Edward Lucas, urednik za energetska pitanja u uglednom The Economistu, na jednostavan je način opisao šta se upravo događa s cijenom nafte, koji su uzroci i kakve bi mogle biti posljedice drastičnog pojeftinjenja crnog zlata u ovim turbulentnim vremenima.
Svijet se već navikao na Putinove govore o moći i slavi moderne Rusije. I njegova trosatna press konferencija, održana prošli četvrtak, pretvorila se u bombastičnu, obmanjujuću predstavu dok je Vladimir Putin izbjegavao odgovoriti na pitanja o ekonomskoj situaciji.
Kritizirajući ekonomske sankcije koje su SAD i EU uvele Rusiji nakon pripajanja Krima, Putin je upozorio na opasnost od tjeranja ruskog medvjeda u čošak gdje bi on mogao uzvratiti ‘očnjacima i kandžama’.
No, početkom decembra za vrijeme službene posjete Turskoj, Putin je puno pomirljivijim tonom objavio kako će projekt Južni tok, od kojeg je Rusija puno očekivala, morati biti obustavljen.
Projekt plinovoda od Crnog mora preko Balkana do Austrije, vrijedan 32 milijarde dolara, dao bi Kremlju ogroman utjecaj u ovom dijelu Evrope. Demonstrirao bi rusku moć nad EU koja je plinovod proglasila nelegalnim (pravila evropskog tržišta energijom ne dozvoljavaju istoj kompaniji da ima u vlasništvu plinovod i plin koji se transportira tim plinovodom, jer bi u tom slučaju ta tvrtka imala previše kontrole nad opskrbom i cijenom plina).
Unatoč najavama i potpisanim ugovorima, Putin je morao progutati ponos i objaviti kako se projekt Južni tok odgađa do daljnjeg.
Zašto? Pad cijene nafte, koja je danas upola manja nego ljetos, ispraznio je rusku kasu..
Rusija je treći najveći proizvođač nafte na svijetu i postala je ovisna o visokoj cijeni energenata, podmirujući pola budžeta prihodima od prodaje nafte i plina.
Kleptokrati u Kremlju oslanjali su se na naftu i plin kako bi održavali prenapuhanu, neefikasnu i korumpiranu birokraciju na životu, te kako bi finansirali agresiju na ostale države.
No, cijena nafte dosegnula je najnižu razinu u zadnjih pet godina i naprosto je premala da bi održavala Putinov režim u punom pogonu, pogotovo nakon uvođenja ekonomskih sankcija.
Nije nikakvo čudo što se vrijednost rublja strmoglavila izazivajući paniku diljem Rusije, bijeg novca van granica zemlje te panično podizanje kamatnih stopa na 17 posto kako bi se pokušao zaustaviti daljnji pad valute.
Rusi nisu zaboravili scenarij iz 1991. godine kada je niska cijena nafte na svjetskom tržištu dovela do raspada Sovjetskog Saveza. Danas, ista stvar bi se mogla dogoditi s Putinovim pokušajima da stvori novi sovjetski imperij.
Naivno je odobrio trogodišnje planove koji se baziraju na cijeni nafte od 100 dolara po barelu dok trenutna cijena nafte iznosi nešto više od 55 dolara.
Ipak, iako je Kremlj oslabljen, još uvijek nije vrijeme za slavlje. Postoji realna opasnost da će ruski autokrat ponovno posegnuti za oružjem kako bi Rusi zaboravili ekonomske nedaće te kako bi pritom ponizio NATO savez i Evropu.
To je dovoljan razlog da neki diplomati i ekonomisti zbog toga pozivaju na ublažavanje retorike i sankcija prema Putinu. Naučio je lekciju u bolnom sudaru sa stvarnošću, tvrde oni, ne bismo ga trebali pritiskati. Umjesto čvrste ruke, trebamo mu ponuditi častan izlaz iz situacije u Ukrajini te ukinuti sankcije kako bismo spriječili pad ruske ekonomije u ponor.
Ja se s tim ne slažem, piše Lucas. Putin ne želi dogovor sa Zapadom. On želi ponovno napisati pravila evropske sigurnosti. Ruski ‘jastrebovi’ zadovoljit će se tek ako im dozvolimo da države poput Ukrajine dođu pod njihovu kontrolu.
To je ustupak koji ne možemo i ne smijemo napraviti. Prepustimo li mu Ukrajinu, dat ćemo mu signal kako sila ima prednost. Šta ako nakon toga Putin pokuša isto s nekom drugom državom – možda s baltičkim članicama NATO saveza?
Unatoč svim problemima s Rusijom, ne smijemo iz vida izgubiti još jednu, nekad moćnu silu u svjetskoj politici, a danas poniženi OPEC. Stupanjem na svjetsku scenu prije 40 godina, OPEC je prestravio rasipni Zapad.
Prije OPEC-a, zapadnjaci su navikli na obilnu naftu koja je nabavljana po bagatelnim cijenama. No, OPEC je sve to promijenio. Ograničavanjem opskrbe kartel je u kratkom vremenskom roku uspio cijenu barela podići s 3 na 12 dolara – četiri puta više.
