U 6 sati, 14. februara 1971. godine Ibrahim Ljubuškić iz
Nemile kod Zenice dobio je poziv da se voz, koji se nalazio na pruzi na kojoj
je on bio pomoćnik nadzornika, zapalio u tunelu Vranduk dugom 1 532 metra,
nekoliko kilometara od njegove kuće. Tog dana zapalila se lokomotiva na
lokalnom vozu 820 koji je saobraćao na relaciji Žepče – Zenica. Posljedice su
bile stravične – stradala su 33 putnika, dok ih je 117 teže ili lakše
povrijeđeno. “Končareva” dizelska lokomotiva, u kojoj je bilo dvije tone
goriva, zapalila se svega 300 metara prije nego što će izaći iz tune, vukući za
sobom devet putničkih vagona.
“Sreća u nesreći da je bila nedjelja. Tim vozom je u Zenicu
svakog jutra dolazilo najmanje 1 500 radnika i đaka. Ne mogu ni zamisliti
koliko bi bilo mrtvih. Tog dana u Zenici su rano išli samo oni koji su radili u
smjenama. Moj šef i ja stigli smo pred tunel, ubrzo su stigle ‘dregger’
spasilačke čete iz rudnika i Željezare, desetine kola Hitne pomoći, tadašnje
milicije”, navodi Ljubuškić.
Kako je bilo jutro većina putnika je bila u dubokom snu,
tako da brojni nisu na vrijeme reagovali. Štaviše, kondukter koji je upozoravao
ljude da je došlo do izražaja govoreći kako se mora nazad, jer se zbog požara u
lokomotivi naprijed nije moglo, bio je izignorisan od određenih ljudi koji su
govorili da će na mjesto nesreće doći druga lokomotiva koja će ih izvući.
Druga, većinska, grupa ljudi se uspaničila i počela bježati što je, obzirom na
usku stazu u vozu, bilo kobno za stradale putnike. Oni koji su se spašavali
morali su skoro 1 200 metara ići kroz neosvjetljeni tunel prema Nemili. Da
stvar bude gora, zračna struja nosila je dim i plinove upravo ka Nemili,
dodatno otežavajući evakuaciju.
Izvlačenje preživjelih trajalo je do podne, a mrtvih,
ugušenih i izgorjelih do jutarnjih sati narednog dana. Naredna tri dana
specijalne ekipe su hladile tune, te izvlačile kostur lokomotive i izgorjele
kompozicije voza. O kakvom se požaru radilo svjedoči podatak da su se
željezničke šine od toplote savile do plafona tunela Vranduk, dok su se tri
vagona prevrnula. U tunelu su bile čak vidljive i rupe koje su žrtve u očaju i
nemogućnosti da izađu kopale. Među stradalim našlo se 15 radnika zeničke
“Željezare”, nekoliko rudara, dok su ostali bili iz Poslovnog sistema RMK i
učenici. Iza poginulih je ostalo 150 djece.
Jedan od preživjelih, Osman Hamzić komentarišući događaj
navodi: “Izašao sa za kondukterom Bogdanom Mitorvićem iz Kovanića. Kako sam
stao na tucanik, dezorijentirao sam se u potpunom mraku. Do izlaza iz tunela
triput sam padao. Snagu mi je davalo dovikivanje ljudi s vana ‘izdržite, još
malo do izlaza’. Nekoliko puta se događalo da ljudi poslije pada ustanu i krenu
nazad. Trebalo je prevaliti više od kilometra u potpunom mraku.”
Jedna od osoba koja se nalazila u vozu a pri izvlačenju se
dobrovoljno priključila spasiocima bio je i Mirnes, tada dvadesetpetogodišnjak:
“Rekli su da je problem s lokomotivom i mi, ko omladina, odmah van. Nekako smo
se dokopali kraja, zgulili ruke, ali izašli. Došli smo do motela u Nemiloj,
pili smo čaj da se zagrijemo kada smo na radiju čuli da je izgorio voz. Rekao
sam jaranu – pa to je naš voz. Odmah smo se vratili da pružimo pomoć ostalima,
a stigli su policija i Hitna pomoć”.
Tog jutra porodicama je telegram uputio predsjednik
Jugoslavije Josip Broz Tito, a desetine tadašnjih zvaničnika došle su u Zenicu,
da prisustvuju komemoraciji i ispraćaju tijela održanoj pred tadašnjim Domom
kulture. U odboru za sahranu i na komemoraciji su bili Džemal Bijedić, Branko
Mikulić, Todo Kurtović, Đuro Pucar, Dragutin Kosovac, reisul ulema Sulejman
efendija Kemura, Hamdira Pozderac, zenički gradonačelnik Abdulah Mutapčić.
