KOLUMNA
(Nedžad Latić: „Sarajevski Armagedon“, Bosančica print, 2015.)
Piše Indira Kučuk-Sorguč, thebosniatimes.ba
Čovjek nije čovjek ako ne poboljša svijet. Ova me rečenica progoni otkako sam prije nekih desetak godina gledala film „Kraljevstvo nebesko“. Ta je rečenica stajala kao natpis u kovačnici Baliana, čovjeka koji je mogao birati da bude krvnik bez savjesti ili ratnik svjetlosti. Onaj koji je lučonoša dobra, pravde i osjećaja. I on je izabrao taj mnogo teži put – da ostane Čovjek i da brani svačije pravo da ostane Čovjek. Na tom putu čuvajući ljudskost zaista je poboljšao Svijet.
U borbi za Jeruzalem, taj bastion monoteizma, on je kao kršćanin branio pravo za svakog čovjeka – pravo na izbor otići ili ostati bez obzira na krajnji ishod bitke. Jer pobjednik je samo onaj koji je sačuvao savijest.
S druge strane, Salahudin – taj musliman mumin, taj ratnik svjetlosti, na identičan način je vidio svoju borbu. Svoj Džihad. Borba je to za dunjaluk sa moralom, za dunjaluk, za čovjeka časti i savjesti, za sve koji duboko u duši svojoj osjećaju šta je dobro a šta ne.
Bilo je to prije osam stotina godina. A šta je danas? Da li danas postoje ratnici svjetlosti koji bi nas poveli u odlučujuću bitku za ljudsko dostojanstvo? Ili nam vladaju oni s procesorima u majmunskim glavama u kojima nema ničeg dobrog? Je li savjest današnjeg čovjeka umrtvljena ili potpuno mrtva?
I šta je s onim čovjekom s natpisa na početku koji treba da poboljša Svijet? Je li umro, nestao ili još uvijek živi?
O čovjeku (ne)savijesti u djelu „Sarajevski Armagedon“ piše naš ugledni prozaist i publicist Nedžad Latić koji ne da svojim osjećajima da miruju. U maniru odvažnog kroničara stvarnosti on ponire u ličnu povijest, svjedoči o onima koji su tvorili određene političke i historijske promjene, tumači pojave, događaje i prirodu učesnika tih događaja, a da se ne zaustavlja u jednom dobu. Njegova kroničarska brazda kopa po površini onoga što mu je malo poznato dok ulazi u unutrašnjost zemlje tamo gdje zna, gdje su mu se sav taj rudokop sam otvorio. Njegova uloga u „Sarajevskom Armagedonu“ je višestruka; on je pisac i pripovjedač, akter i bliski rođak onih koji su bili glavni protagonisti nove BiH, on je istraživač i novinar, ali prije svega on je čovjek savjesti. Njegova mu savjest ne da mira. On ne želi ostaviti sve vrijedne informacije po strani i čekati da dođe neko vrijeme da se čitava netaknuta glava izvadi iz „bosanskog lonca“ koji šišti i onda nekad, za 50 godina, podastre neki trezveni racionalni sud bez emocija.
Nedžad Latić je autor koji ne umije, ne zna i neće da čeka. Čekanje je za historičare, za „saburliste“ kojima promiče trenutak i čuvstvena veza sa Istinom, i za one koji ne bi da sebe ulažu, da se daju za bilo šta gdje mogu izgoriti. Vrijeme je kao stvoreno za one koji idu linijom manjeg otpora i nezamjeranja. Latić je vazda govorio što je osjećao i pisao kako mu srce govori i sebe stavljao u opasnost jer njegova svjedočanstva mogu biti za one o kojima se piše odveć pogibeljna i bolna. Ipak, stil kojim piše je stil šereta, duhovitog pera s dosjetkama u koji vješto ubacuje književne alegorije, narodnu predaju, urbani sleng i stilske figure koje vode priče u pravcu literarnog, tako da ono što izgleda kao priča o ljudima koji postoje s imenom i prezimenom nerijetko prelazi u sferu iracionalnog, zatomljenog i pseudopovijesnog. Zato je „Sarajevski Armagedon“ knjiga o svemu, a ponajviše o ljudima sistema; makar bili i kontra sistema, oni su sistemski ljudi jer su se kroz socijalizam gradili i kadili svoja političko-socijalna stajališta. Ovo je knjiga i o gradu – o Sarajevu prije trideset, dvadeset, deset godina i Sarajevu sada, njegovom nedefiniranom izvoru snage da utopi razne ideološke kontingente, da u geografiji s malo zraka da svima dovoljno da prežive i izbore se za svoje „jastvo“, da na kratkoj relaciji ispoštuje sve i one koji su došli da grad sravne i ubiju i one koji se njemu obrazuju i vape za kvalitetom života i one koji mu daju, samo daju i ništa zauzvrat ne mogu da dobiju jer se grad prema takvima odnosi maćehinski, sa sigurnošću da mu ništa na žao neće uraditi jer ga takvi bezuvjetno vole, ostavljajući svoje srce na kaldrmi čaršije.
