Jedan od glavnih razloga zbog čega nastaje konfuzija kad je riječ o ideji islamske države – kako kod onih koji podržavaju, tako i kod onih koji kritiziraju tu ideju – jeste zbrkana upotreba zapadnjačkih političkih termina i definicija za potpuno različiti koncept islamskog političkog poretka.
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba
Jedan od glavnih razloga zbog čega nastaje konfuzija kad je riječ o ideji islamske države – kako kod onih koji podržavaju, tako i kod onih koji kritiziraju tu ideju – jeste zbrkana upotreba zapadnjačkih političkih termina i definicija za potpuno različiti koncept islamskog političkog poretka. Nerijetko u radovima modernih muslimanskih autora možemo naići na tvrdnje da je «islamski poredak demokratski poredak» ili, čak, da je cilj toga poretka da uspostavi «socijalističko» društvo. Na drugoj strani, mnogi zapadnjački autori za islam kažu da je «totalitaran» u toj mjeri da taj navodni «totalitarizam» neizbježno vodi u diktaturu. Takvi površni pokušaji u političkom definiranju nisu samo međusobno kontradiktorni, pa, kao takvi, lišeni praktične svrhe u ozbiljnoj diskusiji, nego oni sa sobom nose jedno opasno gledište po kome izgleda da se problemi muslimanskoga društva posmatraju isključivo iz ugla zapadnjačkog historijskog iskustva te, posljedično, i predviđanje njegova razvoja, koje može biti opravdano ili neopravdano – što ovisi od svjetonazora posmatrača – može biti razmatrano samo izvan Svijeta Islama. Uvijek se mora imati na umu da, kada Europljani ili Amerikanci govore o «demokraciji», «liberalizmu», «socijalizmu», «teokraciji», «parlamentarnoj vlasti» itd., oni ove termine koriste u kontekstu historijskog iskustva Zapada. U ovom kontekstu ovi termini ne samo što imaju svoje legitimno mjesto, nego su oni u njemu i lakše shvatljivi; oni izravno evociraju mentalne predodžbe onoga što se zbiljski dogodilo ili bi moglo da se dogodi u toku povijesnog razvoja Zapada i što može da preživi promjene kojima su, tokom vremena, podvrgnuti svi ljudski koncepti. Više od ovoga: u duhu zapadnjačkog mislioca uvijek je prisutna činjenica konceptualne promjene – činjenica da većina političkih termina koji su kurentni danas nose značenje koje se razlikuje od onih značenja koje su ti termini originalno, u početku, imali; svijest o ovome njemu daje moć da svoju političku terminologiju sagledava kao nešto što konstantno ima potrebu za revizijom i podešavanjem. Međutim, ova fleksibilnost u mišljenju iščezava onog časa kad se dati politički koncept pokuša prenijeti na ljude koji pripadaju sasvim drukčijoj civilizaciji i koji su, dakle, prošli kroz dručkija povijesna iskustva. Za takve ljude, gore navedeni i slični politički termini ili institucije, po pravilu, nose nepromjenljivo značenje koje ne uzima u obzir činjenicu njegove povijesne evolucije pa, posljedično, doprinosi rigidnosti političkog mišljenja, a koje novo konceptualno obogaćenje traži da unekoliko izmijeni.
Uzmimo, npr., termin «demokracija». Na Zapadu, taj se termin još uvijek široko – premda nikako svugdje i u potpunosti – koristi u onom smislu koji mu je dala Francuska revolucija; to je, naime, princip društvenoekonomske jednakosti svih građana i vladavina svih odraslih građana putem njihovih izabranih predstavnika; princip i vladavina koji se temelje na pravilu: jedan čovjek – jedan glas. U svojoj široj konotaciji, ovaj pojam podrazumijeva neograničeno pravo naroda da, na temelju glasova većine, donosi zakone koji se tiču svih pitanja javnog života. Na taj način je – bar teorijski – «volja naroda» postavljena kao nešto što nema nikakvih vanjskih ograničenja; ta volja je vrhovni zakon sama sebi i odgovorna je samo sebi.
Očito je da se ovaj koncept demokracije uveliko razlikuje od onog koncepta koga su uspostavili izumitelji ovog termina – stari Grci. Za njih, «vladavina naroda» ili «vladavina uz pomoć naroda» (što je u konotaciji riječi «demokracija») podrazumijeva striktnu oligarhijsku formu vlade. U njihovom gradu-državi, «narod» je bio sinonim za «građane» – tj. one stanovnike države koji su rođeni slobodni, a koji nisu premašivali ni jednu desetinu ukupne populacije; svi ostali su bili robovi i sluge kojima nije bilo dozvoljeno da rade bilo koji osim manuelnog rada – premda su često morali pružati vojne usluge – i koji nisu imali nikakvog građanskog prava. Samo onaj najviši, i najmalobrojniji sloj društva – «građani», sitizeni – imali su aktivno i pasivno pravo glasa, i tako je sva politička moć bila koncentrirana u njihovim rukama. Posmatrana iz ove historijske perspektive, «demokracija» kako se shvaća danas u modernom Zapadu mnogo je bliža islamskom nego starogrčkom konceptu slobode budući da islam za sve ljude osigurava socijalnu jednakost i on, prema tome, daje iste šanse svakome za razvoj i samoafirmaciju.
