Na građevini smrti nisu herojske, tu se život dadne za nečiju trpezariju, nema tu velikih intriga ni herojskih djela, samo stalna borba da se održi…
Građevinac je bezlično zanimanje. Nema ikonografiju kao metalurzi, plamene zore, rijeke metala teku, varnice sijevaju, Einsturzende Neubauten sviraju.
Ne izaziva avanturistički duh kao željeznice. Nema onaj oreol svetosti koju imaju, recimo, rudari. Nemaju svoj pozdrav, nemaju svoj kruh sa sedam kora.
Nema baš nekih pjesama o tesarima ili armiračima. Nema nekog poznatog građevinca koji je išalov'o hiljadu kvadrata oplate za jedan dan i pobijedio Rusa. Nema serija o arhitektima kao što ima o policajcima, vatrogascima, ljekarima.
Građevince uglavnom ljudi primijete kad im zasmetaju neki radovi, neko misteriozno bušenje u stanu iznad ili vječni zastoj na cesti.
A gradilište, to vam je isto k'o rudnik, samo što je na prirodnom svjetlu (Mislim, ne omalovažavam ja rudare. Sama činjenica di bi pliće bio da si mrtav sve govori). A arhitekti dok skontaju šta želi investitor, šta općinske službe, šta radnici na gradilištu – postave više dijagnoza nego doktor House, a pri tom još i dobiju barem dvije-tri. Svaki dan k'o finale sezone.
Gradilište kao pakao
Svakom ko nije naviknut gradilište izgleda vjerojatno kao pakao. Sa svih strana nešto struže, buši, praši, svi viču, svi su prljavi. Sve je špicasto, na sve se može obrezati, nabosti, natući prst, puno mašina što hoće uzeti ruku, mlate ljudi koji vise sa skele od 15 do 20 ili 100 metara iznad zemlje (nakon pet metara, nema više razlike što se mene tiče).
Zgrada u izgradnji vam je kao ona stijena što se po njoj penju sportski penjači na Darivi, samo što nema onih konopaca i svuda okolo leže šiljati dijelovi metala ili kamenje. I u idealnim uvjetima, u uređenoj državi gdje se poštuju svi propisi, baš onakvoj kakva Bosna i Hercegovina nije, to je krvav i izrazito opasan posao.
Naravno, nisu građevinski radnici neki idealizirani heroji. To su odrasli ljudi, ali većinom se ponašaju kao djeca. Vole oni unijeti i cuge na gradilište, marnut alata, pobiti se…
HTZ opremu, sa šljemom, obuku samo kad dođe televizija ili neka strana delegacija. Ostatak vremena im šljemovi ”smetaju”. Ne znam kako im ne smetaju kad odu raditi u EU. Valjda klima drugačija, vlaga u zraku, šta li…
Da li su radnici na Marijinom Dvoru (jer je njihova smrt povod za ovaj tekst, ali se svjesno ne bavim njima jer je prerano iznositi bilo kakve zaključke) bili osigurani, neka pokaže istraga, no činjenica je da je generalna praksa u Bosni i Hercegovini da se zaštitna oprema ne nosi.
Radnici potpišu neki papir da su zadužili šljem ili nešto slično, što valjda omogućuje vlasniku i šefu gradilišta da zaspu navečer i operu se pred kakvom inspekcijom. Glavno je da se zadovolji forma.
To što su mladi, realno naivni ljudi više od 20 do 30 metara iznad zemlje nezaštićeni nije bitno, sve dok mogu raditi po od 10 do 12 sati šest dana sedmično i biti zahvalni gazdi koji im guli kožu s leđa jer im je dao posao i ono jednom udijelio malo materijala da skuckaju kakvu kuću u selu. Povedi nas Hapa putem istine.
