30% više žrtava za vrijeme pandemije tražilo zbrinjavanje u sigurnim kućama u BiH
“Ne tiče me se, njihov brak”, “Ako se upetljam, oni će se pomiriti, pa ću ja ispasti najgori”, “Ne tuče on nju bez razloga, sigurno je nečim zaslužila”… Ovo su najčešće reakcije na nasilje nad ženama u porodici. Dakle, bez reakcije. Umjesto pomoći, okrećemo glavu i još tražimo opravdanje za nasilničko ponašanje. Jesmo li podbacili kao društvo? Šta radi sistem na prevenciji i zbrinjavanju žrtava nasilja?
WHO: TREĆINA ŽENA U SVIJETU ŽRTVE FIZIČKOG NASILJA
Ukupno 736 miliona djevojaka i žena starijih od 15 godina su pretrpjele napad, najčešće partnera, naglašava Svjetska zdravstvena organizacija u izvještaju iz marta 2021. godine. Trećina žena u svijetu su žrtve fizičkog, naročito seksualnog nasilja, upozorila je Svjetska zdravstvena organizacija.
UN WOMEN: POVEĆANO NASILJE ZA VRIJEME PANDEMIJE COVID-19
Prema istraživanju koje je u trinaest zemalja (Albanija, Bangladeš,
Kamerun, Kolumbija, Obala Slonovače, Jordan, Kenija, Kirgistan, Maroko, Nigerija, Paragvaj, Tajland I Ukrajina) radila međunarodna organizacija UN Women, nasilje nad ženama i djevojčicama je intenzivirano za vrijeme pandemije Covid-19. Prema rezultatima istraživanja, objavljenim u publikaciji “Measuring the shadow pandemic: Violence against women during Covid-19”, jedna od četiri žene tvrdi da su konflikti unutar doma postali češći, te da se ne osjeća sigurno u svojoj kući. Sedam od deset žena smatra da je verbalno ili fizičko nasilje koje joj nanosi partner učestalije s početkom pandemije, dok se 56 posto njih osjeća manje sigurno u sopstvenom domu otkako je proglašena pandemija. Nasiljem su najpogođenije žene u dobi od 18 do 49 godina, zatim nezaposlene, te žene iz ruralnih područja.
APLAUZ LJEKARIMA I MEDICINSKOM OSOBLJU, ŠAMAR ZLOSTAVLJANOJ ŽENI
Pandemija Covid-19 evidentno je dodatni triger za nasilje u porodici. U trenutku kada je cijeli svijet zatvoren, dok je dom mnogima utočište, zlostavljanim ženama je noćna mora. Jedni su aplaudirali ljekarima i medicinskom osoblju, drugi su aplauz mijenjali šamarima. Za vrijeme trajanja pandemije Covid-19 evidentiran je porast slučajeva nasilja nad ženama i u BiH.
“Porast slučajeva nasilja prema ženama u periodu Covid-19 su brojni. Inicijalno to su bile mjere zatvaranja, ograničenog kretanja ili transporta. Rad od kuće u kojem su se članovi porodice ograničeno i kontrolisano kretali. Ekonomski aspekt, nesigurnost, strah od ili gubitak posla. Sve su to dodatni elementi koji su uzrokovali porast broja slučajeva. Tu su naravno i ograničena dostupnost institucija koje pružaju odgovor na nasilje kao što je policija, zdravstvo, druge hitne službe, jer je njihov fokus bio velikim dijelom provođenje mjera zaštite od širenja Covid_19. Nedostajali su i posebni protokoli o postupanju u slučajevima, informacije gdje i kako naći pomoć, itd. U Bosni i Hercegovini odgovor na nasilje prema ženama u periodu Covid-19 je dodatno istakao nedostatke sistema zaštite koji su postojali i prije pandemije. Postoje razlike u obimu i dostupnosti zaštite, informacijama ili uslugama s obzirom na mjesto gdje preživjele traže pomoć. Sve dodatno usložnjava i neadekvatnost finansijskog okvira zaštite. Porast slučajeva nasilja je uočen i u BiH kao i drugim zemljama tokom Covid-19, ali su u BiH kod donošenja mjera zaštite stanovništva nedostajale prilagođene mjere zaštite preživjelih u ovakvim situacijama“, kazala je za BUKU Fedra Idžaković, koordinatorica Programa za okončanje nasilja nad ženama (EVAW) u UN Women.
