Decenijama kola legenda o djevojci koja je obučena u vjenčanicu i šeta noću. Utvara se navodno pojavljuje na putu Bor-Zaječar. Međutim, iza te legende krije se još jedna priča, jednako jeziva…
Prije nekoliko godina, tačnije augusta 2011. godine, dvojica braće iz Bora smislili su morbidan način da se našale sa vozačima na novootvorenom putu ka Zaječaru. Jedan od njih obukao se u vjenčanicu i oko ponoći čekao vozače i išao ka njima sa ispruženim bidermajerom u ruci. Drugi je sve to snimao.
Pošto su preplašili nekoliko vozača, “slučaj” je prijavljen i policiji. Mediji su nedeljama brujali o tome, raspredale su se svakojake priče, a utvaru u bijeloj venčanici jurio je i tadašnji ministar policije Ivica Dačić. Na kraju su braća otkrivena, ali zbog manjkavosti zakona nisu procesuirana, jer su jednostavno izjavili da su stopirali, što nije kažnjivo. Kao ni to da su mogli stopirati obučeni u šta god žele, čak i u vjenčanicu.
Inspiraciju za ovu neslanu šalu braća su našla u legendi koja postoji u tim krajevima decenijama. Utvara djevojke u vjenčanici koja se noću može vidjeti na putu, vezana je za selo Koprivnica u opštini Zaječar.
Narodom kolaju razne priče od toga da je to duh mlade koja je prije 50 godina poginula u saobraćajnoj nesreći putujući na medeni mjesec, do priče da je to duh djevojke koja se obejsila kada ju je, pred samo vjenčanje, ostavio vjerenik.
M. S. (42) iz Negotina, kome je susret sa mrtvom djevojkom promijenio život iz korijena i koji posljedice tog susreta osjeća i danas.
– Bilo je to 1996. godine. Vraćao sam se u Negotin sa puta. Kako se približavala ponoć, bojao sam se da slučajno ne zaspim, jer me je umor savladavao nakon više sati vožnje. Zato sam u kolima odvrnuo radio ne bi li me glasna muzika i glas spikera držali budnim. Na putu je bilo i neke izmaglice, što mi je još više otežavalo vožnju. Odjednom sam, uz ivicu kolovoza ugledao djevojku, obučenu u bijelo, kako me stopira – počinje on priču.
Kako dodaje, na trenutak je pomislio: Šta li ova ovdje traži kada u blizini nema ni jednog sporednog puta?
– Stao sam i ona me je pitala da li bih mogao da je povezem do Negotina. Pristao sam i ona je ušla u kola. Torbicu, koju je nosila, kao i svoju bijelu jaknicu, spustila je na zadnje sjedište. Kada je sjela pored mene, prošli su me žmarci – kaže M. S.
Djevojka je bila izuzetno lijepa. Duga smeđa kosa u talasima joj se spustala preko cijelih leđa.
– Ugasio sam radio i cijelim putem do Negotina smo pričali o svemu i svačemu. Rekla mi je svoje ime i da je iz jednog krajinskog sela. Išla je u pojsetu vjereniku, kome se nije javila, jer želi da ga iznenadi. Iskreno, uživao sam u njenom društvu i razgovoru. Ja sam inače oduvijek bio stidljiv i smušen sa ženama, tako da mi je blizina ove ljepotice itekako godila. Ostavio sam je u centru Negotina i otišao kući – nastavlja svoju priču ovaj čovjek.
Sutradan, kada je ponovo ušao u auto, na zadnjem sjedištu video je njenu bijelu jaknu. Misleći kako ju je, očigledno, zaboravila, smjesta je promijenio planove i krenuo ka selu za koje mu je rekla da u njemu živi.
– Sav sam treptao iznutra što ću je ponovo vidjeti. U selu su mi objasnili gde je njena kuća, ali su me gledali nekako čudno kada sam spomenuo njeno ime. Kuću sam lako našao. Parkirao sam auto i pozvonio na vrata. Otvorila mi je žena ispijenih, upalih obraza, na čijem licu sam odmah primjetio veliku tugu. U momentu sam shvatio da joj je to majka, jer je imala istu onu ljepotu, doduše vremenom istrošenu. Kada sam joj rekao koga tražim, žena je počela da plače – .
“Sine – rekla mi je – ona je umrla prije 7 godina“.
Nisam shvatio u trenutku: ”Kako umrla? Pa sinoć sam je odvezao u Negotin. Zaboravila je jaknu u mojim kolima. Evo je”.
Kada je videla jaknu žena je počela još više da plače. To je zaista bila njena jakna. I to ona u kojoj je sahranjena.
– Uvela me je u kuću, gde sam njoj i njenom suprugu ispričao čitavu priču. Oboje su plakali sve vrijeme. Djevojka koju sam sinoć vozio u kolima, poginula je u saobraćajnoj nesreći prije 7 godina. Stvarno je imala vjerenika u Negotinu. Na kraju su me odveli na groblje. Na velikom crnom mermernom spomeniku pisalo je njeno ime. Sa njega mi se smiješila isto onako kao i sinoć u kolima – završava M. S. svoju nevjerovatnu priču sa ivice nestvarnog.
On se nikada nije ženio. Kaže da ne može zamisliti drugu ženu osim nje. Na grobu djevojke koju je sedam godina poslije smrti vozio kolima stalno ostavlja crvene ruže. Čini se da žarko želi još jedan susret s njom.
(telegraf.rs/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)