O svima njima piše Nedžad Latić – o onima koji su u Sarajevu radi interesa, o onima koji su došli nešto da nauče pa su ga zavoljeli, o onima kojima je grad sve dao a oni su ga željeli svim srcem uništiti, o svojim prijateljima koji u Sarajevu žive i umiru a ne osjećaju njegov puls, tu su samo da zagrabe. Njegova je ultimativna zadaća bila da ispiše kroniku suvremenog političkog doba s kraja vijeka, s kraja jednog milenija i ovu koja danas, 15 godina iza, izgleda samo kao prijeka i gorka posljedica ljudskog nemara, pogrešnih ambicija i slabe duhovnosti.
A šta je to o čemu piše Latić? On piše o ljudima – međašima jednog ne toliko davnog vremena čije smo hajrate zaboravili i o kojima se nikad nije pisalo. Piše o porodici Hadžišahinagića, dotiče se Merhemića, izdanaka starih sarajevskih familija, Ekrema Fočaka, pa izvrsnih alima, učenjaka poput Nerkeza Smajlagića, Husiena Đoze, književnika Safvet-beg Bašagića, Rešada Kadića, Alije Nametka te nekolicine, bošnjačkih prvaka u pisanoj riječi, revolucionara, skromnih duhovnih autoriteta poput hafiza Hadžimulića. Posebno su atraktivni oni dijelovi u knjizi koji opisuju susrete autora sa vodećim političkim ličnostima u BiH, onima koji su vodili borbu za BiH na svoj način i poput prvog predsjednika BiH, Alije Izetbegovića, ostavili neobrisiv trag u samoodržanju, cjelovitosti i integritetu BiH.
Piše on i o svom bratu, istaknutom pjesniku, profesoru Džemaludinu Latiću, prema kojemu, iako ga rukovodi istinska čista bratska emocija, nije pohvalan nego – mada se čini nespojivim – ali subjektivno tačan. Zapravo, Nedžad Latić nikoga ne štedi, posebno ne one s kojima je radio i izravno kontaktirao. Jer zna da kada ljudi odu ostaje priča o njima, ali samo kao usmena predaja koja se u nekom lancu zaborava i prekine. On to ne da. I ne treba da da. Ne trebaju bošnjačkom narodu mitovi i legende, ne trebaju nama superlativi i glorifikacija. Treba biti iskren prvo prema sebi i samokritičan da bi mogao biti kritičan prema drugom. U ovoj knjizi prvi prema kojemu je kritičan Nedžad Latić je on sam. Ne može čitatelju biti nego duhovito kada se autor referira na samoga sebe i svoju kompliciranu narav kao što su i opisi nekih suvremenika, pogotovo ako ih osoba koja čita poznaje, pogođeni u sridu i izazivaju lagahni smiješak jer su istinoljubivi a nisu zlonamjerni.
Mnogo je poznatih ličnosti prodefiliralo krog Latićev „Armagedon“. A da se niko nije našao slučajno ili namjerno nego je vođen finim tkanjem njegove kronike s autobiografskim pečatom. A da pažljiv čitatelj mnogo toga sazna o nečemu što mu nisu mogle napisati ni novine, niti uslikati televizija niti reći bliži komšija. Ovdje saznajemo ko su bili Mladi Muslimani, kako je njihova ideološka borba doživljena u njihovim porodicama, zatim kako je Sarajevo kao kozmopolitski grad živjelo osamdesetih, šta su mladi ljudi nosili a šta slušali, iz kakvog miljea dolazi autor a iz kojih svi ti koji su činili okosnicu SDA koja je za njega bila prije svega emotivni pokret a ne intelektualni s posebno izraženom političkom strategijom i preciznim ideološkim usmjerenjem, te kakve su razlike među njima vladale i kakve su ljudske slabosti pojedince nadvladale.
Saznali smo i to kako je nastao i ugasio se Ljiljan, poznati nacionalni sedmičnik koji je iznjedrio plejadu vrsnih novinara – lavova koje je, bonapartskim rječnikom, vodio jedan „magarac“, objašnjeno nam je kako je Džemaludin Latić, čija jedna ilahija vrijedi cijelog modernog bošnjačkog poetskog opusa, naivno zasrljao u projekat Bošnjačke televizije i povjerovao jednom opsjenaru pervertiranog uma. Dobili smo iz prve ruke izravne besjede Alije Izetbegovića i braće Latić, upoznali drugu stranu pojedinih medijski prominentnih osoba. Saznali ko je bio ko nekad u čaršiji, ko je to sad a ko samo misli da je neko a čaršija ni haberden za njim. Osjetilo se kroz nekoliko pasusa da je jedan Izetbegović i da je njegov nasljednik samo u autorovim očima „mali sin velikog državnika“. Nedžad Latić nam otkriva mnoge dobre i pozitivne ljude, čiji je rad bio zapreten i osuđen na ignoranciju zbog neslaganja sa komunizmom. On nam prenosi i svoje mnogoznačne razgovore sa nekim svojim sudruzima u razgovorima s kojima dijeli dnevne informacije, svoja privatna putovanja i svoje osobne duhovno-meditativne spoznaje.