Na drugoj strani, islam od svih Muslimana traži da svoje odluke podrede vodstvu Allahovog zakonodavstva, šeri'ata, objavljenog u Kur'anu i oprimjerenog životom poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we selleme; to je obaveza koja nameće jasna ograničenja pravu zajednice da donosi zakone, čime se ne priznaje «volja naroda», volja koja je sebi prisvojila suverenitet, a koja tvori neodvojivi dio zapadnjačkoga koncepta demokracije.
Na osnovu ovoga se, onda, javlja tendencija da bi se islam – zbog površne sličnosti – mogao situirati u koncept «ideološke» demokracije koja je dominantna u Sovjetskom Savezu i drugim komunističkim državama. To stoga što, prema ovakvom gledištu, u islamu ideologija ima poziciju koja je iznad volje naroda da slobodno donosi zakone za sebe; naime, glas većine može biti djelotvoran samo u okviru ove ideologije. Međutim, kako je upravo navedeno, ova sličnost je samo površna; prvo, zato što islam sve svoje ideološke koncepte temelji na Božijem zakonodavstvu koje je, za vjernika, etički obavezujuće u apsolutnom i nepromjenljivom smislu, dok je ideologija komunizma, kao što je svima poznato, produkt ljudske doktrine zbog čega je podvrgavana najdalekosežnijim popravljanjima; i drugo, zato što je islam učinjen jasnim, jednostavno shvatljivim učenjem, pa je interpretacija njegova šeri'ata podređena samo individualnom znanju i svijesti tako da niko ne može prisiliti pojedinca da prihvati šeri'atske interpretacije bilo kojeg pojedinca ili organizirane institucije kao moralno obavezujuće. (Uprkos čestim kršenjima ovog principa tokom muslimanske povijesti, učenja islama su, bez imalo sumnje, ostala takva kakva jesu.)
Iz prethodnog je jasno da čak i na Zapadu termini kao što su «demokracija» i «demokratske slobode» mogu da se upotrebljavaju – i upotrebljavaju se – sa širokim divergentnim konotacijama. Njihova aplikacija – u afirmativnom kao i u negativnom smislu – na političku ideologiju islama neizostavno proizvodi atmosferu nejasnosti i, sa njom, tendenciju da se obmane pomoću riječi.
Isto bi se moglo reći za mnoge druge društvenopolitičke termine koji igraju originalnu – tj. historijski opravdanu – ulogu u zapadnjačkome mišljenju, ali su oni ekstremno dvosmisleni, konfuzni i sumnjivi kada se odnose na islamsku ideologiju. Kao primjer za to mogla bi se uzeti tvrdnja (koju plasiraju neki savremeni muslimanski autori) da je islam «socijalistički» u svojim tendencijama zato što je njegov cilj država koja svim građanima treba da osigura jednake šanse, ekonomsku sigurnost i pravičnu distribuciju nacionalnih dobara. Međutim, sa istim stepenom uvjerenja takvi autori bi trebalo da znaju da se islam suprotstavlja socijalizmu ukoliko se «socijalizam» (a to marksistički socijalizam, bez sumnje, jeste, i to čini) u svojoj primjeni uzima kao rigidno zgrupnjavanje cjelokupnog društvenog života i ako se on shvati – na izvorno marksistički način – kao ljudska doktrina u kojoj je ekonomija nadređena etici i u kojoj se čovjek reducira isključivo na ekonomski faktor.
Pa čak se i na pitanje oko toga da li ili ne islam ima cilj da uspostavi «teokraciju» ne može odgovoriti uprošćenim odgovorom sa «da» ili «ne». Moramo reći «da» ako pod teokracijom podrazumijevamo društveni sistem u kome je cjelokupno svjetovno zakonodavstvo, u krajnjoj liniji, proizišlo iz onoga što muslimanska zajednica smatra šeri'atom, Božijim zakonodavstvom. Isto tako, naš odgovor mora biti jedno energično «ne» ukoliko neko identificira teokraciju sa pokušajem – tako poznatim u historiji srednjovjekovne Europe – da se svećeničkoj hijerarhiji preda najviša politička moć – iz jednostavnog razloga što u islamu ne postoji svećenstvo ili monaštvo i, konsekventno tome, u islamu ne postoji institucija koja bi bila ekvivalent kršćanskoj crkvi (tj. organiziranom tijelu koje se bavi doktrinom i svećeničkim službama). Pošto svaki odrasli musliman ima pravo da obavlja svaku vjersku službu, onda nema te osobe ili grupe koja bi mogla legitimno da tvrdi da posjeduje bilo kakvu posebnu svetost na temelju vjerskih službi koje su mu povjerene. Prema tome, termin «teokracija» kako se on obično shvata na Zapadu potpuno je obesmišljen u islamskoj sredini.
Ukratko, krajnje je pogrešno i zavaravajuće neislamske termine primjenjivati na islamske koncepte i institucije. Ideologija islama posjeduje društvenu orijentaciju koja je svojstvena njoj samoj i koja se, u mnogim pogledima, razlikuje od one na savremenom Zapadu; nju je moguće uspješno interpretirati samo unutar njezina vlastitog konteksta i njezine vlastite terminologije. Bilo kakvo odvajanje od ovog principa neminovno vodi u opskurno zaključivanje o islamskom zakonodavstvu u pogledu mnogih gorućih pitanja našeg doba.
/“Principi islamske države i vlasti”, Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM, Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)