To je tek dijelić današnje cijene, ali u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća rast cijene nafte izazvao je nestašice, redove na benzinskim postajama i pravu paniku među stanovništvom.
Četiri decenije kasnije, Saudijska Arabija se iz siromašne pustinjske zabiti zahvaljujući nafti pretvorila u jednu od najbogatijih država svijeta s finansijskim rezervama u vrijednosti od 900 milijardi dolara.
No, ostatak svijeta više nije na milosti OPEC-a kao što je to nekad bio. S jedne strane, trošimo sve manje energije zahvaljujući novim tehnologijama i povećanoj svijesti o potrebi zaštite okoliša, a s druge puno više država danas proizvodi naftu i plin.
Također, OPEC više nema disciplinu potrebnu da bi diktirao stanje na tržištu nafte. Na sastanku u Beču, održanom prošli mjesec, članice OPEC-a nisu mogle niti dogovoriti zajedničku strategiju.
Hoće li smanjiti proizvodnju i nestašicom pokušati vratiti cijenu na 100 dolara po barelu ili će dozvoliti da se pad cijene nastavi? 12 država-članica na kraju nisu donijele nikakvu odluku što je dodatno ubrzalo pad cijena nafte.
Centralni problem OPEC-a je što neke države-članice naprosto preziru jedne druge. Najviše od svih, Saudijska Arabija i njezine saveznice iz Perzijskog zaljeva smatraju Iran svojim najvećim političkim te religijskim protivnikom.
Znaju da Iran podržava obespravljene šijite koji žive na Arapskom poluotoku te da su oni potencijalno bure baruta koje bi moglo eksplodirati i cijelu regiju uvesti u haos.
Sunitski Saudijci preziru Iran iz još jednog razloga – njihove podrške Asadovom režimu u Siriji. To što je Asad šijit, kao i Iranci, nije nikakva slučajnost. Također znaju da je Iran u teškoj ekonomskoj situaciji, što zbog sankcija Zapada, što zbog neefikasne državne administracije, a što zbog niskih cijena nafte i ne pada im na pamet dozvoliti iranski izlazak iz gabule podizanjem cijena nafte.
Saudijci su u odličnoj poziciji pošto je cijena proizvodnje njihove nafte vrlo niska, a imaju je u izobilju. Znaju da mogu ‘preživjeti’ ovako niske cijene dvije, tri godine bez većih problema.
U Moskvi, Vladimir Putin nema takav luksuz i Saudijci to također jako dobro znaju. Rusima zamjeraju podršku Asadu te prodaju oružja Irancima i zbog toga neće mrdnuti malim prstom da im pomognu u vraćanju cijena energenata na staro.
Ne igraju samo geopolitika i drevna neprijateljstva veliku ulogu u formiranju cijene nafte, već i moderna tehnologija. Naime, zvuči nevjerojatno da su SAD pretekle Saudijsku Arabiju kao najveći svjetski proizvođač sirove nafte, ali je istinito.
Većina američke nafte ne dolazi iz tradicionalnih bušotina već se dobiva frackingom – postupkom u kojem se voda i pijesak pod visokom pritiskom upumpavaju u naslage škriljevca bogate naftom i plinom.
Amerika je svjetski lider u ovoj tehnologiji koja ima nisku cijenu, a zalihe takve nafte nalaze se uglavnom u slabo naseljenim područjima Oklahome i Sjeverne Dakote.
Naravno, Saudijci su zabrinuti zbog ove ‘fracking revolucije’. Što se više Zapadnjaka odrekne njihove nafte u korist nekog drugog izvora energije, sve će teže biti opstati državama koje žive od izvoza nafte.
Saudijce također brine sve veća energetska efikasnost, jer svaki barel nafte koji se ne potroši na Zapadu znači manji profit za njih. Zbog toga se nadaju kako će niža cijena nafte donekle usporiti razvoj ‘frackinga’.
Donekle uspješno, jer su neke ‘fracking’ tvrtke, one koje su računale na visoku cijenu nafte, već bankrotirale.
Ipak, istina je da se fracking ne može zaustaviti već samo usporiti pošto će ova tehnologija ubrzo stići i u ostale zemlje koje imaju zalihe nafte skrivene u škriljevcu.
I dok pad cijene nafte donosi glavobolje političarima i trgovcima, potrošači imaju razlog za slavlje. Svima nama ostaje više novca u džepu, novca koji možemo potrošiti na druge stvari.
No, s nerazumnim trošenjem ipak treba malo pričekati. Naime, većina nafte proizvodi se u politički iznimno nestabilnim državama, poput Iraka ili Libije. Dogodi li se novi ratni sukob ili građanski rat u jednoj od te dvije zemlje, cijena nafte odmah će početi rasti.
Globalna slika ipak ide nabolje prvenstveno zato što neke despotske režime, koji opstaju zbog pljačkanja svog nacionalnog bogatstva, napokon stiže zaslužena kazna.
Pitanje je samo hoće li oni prihvatiti svoju sudbinu ili će nas moć crnog zlata sve uvući u sukob koji bi mogao uzdrmati same temelje naše civilizacije.
(BH-index)
