Piše: Haris Sejdić
Jedno vrijeme Čaglićima, koji su tada bili u sklopu džem’ata Jablanica, nije se dalo sa hodžama. Bilo je to na nekih pet, šest godina prije rata. Poslije hodže Pembe kako je narod zvao Osmana efendiju Halilovića, koji ode u redovnu penziju, dođe jedan haman bi Albanac iz Makedonije, al’ tamam dok se svijet poče privikati na njega on ode i dođe jedan mladi efendija odnekle iz Zenice. Hilmo efendija Perčo tako rekoše da se zove. Mlad efendija bio je taj Perčo i bio je hodža u džematu Jablanica i mejtefu u selu Čaglići. Ali ne bi ni on dugo, haman samo dvije godine, i ode negdje, dođe poslije njega Mahmut Hasanov Roša, tu domaći mještanin. Ali, ni on se ne zadrža dugo, helem, nekako poslije rata Čaglići i Roše postadoše i poseban džem’at i nastavi se ta “muka” sa efendijama. Uglavnom, običan svijet u Čaglićima, Rošama, Ripni, Jablanici, nije zaboravio efendiju Perču kad se on ratne ‘94 godine pojavi ponovo u Tešnju, kao tešanjski zet, ali i sada kao glavni imam Medžlisa Tešanj.
I od tada pa narednih, bit’ će i haman i više deset godina, sinomim za glavnog imama je bilo ime Hilme efendije Perče. Mlad, dotjeran, lijepe vanjštine, crne kose, sa kratkom i lijepo uređenom i potkresanom bradom, sa bijelom ahmedijom na glavi i crnim džubetom bila je slika glavnog imama Tešnja. Narod ga prihvatio k’o svog. Bio je on svojom pojavom ali i svojom naravi svima po volji. Zaparavo, poslije će se uspostaviti ne baš svima, jednom političaru nakon kratkog vremena više nije bio po volji, ali njemu mnogi nisu po volji pa to i nije vrijedno pažnje. Još nešto je krasilo Perču, a to da je govorio i arapski i engleski što je baš bilo neobično da hodža zna i dva strana jezika, pa makar on bio i glavni imam. I to ne samo da je govorio engleski nego je i predavao i učio druge engleski jezik.
Znao je lijepo i vaziti, i hudbe i govore držati, a bio je u to ratno i poratno doba aktivan učesnik vjerskog i društveno-političkog života općine Tešanj i šire. Iako je narod ko narod volio i sad voli svašta od grijeha uraditi, zijan činit, popiti i slično, efendija Hilmo je sa svima fino i polahko i sa svima znao sa mjerom prilaziti i ukazivati ako nešto nije u redu i ako je nešto haram. Mi smo griješili, ko narod, takvo je to naše mjesto, griješili smo sigurno i više nego se može dopustiti, ali …
Mi smo znali da je sve ono onako kako hodža govori i u džamiji i izvan džamije, ali hajd se ti Božiji robe strpi i osaburi, dunjaluk ko dunjaluk… Način na koji je Perčo to radio sa narodom je bio takav da se i onaj najveći griješnik, pijano ili lopov postidi kad mu onako uzgred efendija spomene kako nešto nije u redu ali da on misli da taj i taj to ne radi nego eto da slučajno ko biva ne bi to uradio. Volio ga i cijenio običan svijet, obični ljudi, i kad su ga neki politički moćnici počeli smjenjivati ni kriva ni dužna pa kad u toj svojoj nakani ono ne uspjedoše, onda poturiše preko svojih ulizica i doušnika jednu gnusnu laž o našem efendiji. Narod je danima o tome pričao, čaršija je brujala, ali svi su znali da Perčo tako nešto niti je uradio niti bi uradio, al’ ko insan slatko mu onako nešto kad čuje za hodže.
Moj prvi susret sa efendijom Hilmom je bio davno, kad je on došao za hodžu u Čaglićima, a ja sam iz samo mojih nekih razloga iz Mekiša išao u mejtef (kako smo mi to tada zvali) u Čagliće. Pa kad nam je jednom efendija Hilmo rekao “ko ne bude slušao da će ga okačiti za luster”, a ja se napravim pametan pa kažem “hodža nema u mejtefu lustera ima samo sijalica”, pa zbog toga postanemo moglo bi se reći baš prijatelji. Sjećam se i kad kao mladi hodža redovno obilazio i posjećivao moga djeda hadžiju Osmana koji je tada imao osamdeset osam ili osamdeset devet godina i kad su znali se dotaknuti i svjetskih tema, jer je rahmetli djed do kraja života bio u snazi i dobrog pamćenja.
Sjećam se i da smo sad već davne 2001. godine skupa putovali autobusom na HADŽ. Preko Srbije, Makedonije, Grčke, Turske, Sirije, Jordana pa u Arabiju, u Medini i Mekku. Bilo je to više od mjesec dana prelijepog iskustva i doživljaja, a efendija Hilmo je kao vodič dva autobusa bosanskih hadžija bio svima nama u svakom trenutku na usluzi.
Hilmo je bio veliki čovjek i insan i kad iz nekih samo njemu poznatih razloga više nije bio glavni imam. I dalje je bio svima na usluzi i od pomoći. Pokazao se efendija Hilmo da ima ideje i vizije preduzetnika i jedan je od glavnih zagovarača osnivanje TRA (Tešanjske razvojne agencije).
I nekako svima nama koji smo ga voljeli i poštovali, koji smo sa njim se družili, iznenada ode na onaj, bolji svijet, naš efendija Hilmo. Dosta naroda je na dženazi je bilo. To je dokaz da ga je Tešanj prihvatio kao svoga. Hilmo je svojom dobrotom i dobrim djelima ostao u lijepom sjećanju ljudima pa mu se dođoše koliko toliko odužiti svojim dolaskom na dženazu.
El Fatiha.
zosradio.ba