U BOSNI I HERCEGOVINI RADI OSAM SIGURNIH KUĆA
Proglašenjem epidemiološke mjere lock down, nastupili su brojni problemi. Strah, nervoza, nemogućnost kretanja, samo su neki od okidača za pojačanje nasilničkog ponašanja. Kako pojedinci, tako i institucije, snalazili se u novonastalim vanrednim uvjetima. Iz UN Women tvrde da je potreba za zbrinjavanjem u sigurnim kućama porasla za oko 30%:
“U BiH trenutno radi osam sigurnih kuća koje vode nevladine organizacije sa oko 200 mjesta. Postoje procjene koje govore da je broj mjesta neadekvatan, da geografska raspoređenost ovih kuća nije adekvatna potrebama na terenu. Tokom pandemije to je bilo posebno istaknuto jer su sigurne kuće izvještavale o 30% porasta broja slučajeva i preživjelih koje je bilo potrebno smjestiti u sigurne kuće. Istovremeno, kuće nisu imale uputstva kako postupati prilikom prijema novih korisnica, nisu imale mogućnsti osigurati izolaciju. Dodatno su zaoštreni već postojeći problemi finansiranja sigurnih kuća. Trebalo je vremena i različite podrške organizacijama kako bi se usluge sigurnih kuća učinile dostupnim preživjelim.”
KRIZA OSVIJESTILA POSTOJEĆE PROBLEME
Postoji lanac odgovornosti za sve društvene anomalije. Odgovornost je, prije svega, na institucijama sistema u BiH.
“Kriza je osvijetila već postojeće probleme u efikasnoj zaštiti koja podrazumijeva saradnju različitih institucija kao što su policija, pravosuđe, zdravstvo, socijalni rad, itd. a koja će u fokusu imati preživjelu i njene potrebe. Treba govoriti o potrebi poboljšanja procesuiranja i osuđivanja ovakvih djela. O pružanju adekvatnih usluga preživjelima koje nisu samo kratkoročne, privremene mjere. Treba govoriti o osnaživanju preživjelih koje će im omogućiti da nađu svoj siguran put, ekonomsku samostalnost, slobodu da donesu informisanu odluku i napuste nasilnika, zatraže pomoć” kazala nam je Idžaković.
PATRIJARHALNO DRUŠTVO NORMALIZIRA NASILJE NAD ŽENAMA
Kada institucije sistema zakažu, nadamo se bar društvenoj svijesti. No, društvo često zatvara oči na probleme oko sebe, a nerijetko i opravdava nasilje nad ženama. To nas dovodi do začaranog kruga – institucije sistema čine upravo ljudi odgojeni u duštvenom okruženju koje zatvara oči pred problemom. Iz UN Women, u skladu sa njihovim saznanjima, potvrđuju da nasilje često biva opravdavano:
“Potrebno je govoriti o jednom partijarhalnom okruženju u kojem živimo gdje je nasilje prema ženama društveno normalizovano, odobrava se, ili okrećemo glavu od slučaja. Žene se ne osjećaju sigurne da govore o onome što preživljavaju jer će biti označene, stigmatizovane ili ne vjeruju da će im iko efikasno pomoći. Često se traži krivica preživjelih za situaciju u kojoj se nalaze.”
MEDIJI SU SLIKA DRUŠTVA
Sve je više medija sa senzacionalističkim pristupom informacijama. Zlostavljane žene tada bivaju dio statistike i glavna tema uglavnom samo 25. novembra kada se obilježava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Mediji su slika društva, objašnjava Idžaković:
“Često se ovim pitanjima u medijskom i javnom prostoru govori iz pozicije senzacionalizma ili površno ili ponavljajući stereotipe o nasilju prema ženama. Meni se čini važnim da mediji govore o nasilju prema ženama tražeći društvenu i institucinalnu odgovornost, ukazujući na ova pitanja i probleme i onda kada ne obilježavamo datume borbe protiv nasilja prema ženama.
