Na djelu je sukob za dušu selefizma, konzervativne interpretacije islama, učenja na kojem počiva vlast u Saudijskoj Arabiji.
Piše: Muhamed Jusić
Nakon pogubljenja saudijskog šiitskog disidenta Nimra al-Nimra i zaoštravanja odnosa između Saudijske Arabije i Irana, čule su se brojne analize i predviđanja o tome kako bi se ovaj sve otvoreniji sukob koji polarizira muslimanski svijet mogao odraziti na dešavanja na ionako uzavrelom Bliskom Istoku.
Međutim, nekoliko implikacija i detalja u čitavom sukobu je ostalo neizrečeno. Naprimjer, da li je Nimr pogubljen uz 46 pripadnika Al-Kaide i simpatizera oružane grupe Islamska država Irak i Levant kako bi se pokazalo sunitskoj javnosti kako je država podjednako odlučna razračunati se sa šiitskim ekstremistima kao i s onim sunitskim? Ili je, pak, bilo obrnuto? Da li je pogubljenje sunitskih militanata trebalo samo prikriti “političko ubistvo”?
Kakogod, to taktiziranje ukazuje na jednu drugu dimenziju čitave krize, koja je promakla mnogima. Čak i onima koji površno prate situaciju u svijetu i na Bliskom Istoku jasno je da tamo već dugo bjesni prvo tihi diplomatski, a sada i rat posredništava između dvije regionalne sile – Irana i Saudijske Arabije. Taj rat se u vrijeme uspona ideja arapskog nacionalizma, u periodu Iračko-iranskog rata (1980-88), pokušavao predstaviti kao arapsko-perzijski rat.
Rat posredništava dvije sile
Slabljenjem ideja arapskog nacionalizma i kolapsom arapskih nacionalnih država i režima počeli su jačati partikularni identiteti, prije svega oni vjerski, sektaški, pa i plemenski. U toj novoj paradigmi odnosa i ovaj sukob se počeo predstavljati kao sunitsko-šiitski.
Dok je forsiranje sukoba po mezhebskoj pripadnosti očito od Sirije, Iraka, preko Bahreina do Jemena, malo ko je u odluci Rijada da prvog dana nove godine pogubi 47 osuđenih na smrt zbog terorizma vidjelo jedan drugi sukob koji dvor Sauda vodi, a koji za njih nije ništa manje bitan.
Radi se o sukobu za dušu selefizma, konzervativne interpretacije islama (pežorativno nazivanog vehabizam), koja je zvanično religijsko učenje na kojem počiva vlast u Saudiji. Dok “šiitski Iran” predstavlja otvorenu opasnost za saudijske geostrateške interese u regionu, pa i čak i za samu stabilnost Kraljevine zbog pokušaja da se tamošnja šiitska manjina iskoristi kao element destabilizacije zemlje (scenarij već viđen od Libana do Jemena), sukob oko toga ko će predstavljati selefizam, što se pokušava prenijeti i na čitav sunitski islam, za Saudiju nije ništa manje bitan izazov.
Iran može imati utjecaj na šiitsku populaciju na Bliskom istoku, sljedbe bliske šiizmu (poput nusejrija, ili alevita, ili, pak, zejdija) i tek na koji politički pokret poput Hamasa, ali je njihov utjecaj na sunite zbog mezhebske netrpeljivosti ograničen. Zato je za Saudiju bitno da budu viđeni kao zaštitnici sunitskog islama i da na tom polju nemaju konkurencije. Zato su se i tokom takozvanog arapskog proljeća tako brutalno, ponekada čak i u interesu samog Irana, obračunali s političkim idejama Muslimanske braće i takozvanog političkog islama, u kojima su vidjeli izazov svom modelu uređenja vjere, države i društva.
ISIL-ov propagandni i teroristički rat
Propagandni, ali i teroristički rat koji ISIL vodi protiv vladajuće saudijske porodice i njihove interpretacije selefizma, koja je – i po jednima, i po drugima – jedina ispravna interpretacija islamskog učenja, pa samim time i modela vladavine, prijetnja je legitimitetu same saudijske vlasti. S obzirom da je Saudija teokratska apsolutistička monarhija, legitimitet njenih vladara ne počiva na volji naroda koji ih je izabrao, nego na činjenici da oni provode Šerijat i, uz konsultacije s ulemom, štite interese islama, konkretno onog sunitskog, i muslimana.
