Assad dobiva manju zemlju nastanjenu pretežno alevitima, Kurdi napokon dobivaju državu, Iran širi utjecaj na šijitska područja na istočnom dijelu Iraka, a većinski suniti dobivaju svoju veliku državu s golemim rezervama nafte..
Prije nekoliko mjeseci u listu Washington Post osvanuo je tekst s naslovom “Nova strategija za Irak i Siriju”. Tekst potpisuje poznati kolumnist Charles Krauthammer, koji smatra da je krajnje vrijeme “da ponovno razmislimo o Siriji i Iraku”.
“Trebamo početi na način da priznamo kako su stare granice gotove, ujedinjena Sirija i Irak više nikada neće postojati. Balkanizacija je jedini put kojime bi se trebalo ići”, glavna je poruka kolumnste Charles Krauthamme.
Njegove teze o nužnosti crtanja novih linija razgraničenja na prostoru Sirije i Iraka, aktuelizirane su pred skori susret američkog predsjednika Baracka Obame i ruskog predsjednika Vladimira Putina, na kojem će razgovarati o mogućem rješenju sirijske krize.
Susret do kojeg će doći na margini zasjedanja Glavne skupštine UN-a u New Yorku nastavak je očito već poodmakle komunikacije među vodećim svjetskim silama koje pokušavaju zaustaviti krvoproliće u Siriji i stabilizirati Bliski istok.
U diplomatskim krugovima već dulje vremena se nagađa da je na vidiku rješenje bliskoistočnog problema, pa čaik i potpunog prekrajanja granica u toj regiji kojim bi Sirija i Irak nestale kao države u današnjem obliku. Iščitava se to i iz intervjua koji je danski ministar vanjskih poslova Kris Jensen dao kurdskom internetskom portalu Rudaw. Iako pri tome nije izravno govorio o podjeli zemalja, Jensen je snimljen pred kartom na kojoj su jasno iscrtane granice novih područja, novonastalih država koje bi se trebale protezati kroz Siriju i Irak.
Prema toj karti, Assadov režim dobio bi uski zapadni pojas današnje Sirije, u kojem se nalazi Damask, ali i glavne sirijske luke poput Latakije, što bi Rusiji, Assadovom savezniku, osiguralo ono što Moskva neskriveno želi – vojno-pomorsku bazu na Sredozemlju. Taj dio Sirije pretežno naseljavaju aleviti koji podržavaju režim Bashara al-Assada a koji u ukupnom stanovništvu današnje Sirije sudjejuju sa svega 20 posto.
Kurdi bi pak dobili svoju državu na sjeveroistoku Sirije i Iraka, čija bi se relativno uska granica protezala duž južne granice Turske. Konture buduće kurdske države već se naziru a na većim dijelovima od ranije je uspostavljena kurdska vlast. U okviru kurdske države naleze se neka od najvećih neftnih nalazišta iraka, kakvo je ono u Kirkuku.
Najveći dio Sirije i zapadna polovica Iraka, teritorij koji danas kontroliraju pobunjeni suniti, protivnici alevitske vlasti Bashara al-Assada, bio bi objedinjen u novu sunitsku državu. Suniti su inače većinsko stanovništvo u Siriji, preko 65 posto, no u vlasti Bashara al-Assada bili su simbolično zastupljeni, što je i bio glavni razlog sunitske pobune protiv sirijskog režima koja je buknula 2011. godine i traje do danas.
Istočni Irak, s Bagdadom kao glavnim gradom, bio pretvoren u državu šijitskih muslimana, i taj bi prostor bio pod utjecajem Irana.