Otići iz sela u grad je uglavnom želja većine mladih ljudi u Bosni i Hercegovini. Grad pruža više mogućnosti, prvenstveno poslovnih ali i društveni život je mnogo bogatiji od onog na selu.
Nezaposlenost u poslijeratnim godina u mnogome je doprinijela da sela uglavnom ostaju pusta ili na starijim generacijama dok mladi utočište pronalaze u gradovima. Bježe iz zdrave sredine u zagađenu ali vikendima opet spas pronalaze u selima, planinama, u miru i tišini i na zdravom zrakom.
Seoski turizam je posljednjih godina postao jako popularan. Tradicija, čist zrak, mir i tišina u kombinaciji sa tradicionalnom bosanskom kuhinjom je želja većine bh. građana. Jedno od bh. sela koji i danas njeguju tradiciju i običaje jeste selo Mijakovići, smješteno na uskom kamenitom grebenu iznad sastavaka Bukovice i Mijakovske rijeke, na području opštine Vareš. Od Vareša je udaljeno oko 20 kilometara, a Sarajeva 70. Nalazi se na oko 750 metara nadmorske visine. Vožnja do Mijakovića je naravno posebna priča. Dođeš do Vareša pa šumskim područjem penješ do vrha grebena odakle se pruža pogled na sela Dragovići i Mijakovići. Asfaltirana cesta, malo makadama pa opet asfalt. Ulazimo u selo Mijakovići gdje domaće stanovništvo vrši i posljednje pripreme za zimu. Beru su šljive, peku pekmezi, cijepaju drva…
Bračni par Nadža i Šaban Ibrišimović godinama žive u Mijakovićima. Šaban je tu rođen, a Nadža je došla iz susjednog sela. Zajedno su odrasli u selu i ne razmišljaju da ga ikad napuste, a imali su priliku. Vole čist zrak, mir i tišinu koju selo pruža. Već sedam godina rade i na razvoju seoskog turizma na ovom području, u čemu i uspijevaju. Dolaze turisti iz različitih dijelova svijeta da se odmore, obiđu, vide i odu zadovoljni pogotovo tradicionalnom bosanskom kuhinjom.
Posjeduju i vlastitu vodenicu od drveta autohtonog izgleda staru oko 170 godina. Demografska slika sela se promijenila u odnosu na devedesete. Sa tog područja otišla je polovina stanovništva. I porodica Ibrišimović je imala uslove da napusti selo, međutim, odlučili su ostati. U Mjesnoj zajednici Dragovići-Mijakovići živio je 621 stanovnik. Danas taj broj iznosi malo više od 300 stanovnika. U selu postoje i dvije džamije, od koje je jedna još iz osmanskog perioda. Registrovane prodavnice nema ali postoje neke druge uz pomoć kojih je olakšan život stanovnika ovog sela.
U selu imaju sve, od struje, vode, interneta i ceste ali jedini je problem posao. Na području cijele opštine pa tako i u Mijakovićima najveći problem je nezaposlenost i to je razlog zbog kojeg ljudi napuštaju ovo područje.
Šaban u razgovoru za Anadolu Agency (AA) priča o vremenu kada se javila ideja razvoja seoskog turizma.
“Ideja se javila prije 2008. godine. Živeći ovdje, znamo da je Bobovac u našoj neposrednoj blizini, vidjeli smo da dolaze turisti, ali i način života na ovom području, potaklo me je na to da pokrenem ovu priču oko razvoja seoskog turizma. Vidio sam da uz kraljevski grad Bobovac ova sela u okolini mogu živjeti od seoskog turizma”, istakao je Šaban.
Te 2008. godine smo osnovali jedno udruženje preko kojeg smo registrovali četiri seoska domaćinstva u kojima može biti smješteno oko 20 turista.
“U početku nam je sve ovo bilo nepoznato, nismo imali ni znanja ni načina kako uraditi prve korake. Danas, nakon sedam, osam godina, ovo se pokazalo opravdanim i funkcioniše. Ovdje je sezonski turizam, od aprila do novembra, dok ne padne prvi snijeg”, pojasnio je Šaban.
Međutim, plan je da se na ovom području razvije i zimski rekreativni sport obzirom da postoje uslovi za to. Brda i prostranstvo pružaju mogućnost za sve ono što čovjek poželi da i ostvari.
“Turisti dolaze iz cijelog svijeta, Evrope, Amerike i Australije. Kroz naše seosko domaćinstvo je prošlo mnogo ljudi iz cijelog svijeta, od diplomatskih korova do običnih ljudi koji se bave turizmom i obilaze svijet. Ovi sa Istoka se dive ovom zelenilu, miru, prirodi ali ovi sa Zapada obilaze ovo kulturno-historijsko naslijeđe pa u kombinaciji sa dobrom bosanskom kuhinjom uživaju u tome. Naime, čist zdrav, mir, seoska idila je nešto novo u globalnom turizmu”, naglasio je Šaban.
Kako kaže, ovakve destinacije su postale interesantne za sve vrste turista.“Po našim statistikama možemo reći da, ipak, turisti iz Sarajeva najviše pohode ovo područje. Vjerovatno jer je tu Bobovac, da posjete ovo kulturno-historijsko naslijeđe ali i prirodu. Poznati su i kao veliki gurmani pa dolaze na našu tradicionalnu bosansku kuhinju, zdravu hranu koja je pripremljena na tradicionalni način”, ispričao je Šaban.Naglašava da se broj takvih posjeta povećava iz godine u godinu. Planiraju, kako kaže Šaban, i dalje raditi na razvoju seoskog turizma, djelatnosti koja sigurno obećava u budućnosti.Prema njegovim riječima, u turizmu je mogućnost i za zapošljavanje omladine jer resursi za to već postoje samo ih treba iskoristiti.
“Prekinuti politike urbanizovanja sela, odvoditi mlade u neke centre. Mi zaista moramo zadržati i raditi na strategijama da seosko stanovništvo ostane na selu. Ako pogledamo druge države vidjet ćemo da oni daleko više ulažu u seoski turizam”, ispričao je Šaban.Nadža je poznata po tome što pravi izvrsna tradicionalna bosanska jela. Obučena u narodnu nošnju na ovaj način doprinosi tome da se ne zaboravi nešto po čemu je stoljećima bilo prepoznatljivo ovo područje. U razgovoru za AA kaže da život na selu i nije lagan kako se čini onima koji dolaze u posjetu.“Malo je naporan ali mi sebi olakšamo. Čim ustanete ujutro imate obavezu. Nema ni kahve ni doručka nego se umijete, spremite i odmah idete u štalu. Nakon stoke onda idemo do pčela, sipamo vodu…Nakon toga se pije kahva i malo se odmori. Uz kahvu pravimo plan šta dalje. Zatim slijedi pravljenje doručka”, ispričala je Nadža.
Govoreći o turistima koji dolaze u selo i odsjedaju kod njih Nadža kaže da su najviše oduševljeni zdravom hranom. “Trudimo se da pripremamo zdravu hranu. Zdravu hranu je danas teško naći. Uglavnom se priprema maslenica i hljeb od crnog brašna, domaće pite…Imamo puno voća i skoro smo pravili pekmez od krušaka, jabuka, bestilj”, pojasnila je Nadža.Međutim, kako kaže, u gradu ne bi mogla živjeti jer bi joj bilo dosadno.“Ovaj moj posao mi je zadovoljstvo. Sretna sam i volim ovaj život. Ovdje se tradicija posebno čuva. Ponosna sam kada ljudi dođu ovdje i odu oduševljeni i hranom i zrakom”, poručila je Nadža.
