Prvu kolumnu na sličnu temu sam napisao 2012. godine pod
naslovom “IZBORI ZA ROĐAKA”. Tada, prije 8 godina sam pisao temu
lokalnih izbora i pažnju sam usmjerio na bliže, “bliže” i daljnje rođake
i “rođake. Pod ovim rođacima pod navodnicima mislim da i nismo rođaci, ali
se eto rođakamo. To je ono znate, kad ti neko govori kako ti je nana
Ćemanka (hvala Bogu još je živa i zdrava), a od djeda rahmetli mati (rahmetli) bila
Unkićka, a moja mati Bajraktarević, a pošto sam ja Sejdić, a očeva mati iz Planja Ćerimović, a od moga rahmetli djeda mati Suljaković pa kad ti to
neko stručno objasni, tebi to i dalje nije jasno, ali čvrsto prihvatiš da je to
tako i da ste rođaci. I to baš velika rodbina.
Eh, ti rođaci koji su se tada našli na listama za vijeće različitih političkih
stranaka, te 2012., ali i 2016. godine, neki od njih su ušli u općinsko vijeće,
neki nisu, neki su odustali od politike, neki napredovali, neki promijenili
stranku, ali uglavnom svi su živi, Bogu dragom hvala. I sada za ove izbore imam
tih rođaka na listama (kao i svi mi), neki su isti oni od ranije, a ima i novih
tih rođaka koji se počeše baviti politikom, u nadi da će nešto popraviti ili makar malo uticati. Ali, za
razliku od tada, sada su mi nekako rođaci svi postali zreliji ili mi se čini.
Naime, od pukog sabiranja glasova, i pitanja “mogu li računati da ćeš glasati za mene” sada su ta pitanja “šta ti rođo predlažeš/savjetuješ
da radim da bih osvojio mandat u vijeću”. Iskreno, mene to raduje, da su
barem ovi rođaci postali “politički pismeniji”. I uz kafu dođemo nekako brzo dođemo do zaključka da kod nas u Tešnju su najmanje
važni oni što su u Vijeću, i da se oni i najmanje pitaju.
Naravno, nije namjera da se neko od budućih vijećnika
obeshrabi, nego naprotiv, da se vijećnici odvaže da slobodno pričaju i djeluju,
da slobodno govore, jer živimo odavno u demokratskom društvu i primarni zadatak
svakog vijećnika da vrati snagu i pripadajuće ingerencije Vijeću.
Da se
pozabave stranačkim zapošljavanjem u javna preduzeća i ustanove koje su pod
direktnom ingerencijom Općine. A javna je tajna da se ni običan radnik (što bi
narod rekao “ni čistačica”) ne može zaposliti ako nije dobila
“amin” vladajuće stranke. Uglavnom kampanja još nije u punom jeku,
ali već se stiče utisak da je mnogo novih lica, a mnogo i starih. I, zapitat’
će se neko, kako je to moguće? Moguće je pojavom novih lista i novih političkih
opcija, što zapravo i daje čari demokratiji.
Haris Sejdić/zosradio.ba
