Ukoliko bi ovih dana neko posjetio Doboj, pod pretpostavkom da ne zna šta se dešavalo u maju prošle godine, teško bi opazio kakva je katastrofa pogodila ovaj grad.
Ukoliko bi ovih dana neko posjetio Doboj, pod pretpostavkom da ne zna šta se dešavalo u maju prošle godine, teško bi opazio kakva je katastrofa pogodila ovaj grad.
Centar grada je izuzetno čist, trava uredno pokošena, bašte lokala pune mladih ljudi, a prozori na zanatskim radnjama i trgovinama kristalno čisti.
Ne može se ni naslutiti da su prije samo godinu ulice bile zatrpane tonama smeća i otpada.
Ipak, kako kažu Dobojlije, dovoljno je samo malo zagrebati iza svježeg i mekanog sloja fasade kako bi se uočilo da situacija uopšte nije onakva kakvom se danas čini.
Privreda, koja je ionako bila slaba, ugušila se u mulju rijeke Bosne, pa je posao u ovom gradu za mnoge i dalje misaona imenica.
Većina ovih vrijednih ljudi uspjela je da sanira domove, ali su ostali dugovi, koje će godinama vraćati, kao i noćne more i strah, koji je duboko ukorijenjen u svakom Dobojliji.
Godinu dana poslije, Mikicu Miličića, penzionera iz naselja Pijeskovi, jednog od onih koji su pretrpjeli najveću štetu, zatekli smo u renoviranom stanu kako odmara.
“Useliti nisam mogao do novembra prošle godine. Da obnovim stan i vratim se u njega uložio sam 25.000 maraka, ako ne i više”, kazao nam je on.
Kako kaže, njegova sreće je bila što je uspio na vrijeme obezbijediti sušilice, tako da u stanu nema vlage, dok mnogi građani to nisu uspjeli.
“Život u gradu je nikakav jer niko ne radi. Supruga je nezaposlena i živimo od penzije, a sve ovo nas je puno unazadilo”, kaže Miličić i dodaje da je strah od nove katastrofe nešto sa čim se u Doboju svakodnevno živi.
Životom i poslom u Doboju nisu zadovoljni ni trgovci i zanatlije u samom centru, koji tvrde kako su samo oni bliski lokalnoj vlasti uspjeli da se “ogrebu” za pomoć.
“Lokal od osam kvadrata sam platio 101.000 maraka, a kada sam poplavljen ni marke pomoći za sanaciju nisam dobio. Dolazili su iz Gradske uprave desetak puta, naprave zapisnik i odu, a pomoći ni na vidiku”, kazao nam je jedan sajdžija, koji nije želio da mu objavimo ime zbog straha da ne bi još više ispaštao zbog svojih riječi.
Koliko je život u ovom gradu težak, možda najbolje pokazuju podaci gradskog Crvenog krsta, koje nam je predočio Mihajlo Arsenić, sekretar, prema kojima se preko javne kuhinje hrani oko 1.300 građana.
“Ljudi opsjedaju Crveni krst. Nažalost, spisak će biti korigovan i smanjen krajem maja jer nema sredstava i donatora. Ako postoje, ja ih molim da pomognu da kuhinja opstane. Ljudi više ne traže vreću brašna, već kilogram, ne karton ulja, već litru”, kaže Arsenić.
Kako je kazao, ljudi koji su nekada pomagali rad javne kuhinje sada jedu iz njenih kašika.
“Problem su i klizišta u seoskim područjima. Voda dođe i prođe, ali tamo gdje su klizišta uništila kuće tu povratka nema. Takvih porodica ima dosta, a ljudi nemaju kud”, kaže Arsenić.
Gradske vlasti Doboja i pored više pokušaja nismo uspjeli da dobijemo za komentar o stanju u gradu godinu dana poslije katastrofe.
