to savremeni svijet zahtjeva, što proizvodi drastične posljedice na mentalno zdravlje ljudi. Vlast u BiH producira egzistencijalnu bijedu, ubija svaku nadu i onemogućava perspektivu. Psiholozi znaju da je stanje neizvjesnosti i odsustvo nade gore od lošeg aktuelnog stanja. Mehanizmi odbrane i sposobnosti ljudi da se nose sa teškoćama imaju ograničeno trajanje. Ljudi samo određeno vrijeme mogu trpiti pritiske i izazove koji ugrožavaju njihovu egzistenciju. Ako takvo stanje traje preko dvije decenije, onda i oni najjače psihološke strukture popuštaju“, ističe Prohić.
Sociolog Ivan Šijaković smatra da aktuelni ekonomski i socijalni odnosi „pretpostavljaju dalje produbljivanje ekonomskih i socijalnih razlika, uvećanje siromaštva, slabu socijalnu mobilnost i nikakvu perspektivu za hiljade mladih i obrazovanih u BiH“. „Ako se tome dodaju nacionalni, vjerski i kulturni konflikti visokog nivoa, kao i sigurnosne prijetnje i rizici, onda je još jasnije da je budućnost u BiH siva i besperspektivna za većinu njenih građana“, upozorava Šijaković.
Dženana Husremović kaže da svaki pojedinac može puno uraditi na očuvanju vlastitog mentalnog zdravlja „kroz brigu o sebi, rekonstrukciju načina pogleda na probleme, prihvatanje činjenice da se ne vrijedi brinuti za stvari koje nisu pod našom kontrolom, ali i prihvatanje činjenice da je puno stvari pod našom kontrolom, aktivnije provođenje slobodnog vremena i prepoznavanje vlastitih uspjeha i uspjeha ljudi oko nas“.
Šta rade vlasti?
U BiH nema istraživanja koje bi dalo cjelovitu sliku stanja duševnog zdravlja stanovništva. Trenutno se u ovoj zemlji provodi „Projekat mentalnog zdravlja u BiH“, a finansira ga švicarska Agencija za razvoj i saradnju. Nositelji projekta su Ministarstvo civilnih poslova (MCP) BiH, Federalno ministarstvo zdravstva, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske i Odjel za zdravstvo i ostale usluge Brčko distrikta.
U informaciji MCP-a se, između ostalog, ističe da je reforma zaštite mentalnog zdravlja u BiH započela još 1996. godine „stavljanjem fokusa na brigu u zajednici, za razliku od tradicionalnog pristupa koji je uglavnom bio baziran na hospitalnom tretmanu ljudi s mentalnim poremećajima“. Reformu, međutim, ugrožava nedostatak resursa, piše “DW”.
