Dunja Jelovac, urednica na Radiju FBiH posljednjih mjeseci
vodila je najveću bitku. Onu sa samom sobom i kilogramima. Ali, ovdje nije
riječ o kilogramima, oni su bili tek posljedica životnih izazova s kojima se
suočavala. Dunja je pobijedila i danas s nama dijeli iskrenu i vrlo
inspirirajuću priču, koja će sigurno biti motiv mnogima koji u ovom trenutku
smatraju da nemaju snage pokrenuti se, otresti dlanove, ustati na noge i
krenuti naprijed!
Kako smršaviti? Do prije godinu za mene je to bilo pitanje
od milion dolara i razumijem da mnogim ljudima jeste teško naći odgovor. Koji
je, kao što obično biva, zapravo vrlo jednostavan. Naime, dovoljno je da to i
odlučite. Tako sam ja napravila i tako je i bilo. U mladosti nisam imala višak
kilograma, a nisam toga bila ni svjesna. Mladost je po sebi lijepa, zanosna,
bezbrižna. Ni ja nisam pretjerano brinula o svom zdravlju odnosno tjelesnoj
formi.
Podrazumijevala se, a sve što uzmemo zdravo za gotovo jednog
dana zaista i bude gotovo. Tako je bilo i sa mojom vitkom linijom. Našla sam se
u šestoj deceniji i, kao za većinu ljudi moje generacije, preuzela brigu o
starim i nemoćnim roditeljima. Istovremeno moja kćerka odlazi s porodicom
živjeti u inostranstvu, daleko od mog krila i okrilja. Uz sve to i one
neminovne poteškoće koje donosi klimakterij.
Balans je izgubljen, upala sam u koloplet emocionalnih i
zdravstvenih bura i, sasvim očekivano, počela sam se prejedati. Tokom pet
godina udebljala sam se 25 kilograma.
Nije bilo jednostavno doći do te impresivne brojke. Jela sam
kao sumanuta. Važno je ovdje reći da mi je,u tom periodu mog života, to bilo
potrebno. Bilo je to moje oralno utočište u koje sam radosno bježala.
Kad bi me prijatelji dobronamjerno upozorili na tu drastičnu
promjenu u mom izgledu, doživljavala sam to kao atak. Šta sve nisam navodila
kao izgovor i uspjela samu sebe zavarati da u te izgovore i povjerujam!
Moje godine, moji kilogrami. Šta se to koga tiče. Imam
pravo da jedem i u tome uživam. Normalno je da su žene mojih godina debele.
Posezala sam čak i za onom čuvenom balkanskom: neću se udavati!
Kako je rasla ta moja zabluda, rastao je i broj kilograma,
obim struka, ta kobna abdominalna pretilost. Rastao je i broj zdravstvenih
poteškoća. Hipertenzija, povišen holesterol, rezultati pretraga daleko od onih
maladalačkih…,i na holter su me kačili. I dalje sam se prejedala. A onda mi se
desila povreda od koje se nikako nisam uspijevala oporaviti. Konkretno, nisam
mogla normalno hodati. Ko zna kako bih prošla da mi prilikom jednog pregleda,
doktor nije rekao: „Dunja, vi ste preteški!“ U mom slučaju to je bio prelomni
trenutak. Ego mi je bio stravično povrijeđen, ja strašno ljuta. I tad sam
odlučila, prije nego što sam i izašla iz ordinacije, više se nikad neću dovesti
u situaciju da se stidim. Bilo me je stid vlastite slabosti karaktera i do čega
me je dovela. Moj recept glasi – djeluj odmah i djeluj rezolutno!
Istog dana sam prestala, ali zaista sasvim i potpuno
prestala jesti kruh, tjestenine, tijesta uopšte, šećer i krompir.
Nisam provodila nikakve određene dijete, jednostavno sam
izbacila iz prehrane sve te štetne stvari. Ne nedostaju mi niti ih ikad
poželim. Bude situacija kad me ljudi nutkaju i kao tješe, pa hajde pojedi sad,
sad možeš, smršala si. Stvar je u tom da ja to zaista više ne želim. Jer znam
koliko štete nanose mome zdravlju. I ne popuštam. Dosljednost je presudna ako
želite zaista postići promjenu.
I druga, po mom čvrstom uvjerenju, od same ishrane važnija
stvar je fizička aktivnost. Nikad nisam bila aktivna, ni u osnovnoj školi,
izbjegavala sam časove fiskulture koliko god sam mogla.
Nikad se nisam bavila sportom niti sam ikad razumjela one
koji to vole. Bila sam prava “kaučna žena”!
S prezirom sam gledala na pokušaje mojih vršnjakinja da
održe formu. Ismijavala sam to očajničko otimanje starenju misleći, pa zalud
vam je, svejedno ste stare!
Nisam shvatala da to govorim iz pozicije sebičnog komfora
zdrave osobe. I baš zbog tog moga rigidnoga stava danas sam beskrajno ponosna
na svaki odrađeni trening. Jer, gle čuda, ja treniram. E, to ja zovem
promjenom!
Prvi put u životu, u ovim godinama i sa svim tim kilogramima
na sebi, valjalo se odvažiti.