Istovremeno, mislim da lanac odgovornosti počinje sa svakim od nas kada slučaj nasilja relativiziramo, okrenemo glavu ili počinjemo tražiti uzroke nasilja u ponašanju ili postupanju žene. Važno je više raditi na prevenciji nasilja. Prevencija počinje u porodici, vrtiću, školi, spotskom klubu.”
NUŽNA INSTITUCIJALIZACIJA PREVENCIJE
Često slušamo i čitamo o prevenciji nasilja nad ženama. Rijetko se unesemo u temu. Nije dovoljno pričati, pisati. Potrebno je tražiti konkretizaciju prevencije, ali i kažnjavanja počinilaca nasilja. Učinak smanjenja nasilja biće vidljiv onog trenutka kada pristup ovom problemu bude adekvatan.
“Poznato je da postoje različiti programi prevencije u BiH. Od rada sa mladima, lokalnim liderima u zajednicama, ili programa – sigurni gradovi, sigurni javni prostori za žene I djevojčice od nasilja u javnim prostorima. Provode se razlličite kampanje u kojima se javnost ili ciljne grupe informišu o brojnim pitanjima relevantnim za sprečavanje nasilja prema ženama. Ono što moramo reći da nedostaje sistematičnost I koordinisanost pristupa. Takođe, potrebno je raditi i na institucionalizaciji prevencije u školama, udžbenicima, školskim časovima. Ali I mnogo šire. Važno je da preventivni rad bude trajan, da započinje sa djecom u vrtićima, te da obuhvati različite segmente društva od poslovne zajednice, medija, sporta, kulture”, kaže Idžaković.
NIZ PITANJA DO PODRŠKE ŽRTVI NASILJA
Još postoji bojazan, kao drušveni okvir, od prijavljivanja nasilja. Od nasilja do sigurne kuće put je težak. Shodno neadekvatnom pristupu, potrebno je riješiti niz pitanja kako bi žrtva nasilja dobila podršku za osamostaljivanje.
“Rekla bih da postoji cijeli niz prepreka od instituciionalnih pa do društvenih. Mnogo toga ovisi o dostpuonosti informacija preživjelima kada se nasilje dogodi, od efikasnosti hitnih mjera zaštite, ali i procesuiranja ovih djela. Često se pravni postupci neopravdano temelje na iskazu žrtve a ne na drugim dokazima. Potom treba razgovoarati o zaposlenosti ili mogućnosti preživjele da se ekonomski osamostali od nasilnika. Ali i drugim pitanjima kao što je dostupnost dugoročne podrške i usluga pomoći za preživjele kao što su krizni centri, pravna i psihološka podrška preživjelima od drugih formi nasilja kao što je to seksualno nasilje”, zaključuje u razgovoru za naš portal Fedra Idžaković, koordinatorica Programa za okončanje nasilja nad ženama (EVAW) u UN Women.
ŠAMAR NIJE APLAUZ!
Pandemija Covid-19 stavila je pod lupu sve nedostatke sistema i društva. Bosnu i Hercegovinu se tretira kao treću zemlju, mlado i radno sposobno stanovništvo je napušta, političari mašu oružjem i po potrebi blokadama rada institucija. Dok se u sistemu svako bavi sobom, a društvo okreće glavu od problema, pa često i sopstvenih, Bosna i Hercegovina podsjeća na klizište nakon katastrofalnih poplava. Saniranje društvenih i sistemskih pristupa brojnim problemima potrebno je započeti juče. No, i danas je bolje od nikad. U 21. vijeku u srcu Evrope, priča o ženama žrtvama nasilja u porodici trebala je biti edukativnog karaktera o tome kako smo iskorijenili ovu pošast. Nikako nije smjela biti jedan od gorućih problema bh. društva. Nemamo pravo okretati glavu. Šamar nije aplauz!, prenosi BUKA.