Plaća nešto više od 500 KM
Isti taj gazda će tjerati šefa gradilišta da zakida na materijalu jer je slabo ugovorio posao (al’ zato idući posao, e, bit će bolje!) i da kandžija radnike svecom i petkom jer investitor zaboga hoće zgradu sad, odmah. Vrijeme je novac, gube se milioni… ma šta milioni, krv, životna snaga iz njega istječe svakim danom gradnje, pusti sad propise, pusti zakone, samo pravi, popravit će se kasnije.
Kasnije se gazda sjarani s investitorom, prokocka firmu, skrši pare na automobile i ljubavnice i – propadne.
Ako je vjerovati Federalnom zavodu za statistiku, evo posljednji podaci iz 2013. Plaća u građevinskoj industriji je nešto malo više od 500 KM mjesečno. Tačnije 532 KM. Tu su uključene i plaće inženjera i onih najnižih u lancu, nekvalificiranih radnika – irgeta.
Koliko oni dobiju, eto vam mašti na volju. A to su podaci koji su prijavljeni i koji se mogu obraditi legalno, sve prema propisu. Ilegalno, rade ljudi i za dnevnicu od 10 KM, nije to neka tajna. Za takvu jednu plaću su se popeli na skelu i radnici stradali na Marijinom Dvoru. Za takvu plaću su i na minusu i na plus 40, svaki dan, bave se poslom od kojeg bi većina odustala nakon dva dana.
Recimo da je prosječna cijena novogradnje u Sarajevu više od 2000 KM/m2. (Uzimam u obzir i stambene i poslovne objekte.) Prosječnom radniku, znači, trebaju četiri mjeseca da zaradi za jedan jedini kvadrat prostora koji pravi. Prosječnom inženjeru arhitekture trebaju dva mjeseca.
Cijena izvedbenog projekta (projekta prema kojem se pravi objekat) rijetko je iznad 25 KM/m2. Cijena osrednjih keramičkih pločica s ugradnjom je 50 KM/m2. Keramika koju ugrađujete u svoje kupatilo je duplo skuplja od mene.
To znači i sljedeće: u idealnoj situaciji, da izbjegne sve pogibelje tokom 40 godina rada na gradilištu i bude toliko sretan da je sve vrijeme prijavljen, prosječan radnik se može nadati mirovini (da se odmah ogradim – nemam pojma kako se to računa), ali manje od 300 KM mjesečno.
Gdje će tu penziju dočekati, ne znam, ali u zgradi koju je pravio živjeti neće sigurno. A, kao i svaki drugi teški fizički posao, građevina lomi ljude. Rijetki će današnji radnici izdržati 40 godina u ovim uvjetima.
O njima se ne snimaju serije i ne pjevaju pjesme
Da se ne lažemo, potrošna je to roba u zemlji sa od 30 do 40 ili koliko već posto nezaposlenosti. Velik dio je neprijavljen, radi dok može, kad više ne može – nikom ništa. Lezi, umri. Desi li se kakva nesreća, odštete i otpremnine su – i kad se dobiju – malene. U najboljem slučaju, poneke od tih isluženih radnika gazde zaposle kao noćne čuvare. To se računa kao merhametli postupak.
Te cijene i takva praksa su osnova građevinske industrije, industrije za koju valjda svaki mjesec izvijeste da je na rubu propasti.
O građevincima ne snimaju serije i ne pjevaju pjesme. Teško je to zanimanje koje svijet ne voli gledati, teške priče o izrabljivanim radnicima, propalim firmama, izgubljenim udovima i obiteljima bez oca.
Iako ništa manje tragične, tu smrti nisu herojske, tu se život da za nečiju trpezariju. Nema tu velikih intriga ni herojskih djela. Samo stalna, dosadna borba da se održi.
Cijeli je to jedan svijet koji živi na metaforičkoj skeli – pomoćnoj, sklepanoj konstrukciji koja je izgrađena da privremeno zadrži ljude da ne padnu, ljude koji se po njoj pentraju bez ikakve zaštite, naivno se nadajući da se neće srušiti.
Piše: Dario Kristić
(Izvor: Al Jazeera)