Kada sve saberem i razaberem, kada odvojim literarni magiju od čiste informacije o poznatom, mogu nesumnjivo zaključiti da je ovakva knjiga potrebna našem uspavanom i letargičnom akademskom društvu. Jer mi, građani Sarajeva, zaslužujemo da znamo ko su bili ti koji su „kosili i vodu nosili“ u vremenu velikih gibanja. Nama ne trebaju iskrivljena ogledala i neka vizura iz daleka, nama treba kronika jednog vremena ispisana kroz svjedočanstva onoga koji nema dlake na jeziku, koji priča srcem i čija riječ je toliko dojmljiva da običnom čitatelju stranica prolijeće kao vremeplov kroz sjećanje, a onome koji iste poznaje dobro dođe da smjeri svoje i autorovo mišljenje.
Zato sa velikom sigurnošću mogu ustanoviti da se poslije vrhunskog kroničara onog vremena od prije jednog stoljeća koji se zvao Alija Nametak i bio je vjeran vremenu u kojem je pisao i sebi, kome je dao pravo da napiše otvoreno kakvi s to ljudi koji se za nešto pitaju i koji nama kroje budućnost, da je Nedžad Latić njegov dostojan nasljednik. S tom razlikom što je Nedžad stilski rafiniraniji nego Nametak u „Sarajevskom nekrologiju“.
I dan-danas smatram da sam bolje upoznala neke sarajevske porodice i važne figure političkog i kulurnog života između dva svjetska rata čitajući nebrojeno puta lucidne zapise Alije Nametka koji nije znao taktizirati s riječju. Što mu je bilo na umu – to je bilo i na drumu – i onako kako je čuo po to je i prodao.
Vjerujem da je negdje u primisli Nametak njegov bio uzor i vodič. Dok je Sarajevo Latićeva vječna inspiracija u esenciji njegove sveuvijek prisutne duhovne metamorfozičnosti kojoj se on trudi pronaći uzrok.
Dimenzija više u odnosu na Nametkov „Nekrologij“ leži u činjenici da Latić posjeduje jednu iskrenu želju da dešifrira Sarajevo – njegovu univerzalnost, spiritualnu snagu grada koji se ne da uništiti ničim – ni bombama ni lošom energijom ni primitivizmom koji ga uvijek čopa kao strvinar svoju lešinu. I vjeruje u njegovu transcendencijsku posebnost, njegovu sudbinsku rolu koju mu može dodijeliti Stvoritelj a ona je u tome da će se možda baš ovdje, u dolini starog Sarajeva, koja nalikuje na Jeruzalem, onaj bastion monoteizma s početka teksta, u kojem se nekad tražilo Kraljevstvo savijesti, na dolinu između Maslinove gore i brda džamije El-Akse, desiti sukob Isaa a.s. i Dedžala.
Ne znam koliko je to produkt piščeve mašte ili njegova intimna abeceda koju zovemo intuicija, ali istina je da je Sarajevo magičan grad koji je mnogo više od grada jer u njemu i nevjerovatno postaje u hipu moguće.
Stvarno izgleda da je istina uvijek tamo gdje je nevjerica. Ne vjerujem jer je Istina – kao da nam sam autor u kontekstualnosti djela to poručuje.
A moja je preporuka da ovakvu knjigu treba iščitavati kao veoma odvažno napisano djelo o ljudima koji su ostavili svoju dublju ili pliću brazdu u jednoj epohi u kojoj su se lomili sistemi, ginuli hrabri ljudi, nestajali tek začeti životi a drugi hitali u samoljublje, samodovoljnost, farizejstvo i društveni nemar i aroganciju.
Kroz sve to vodi nas autor koji ne gleda sa strane nego taj Armagedon duboko preživljava i izlazi iz njega načet i ranjen čije rane ni lijepa sufijska mistika ne mogu u potpunosti zacijeliti. I onda je autorovo Sarajevo nešto između Maconda i Atlantide – nekad hiperrealno mjesto sa nadzemaljskom energijoma nekad grad koji će zauvijek nestati. A najviše i jedno i drugo zajedno.
Ilahija koju su pjevali autorov otac, amidža, on i njegov brat dok su kosili nekad pored rodne kuće, „Zašto ječiš moj dolape“ možda negdje nudi odgovor na ovu Latićevu „jeku“ – zašto i kako: „Eto tako, ječim vako, illallah!“
Pa kome se svidjelo!