Optužiti ih za krivovjerstvo i djelovanje suprotno interesima muslimana, što ISIL svakodnevno čini svojom medijskom mašinerijom, znači osporiti sam legitimitet njihove vladavine.
Selefije (ar. selef, prve generacije muslimana), ili islamski tradicionalisti, pokret je nastao oko učenja i djelovanja reformatora sa Arabljanskog poluotoka, šejha Muhammeda bin Abdul-Vehhaba (1703-87). Sami začeci pokreta se vežu za dogovor koji su sklopili Muhamed bin Abdulvehab i Muhamed bin Saud, vladar male dinastije iz Deraije (mjestašce u Arabiji). Prema ovom savezu iz 1744. godine, njih dvojica su se jedan drugom zavjetovali na vjernost kako bi, makar i oružjem, uspostavili vladavinu Božije riječi i očistili islam od svih inovacija.
Savez je jako brzo počeo davati svoje rezultate. Selefijsko učenje je davalo Saudima lojalne sljedbenike, a zauzvrat selefizam se širio kako su se pomjerale granice buduće kraljevine. Kroz seriju vojnih pohoda, oni su proširili svoju vlast i svoje učenje u najvećem dijelu centralne i istočne Arabije, ali i dalje, sve do u dubinu Plodnog polumjeseca, koji se nalazio pod direktnom Osmanskom administracijom.
U jednom trenutku su uspjeli doći čak i do šiitskog svetog grada Kerbele u Iraku. Međutim, nakon pohoda na Kerbelu, pažnju su ponovo usmjerili ka Hidžazu, tako da su u periodu od 1804. do 1806. pod svoju upravu stavili svete gradove Meku i Medinu.
Slanje poruke Iranu
ISIL danas čini sve da pokaže kako su njegovi sljedbenici istinski sljedbenici selefizma i jedini ispravni muslimani, a da je saudijski model selefizma iznevjerio temeljne principe “čistog učenja islama” i “vladavine po Božijim zakonima”. Uspiju li u tome i preotmu li selefizam od saudijske uleme, koju optužuju za podaništvo korumpiranim vladarima, ISIL će saudijskoj vladajućoj porodici, čiji vladari nose počasnu titulu “sluga dvaju harema” (zaštitnika svetih gradova islama Meke i Medine), izmaknuti temelj na kojem njihov politički sistem počiva i oni to ne smiju dozvoliti.
Vlasti u Rijadu su bile svjesne da će pogubljenje ajatullaha Nimra izazvati burne reakcije, pa i posljedice, čak i u međunarodnim krugovima. Zato se sigurno na taj potez nisu odlučili bez dobrog razloga. A jedan od njih je, zasigurno, osim slanja poruke Iranu i šiitskoj manjini da država neće tolerirati bilo kakvu destabilizaciju unutrašnjih prilika, i onaj koji je trebao pokazati da nije samo ISIL spreman suprotstaviti se šiitskoj dominaciji nad sunitima u regionu, nego da će to efikasno učiniti i Kraljevina.
Na isti način se predstavlja i intervencija u Jemenu i podrška proselefijskim vojnim frakcijama pobunjenika u Siriji koje se bore protiv ISIL-a i od Irana podržanog režima u Damasku.
Prijetnje smrću selefijama
Ukoliko se želi suprotstaviti iranskom projektu u regionu, Saudija ne smije izgubiti svoj selefijski legitimitet, na kojem je osnovana, kao ni primat u svijetu sunizma. Možda baš zato imamo snažno insistiranje saudijske diplomatije da se svim njihovim potezima na međunarodnom planu pridruži što više muslimanskih država. Vidjelo se to na primjeru formiranja koalicije koja je intervenirala u Jemenu, međunarodne koalicije muslimanskih zemalja u borbi protiv terorizma i prekidanju diplomatskih odnosa s Iranom onih država koje imaju bliske ili zavisne odnose sa Saudijom nakon što je ona to uradila.
Ta borba za duh selefizma i politički i ideološki primat u svijetu sunizma prevazilazi i granice Saudijske Arabije, pa se osjeti čak i na ovim našim prostorima, gdje ideolozi ISIL-a vode kampanju protiv predstavnika tradicionalnih selefija, kojima u posljednje vrijeme upućuju i prijetnje smrću.
Taj sukob unutar selefizma, pa ako hoćete i samom sunizma, nije ništa manje bitan od otvorenog sukoba sunita i šiita, koji se, sigurno ne u interesu muslimanskih naroda, svakodnevno forsira.
