O njemu su pisali mnogi, ali ono što je najvažnije, on je ostao da živi u sjećanjima mnogih ljudi i znanih i neznanih. O njegovom životnom vijeku i sudbini ispisani su mnogobrojni redovi. Njegovi mještani ga se sjete sa sjetom dok mu predaju rahmet i kažu jedan je bio Meho.
Ovo je priča o nekad najstarijem stanovniku Jugoslavije, Mehi Hadžiću iz Oraš Planja. Meho je ostao upamćen prije svega po dugom životu jer kako su mnogi pisali Meho je preselio
na onaj bolji svijet u svojoj 134.godini. Život ovog čovjeka nije mazio, što najbolje pokazuju predanja o njegovom životu.
Iako je imao skladan brak i dijete, sudbina je nanijela težak udarac Mehi i rastavila ga od sina, koji se sa 12 godina utopio u rijeci Usori. Nakon toga je izgubio i svoju životnu
saputnicu, nakon čega je Meho odlučio da ostane sam, nepoznato je, da li je to učinio zbog boli koju je doživio ili su bili u pitanju neki drugi razlozi.
O njemu se prema predajama brinula poslije njegova rodica i njen muž, a Meho onako po bosanski se nastojao za tu pažnju odužiti svojim radom. Iako je cijeli život radio teške poslove, kažu da je sve radio sa osmjehom.
Meho Hadžić je rođen 1848.godine u selu Oraš Planje prema dostupnim podacima, mada je teško utvrditi koliko je zapravo Meho imao godina. Na kraju šta reći, jedino se možemo nadati, da naši dobri stari ljudi poput Mehe, neće pasti u zaborav.
