Franjo Zemko Glamatović, rođen je kako sam kaže davne 1949.godine od oca Ante i mjake Ivke. Ističe da su njegovi roditelji imali desetoro djece i da u to vrijeme se teško živjelo što ne iznenađuje ako se uobziri činjenica da je samo Franjin otac sam radio u firmi.
Prisjećajući se djetinjstva Franjo pojašnjava da se o njima brinula majka koja je bila kući, gdje su naučeni i vrijednostima za cijeli život.
”Tako da smo naučili na skromnost, na život, na neimaštinu. A što je svakako najbitnije učili su nas naši roditelji i svakako moj djed da živimo od svog rada i da budemo pošteni i da se odnosimo prema svim ljudima jednako ne gledajući ko je koje vjere i ko je ko. Uvijek su govorili samo da ima dobar i loš čovjek, drugih nema svi smo mi isti” kaže nam Franjo.
U porodici Glamatovića je bilo 6 braće i 4 sestre. Životne okolnosti i sudbina doveli su do toga da od njih deset još pet ih je živo odnosno 3 brata i dvije sestre.
”Hvala Bogu svi smo zdravi, borimo se kroz život, živimo normalno i skromno kao i svaki drugi čovjek. Dijelimo sve dobro sa svim svojim komšijima, susjedima i jedni druge posjećujemo.” – govori kroz osmjeh naš sagovornik.
O svom putu u svijet nogometa Franjo Glamatović nam je kazao slijedeće:
”Sa nepunih 15 godina sam bio na igralištu fudbalskog kluba ”Pobjeda”, vidio sam kako to oni igraju i ja sam to zavolio. Ja sam sa nepunih 16 godina, postao prvotimac tadašnjeg FK ”Pobjeda”. Svojim igrama sam oduševio, to znaju ove starije generacije tako da je mene tada Sloga Doboj zvala i ja sam otišao tada i kratko se zadržao. Poslije toga sam išao u Sloveniju i bio sam na Viču u Ljubljani, nakon toga jedno vrijeme sam bio na Trešnjevka Zagreb, itd. Ali nostalgija me vukla za svojim rodnim krajem tako da sam ja karijeru završio poslije jedne teže povrede, kada sam imao lom lijeve potkoljenice. Nakon toga sam se posvetio trenerskom pozivu i dobio sam nagradu kao najmlađi trener.”
Za svoj nadimak kaže da ga je dobio po fudbaleru Josipu Zemki koji je nekada igrao u ”Željezničaru” iz Sarajeva i u Vojvodini. Tako su ga prozvali jer po njegovom mišljenju vjerovatno je podsjećao igrom na Josipa. O nadimku kaže i da se danas jedino okrene ako ga neko pozove po njemu, dok se na vlastito ime više ne okreće.
Između ostalog Franjo je prokomentirao i trenutnu situaciju u nogometu kazavši da je za njega neprihvatljivo da se ne navija za svoju reprezentaciju, jer je ona naša jedina i nemamo drugu kao ni drugu domovinu.
”Nismo mi birali ni domovinu ni reprezentaciju to je nama da tako kažem od Boga dato, gdje smo tu smo i to je naše” – precizira Franjo Glamatović.
Za mlade je na kraju uputio jasnu poruku da budu otvoreni jedni prema drugima, da razgovaraju i da se druže, jer je to jedini put ka napretku.
