Misao mijenja strukturu… Vidio sam ljude
kako mijenjaju svoj mozak mislima, kako bi izliječili ranije neizlječivu
opsesiju i traumu, kaže Norman Doidge, psihijatar i autor knjige “Mozak koji
sam sebe mijenja”.
Ljudski mozak je nevjerovatno fleksibilan.
Može se oblikovati gotovo kao plastelin, samo uz malo više vremena i truda.
U posljednjih 20 godina, zahvaljujući brzom
razvoju u oblasti slikanja mozga i neuronauke, sada se može sa sigurnošću
tvrditi da je mozak sposoban za reinženjering – i da smo mi sami inženjeri.
Umnogome, neuroplastičnost – opšti termin
koji opisuje trajne promjene na mozgu tokom ljduskog života – je sjajna
stvar.
Evo nekoliko razloga zašto:
Možemo povećati našu inteligenciju.
Možemo naučiti nove vještine koje nam mogu
promijeniti život.
Možemo se oporaviti od određenih vidova
oštećenja mozga.
Možemo povećati emocionalnu inteligenciju.
Možemo se odviknuti od štetnog ponašanja,
uvjerenja i navika.
S druge strane, možemo redizajnirati svoj
mozak nagore!
Srećom, zahvaljujući našoj sposobnosti da
se odučimo od štetnih ponašanja, uvjerenja i navika, možemo se uvijek vratiti
na pravi kurs.
Uvjerenja mijenjaju mozak
Donald Hebb, rani pionir neurolastičnosti i
neuropsihologije, rekao je da se neuroni koji zajedno funkcionišu međusobno
povezuju.
Dr Michael Merzenich, koji je danas možda
najpoznatiji svjetski neuronaučnik, nadogradio je Hebbov rad, dokazujući odnos
između misli i strukturalnih promjena u mozgu.
Naša iskustva, ponašanje, razmišljanje,
navike i način na koji reaguješ neodvojivi su od toga kako se naš mozak
oblikuje.
Negativne navike mijenjaju naš mozak
nagore. Pozitivne navike mijenjaju naš mozak nabolje.
Kako negativno ponašanje kao što je
kukanje, mijenja strukturu mozga?
Svi znamo nekoga ko je uvijek negativan.
Osobu koja čini se nikad nije zadovoljna.
Negativni ljudi se gotovo uvijek žale na
nešto. Još gore, ljudi koji stalno kukaju ne zadovoljavaju se time da zadrže
svoje misli i osjećanja za sebe, već traže nekog nevoljkog slušaoca.
Nesumnjivo je da nerviraju svoje prijatelje
i porodicu, ali ne treba ih kriviti već razumjeti.
Svi se žalimo na nešto s vremena na
vrijeme, Zapravo, istraživači sa univerziteta Clemson empirijski su dokazali da
svi povremeno gunđamo. Neki to samo čine češće od drugih.
Neki ljudi se žale kako bi na taj način
privukli pažnju i uvijek razmišljaju o tome kako je njima teže nego drugima.
Neki su hronično nezadovoljni. Ako ne
pričaju o svojoj tegobi, onda vjerovatno razmišljaju o njoj.
Psiholozi nazivaju ovo kompulsivno
ponašanje ruminacija, koja se definiše kao repetitivno razmišljanje o problemu
bez kraja i konca. Ruminacija je, nažalost, direktno vezana za depresivan i
anksiozan mozak.
Ljudi koji se stalno žale imaju manji
emocionalni koeficijent, koji je neophodan za razumijevanje emocija.
Njih ne zanima vaše gledište, razmišljanja
ili osjećanja. Oni će koristiti svaku priliku da vam se izjadaju.
Da li je mozak kriv? Odgovor je uglavnom –
da.
Većina negativnih ljudi ne želi da se ovako
osjeća. Ko bi želio?
Štetno ponašanje kao što je kukanje, ako mu
dozvolimo da se kontinuirano odvija u mozgu, neminovno će izmijeniti
misaone procese. Izmijenjene misli vode do izmijenjenih uvjerenja, što vodi do
promjena u ponašanju.
Naš mozak po prirodi ima tendenciju da se
fokusira više na negativne okolnosti nego na pozitivne. Dr Rick Hanson,
neuronaučnik i autor knjige Buddha’s Brain objašnjava to ovako:
Negativni stimuli proizvode više neuronske
aktivnosti nego jednako intenzivni pozitivni stimuli. Njih je takođe lakše i
brže uočiti.
Ponavljanje je majka znanja.
Kada ponavljamo fokus na negativnom, žaleći
se konstantno, mi koristimo neurone odgovorne za negativnu tendenciju.
Tako da kreiramo negativno ponašanje putem
ponavljanja.
Nije moguće sve vrijeme biti sretan i
pozitivan, niti to treba pokušavati.
Međutim, treba da preduzmemo konkretne
korake kako bismo se borili protiv negativnog razmišljanja. Istraživanja
pokazuju da je meditacija jedan od načina.
Izvor: buka
zosradio.ba