Moja je luda sreća da mog trenera Nedima Babića poznajem
skoro pa od kad se rodio. Bila sam sigurna da zna šta radi i bila sam upravu.
Za nekoliko mjeseci došli smo do postavljenog cilja; skinula sam 25 kilograma.
Radimo uporno, vrijedno i sa radošću. Taj prostor teretane,
gyma, kako god, za osobu moje generacije i mojih svjetonazora je bio potpuno
stran. Za prvi trening bilo je potrebno ogromno uzajamno povjerenje i
uvažavanje.
Ja tad skoro pa nisam mogla da se krećem, bilo me je stid,
nije mi prijalo da vidim odraz vlastitog tijela u ogledalu, nisam znala kako se
uopšte rade neke vježbe. Zato je važno odabrati trenera i metod koji vama
odgovara, kojem vjerujete i koji čini da se osjećate dobro dok vježbate.I
naravno kao i u ishrani, važan je kontinuitet i dosljednost.
U mom slučaju cijeli jedan sticaj okolnosti doveo je
gomilanja kilograma. Ta strašna riječ ”klimaks” i svi problemi koje donosi. Na
jednoj strani roditelji kojima nisam kadra niti mogu pomoći, starost je kako
kažu svačija, a želja da se pomogne ogromna. Na drugoj djeca, kćerka i unuk, pa
hajde recimo i zet, koje sam dužna pustiti i svjesno i voljno s radošću puštam
da idu za svojim snovima
Nisam odustajala od treninga ni u vrijeme totalnog
lockdowna. Radili smo na online platformi. Možda sve ovo, sada kad se čita,
izgleda lako dostižno. I vjerujte i da jeste. Teško je samo dok ne odlučite.
Onog trena kad zaista sebi obećate da ćete napraviti tu dobru promjenu, vi ste
već pobjednik. Sve dalje samo je stvar protoka određenog vremena potrebnog za
rezultat.
Kao i za sve u životu, za ovako krupne promjene, potreban je
motiv. Vjerujem da je sve stvar motiva. A kad je motiv ispravan, dobar, dobar
je i rezultat. I kad sam mogla ja vala, može svako!
Danas mogu reći da sam dobrog zdravlja. Svi parametri
pokazuju da sam u izvrsnoj formi. Trigliceridi, holesterol, krvni pritisak…,sve
se to vježbanjem dovelo u red. Bez problema trčim uz stepenice. Sjetite se,
nisam mogla hodati kako valja.
U martu sam bila pozitivna na coronavirus i prebolovala ga.
Prošlo sam s onim što se smatra lakšom kliničkom slikom i vjerujem da je
tjelesna težina i tu odigrala značajnu ulogu. Mada se s tim virusom nikad ne
zna i to je za neku drugu priču. Za ovu je važno znati da nije priča o izgledu.
To zaista nije važno. Mlad, star, crn, plav, mršav, debeo,
visok, nizak, apsolutno je irelevantno kako izgledamo. Ali samo dok smo, takvi
kakvi jesmo, najbolja verzija sebe. Problem nastaje kad pristanemo na manje.
Pristanemo na nezadovoljstvo sobom.
Čak sam se uhvatila u jednom trenutku kako izbjegavam ljude
koji me pamte iz perioda prije gojaznosti. Nisam htjela da me vide, bježala sam
na drugu stranu ulice pri slučajnim susretima. Pri susretima koje nisam mogla
izbjeći, obarala sam pogled. Ne zbog toga kako izgledam već zato što sam znala
da je to što vide, jako loša, blijeda, slaba, nedostojna verzija mene.
Danas naravno nisam ni mlada, ni lijepa, a niti ću se
udavati ali sam prezadovoljna sobom. Jer opet izgledam kao ja i to je sasvim
dovoljno za odličnu ocjenu. Svim srcem svima savjetujem; brinite o sebi,
učinite sve što je u vašoj moći da uvijek budete najbolja verzija sebe. To
naravno neće uvijek biti ni lako ni moguće. Svi mi bijemo svoje intimne
emocionalne i duhovne bitke. Razlozi su duboko privatni, zato se i zovu
intimni. No, nekad je dobro podijeliti. U mom slučaju cijeli jedan sticaj
okolnosti doveo je gomilanja kilograma. Ta strašna riječ ”klimaks” i svi
problemi koje donosi. Na jednoj strani roditelji kojima nisam kadra niti mogu
pomoći, starost je kako kažu svačija, a želja da se pomogne ogromna. Na drugoj
djeca, kćerka i unuk, pa hajde recimo i zet, koje sam dužna pustiti i svjesno i
voljno s radošću puštam da idu za svojim snovima. Ali nisam bila dorasla tom
izazovu. Poricala sam da patim i čeznem, djelovala jaka i pouzdana, u svemu
efikasna i racionalna. I sve deblja.
Danas sam u stanju artikulisati emocije. Normalno je i uredu
je osjećati i bol i sjetu, i nezadovoljstvo…, svašta i stalno osjećati je
sasvim uredu. I ne moramo, gdje piše da moramo u svemu biti podjednako
uspješni. Budimo samo najbolja verzija sebe. To je dovoljno. A kad je dovoljno,
nema viška. Pa ni viška kilograma.
zosradio.ba/zuladigest.ba
Foto
credit: Naida Muzur za Zula Digest
