Piše: Haris Sejdić
(ISJEČAK IZ ROMANA “HADŽI OSMAN”)
DAN 67.
Kad snijeg zapada i kad se poslovi smire, ondar kreću zimska sijela. Tako smo jedan dan te zime krenuli ja i moj Hajdo i Ibrahim prema Starim gajevima u gornje Dobropolje Hamzi Hotiću na sijelo. Išlo se sporije i teže jer snijeg je napadao da smo negdje i do pasa propadali. Krenuli smo nekako potlje ićindije i taman prispjela na akšam. U kući u Hamze u velikoj sobi su sjedili stariji i ozbiljniji ljudi, u drugim sobama omladina i žene. Pored Hamze, tu je još sjedio i Alija Hota, zatim su tu sjedile i Brke, Mešići, Halvadžići. Sin Hamzin Muhamed nas je doček'o na vratima.
Hamzina kuća je povel'ka. U sobe se ulazilo iz zajedničke prostorije koja je bila najveća i zvala se “kuća”. Svuda su gorjele lampe gaznjače. Ugodno su grijale zemljane furune. Sobe su bile čiste i lijepo namještene. Sjedilo se na debelim šiljtetima i vunenim minderlucima. Podovi su bili prekriveni s tkanim ćilimima i poprijeko prostrtim šarenim ponjavama. Okolo su bili jastuci za naslanjanje, sa bijelim, ručno heklanim, zastorima. U pročelju su sjedili ugledniji ljudi, gosti i domaćin kuće. A onda, redom, po starini, važnosti i ugledu, sve do sobnih vrata koja su bila otvorena da bi se čuo razgovor i iz drugih soba. Ozbiljniji razgovor u velikoj sobi iznenada bi zaustavio glasni smijeh neke “prije” iz ženske sobe koji bi povukao i ostale da se sve nasmiju glasno i otvoreno, da je cijela kuća odzvanjala.
Nakon priča, raznih govora, pripovjedanja i smijanja, kao uvodnog dijela u sjedenje i sijelenje, gdje su glavnu riječ imali stariji i ugledniji ljudi i one starije “prije” iz pročelja ženske sobe, prešlo bi se na slušanje radija. Da se čudne šta se dešava u državi i svijetu.
– Bogme kako je krenula opet će muslimani zavladat’ vascijelim svijetom. Gdje god se okreneš muslimana ima po vascijelom dunjaluku.
– Jes’ Vallahi eno i sa Titom je Naser, beli arap i musliman, a morebit’ da je onaj drugi musliman, kako der se ono on zove? Jesu li u Indiji muslimani?
– Ima tamo dosta muslimana, kažu tako. Nehru, Nehru, valjda jest musliman, šta ti ja znam.
– Jest vala, a i najbolji bokser svijeta prešao na Islam pa udara li hin udara. Sad se zove Muhamed Ali Klej, crnac, ali je baš lijep insan.
– Nebil’ Allah dao da i nama olakšaju, evo opet nedaju mevludi po kućama da se stavljaju, more kaže samo u džamiji.
– A ko to kaže?
– Šuti. A kažu svi, eto Osmane, ti reci šta su ti rekli.
– Jest vala poručili mi može mevlud al’ u Jablanici u džamiji, u kući nemere, jok.
– Eto vidite. Tito se druži sa muslimanima po vas svijetu a svojim muslimanima ovdje brani mevlud.
– Polajnak, poopravit’ će se to akoBogda inšAllah. Ne mere Tito sve namah. Popravit’ će se. Morat će se to popravit’.
– I ja mislim, ali kad, kad’? Crkni ti magarče dok trava naraste. Dok to budne mi smo već rahmetli.
– Neko će dočekat’. I naš se beli Džemo Bijedić gor’ u Saraj'vu i Beogradu pita nešto. Pa jel’ tako ? Ako nećemo mi, hoće sinovi naši, hoće unuci, pa kažu ni kad propadaš, ne propadaš namah, nego poistiha, tako su Turci godinama propadali, a tako i kad Allah daje nabolje, ne mere namah, ne mere, ide to sa hajrom, polahko, ali ide. To će se tako udesiti i promjeniti da će sve to biti prostom svijetu kako ono kažu normalno.
– Jah.
ZOSRADIO.BA