PIŠE: HARIS SEJDIĆ
Malo je, posve malo, insana bilo kod nas, kao što je to bio rahmetli Šemso Ahmić. Šemso je jedna od rijetkih osoba o kojima se čulo i o kojem sam ja slušao kao dječak da je dobar, vrijedan, čestit, da voli pomagati svima, ali i da je kad treba i veoma principijelan pa i ljut. Svi u Tešnju i okolici ali u Bosni i Hrvatskoj su čuli i znali za Šemsu, mnogi ga i nisu vidjeli nikad uživo, ali su znali da hoće pomoći ljudima, da hoće pomoći u akcijama, ako se pravi put, džamija ili mejtef ili bilo šta što našem narodu treba. A uvijek nešto treba. I kad god kome nešto zatreba on se prvo sjeti Šemse. “Ako nam Šemso, akoBogda, ne pomogne, onda ne znamo ko će i kako ćemo ovo privesti kraju”- tako su ljudi znali govoriti. Pisati i pričati o Šemsi zahtjeva mnogo vremena i mnogo teksta, i koliko god bi napisali to ipak ne bi bilo dovoljno, bilo bi premalo, da se jedan takav insan opiše i da se o njemu nešto kaže.
Šemso Ahmić iz Ljetinića je bio jedan od najboljih prijatelja moga oca Muharema, ako ne i najbolji, i bili su i ahbabi i kućni prijatelji i poslovni partneri. I dolazili i obilazili jedan drugoga, i savjetovali se o mnogim stvarima. Otac ne bi započeo ni jednu krupniju stvar a da se prethodno nije posavjetov'o sa Šemsom. Isto tako Šemso ne bi započeo nikakvu društvenu akciju, niti značajniji posao, a da ne bi pitao za savjet i mišljenje moga oca. A bilo je tih akcija i hajrata mnogo.
Mom babi je znao isto često reći: “Hadžija hvala tebi kad si bio sebeb da se malo više okrenem vjeri i hajratima, akoBogda još i da na hadž odem”.
Bili su dobar tandem tako da su ih volili i poštovali i mogli se osloniti na njih dvojicu u svemu i povratnici u manji BH entitet i lokalne efendije i predsjednici mnogih mjesnih zajednica ili džematskih odbora i glavni imami i muftije i načelnici općina.
Šemso je možda jedan od prvih privatnih preduzetnika, privatnika, na našem području u onoj nekadašnjoj državi, SFR Jugoslaviji. Šemso je sigurno jedina osoba koja otišla u Njemačku kad svi iz ondašnje Jugoslavije išli trbuhom za kruhom i kad je vidio kako i šta i koliko se radi u toj Njemačkoj, on se se vratio iz Njemačke nazad kući.
“Rođeni moj, pa i mi da živimo i radimo kao Švabo bili bi bolji i sređeniji od njih”-govorio je Šemso.
Njegova uzrečica je bila “Rođeni moj”. Tako se je on sa svima koji su mu bili dragi znao ophoditi.
Šemso je bio iz one generacija rođene ratnih četrdesetih godina prošlog vijeka. Nije mu bilo lahko u mladosti, osjetio je Šemso šta je nemati, i šta je biti gladan i šta je kad to kad te “život ne gladi”. Ali, Šemso je bio od i od te ratne generacije rođene koji su u potrazi za poslom pokretali građevinske poslove po primorju. Tako je skupa sa Muharemom Kruškom i Hidajetom Ćemanom godinama radio po primorskim gradovima Hrvatske, i tamo u Crikvenicama su u hajrat napravili i dali jedan mesdžid.
Šemso je imao ideju i viziju da uređuje i sređuje fasade po Tešnju i to o svom trošku. Napravio je bio i plan kako da odpočne sa infrastrukturnim projektima u Iraku tačnije u dijelu koji se zove Kurdistan. Bio je vakif i dobrotvor i dobročinitelj i donator mnogih objekata, mnogih događaja, manifestacija, raznih nevladinih i sportskih udruženja. Znaju ljudi dobro po povratničkim mjestima u Tesliću, naročito Kamenici, i po Doboju koliko je Šemso pomagao i davao dal’ u novcu, dal’ u materijalu, za obnovu džamija, kuća, puteva.
Bio je prvi i bankar u Tešnju poslije Adem-age Mešića, mnogo prije Adema Mujčića i njegove Kamel Banke. Na poslu je bio uvijek prvi, na gradilištu uvijek je on prvi dolazio i radnike i rukovodioce sačekivao i razgovarao kako će i šta taj dan raditi. Ima nekoliko anegdota koje je i on sam pričao o sebi. Jedne prilike je tako bio u Rijeci u nekoj banci i zapazio nekog čovjeka koji mu se učinio poznatim. A kako je mnogo radio građevine po moru mislio je da je morebit to čovjek kojem je nešto gradio. I tako je on gledao u čovjeka, a i taj čovjek gledao u njega, i priđe njemu Šemso i kaže: “Izvini, je li se znamo, ja sam Šemso Ahmić”, a kaže njemu čovjek “drago mi je ja sam Oliver Mlakar (poznati hrvatski tv voditelj u to vrijeme)”.
Jedne prilike je opet imao neke važne poslovne ljude kod sebe, i malo malo mu mobitel zazvoni i on izađe napolje da razgovara, pa se opet vrati na sastanak, kad je treći ili četvrti put zazvonio telefon, a nešto su mu radnici objašnjavali, on je sjeo u auto i krenuo pravac na gradilište, zaboravivši da je ostavio važne poslovne ljude u svojoj kancelariji.
Od Šemse se moglo naučiti kako se voli i poštuje supruga. Uvijek bio govorio: “ja i moja Ema, ja kažem svojoj Emi, kaže meni moja hadžinca”. Početkom rata Šemso je doživo tragediju kad mu je sin Meho poginuo 12.07.1992. na Putnikovom brdu.Posebnu pažnju i brigu je poklanjao svim unucima, ali i kćerima i zetovima i sinu Muharemu
Znam da mu je unuk Šemso, od njegovog sina Muharema, bio najdraži od svih unuka, ili se barem meni činilo, pa ga je sa sobom vodao svuda kuda bi išao, a kad’ je unuk Šemso napunio 18. godina i položio vozački ispit, onda je on svog djeda vozio po sastancima, po gradilištima ili po raznim skupovima i događajima na koje je Šemso bio pozivan.
Isto tako ko je znao Šemsu morao je znati i Seju Pršu. Taj Sejo zvani Pršo je bio uvijek uz Šemsu i sa Šemsom. Šemso bi govorio kako i šta treba, a Sejo Pršo bi potvrđivao i govorio: “Tako je rođeni, tako je”.
Nakon operacije srca, koje je imao u Tuzli u ljeto 2009. godine, nikad se nije pravo oporavio i početkom 2010. preselio je onaj bolji svijet da mu Allah dragi podari džennet.
Amin. EL FATIHA.
