Parlamentarnim izborima u Egiptu bi trebao biti zaokružen proces legitimizacije vojnog puča, ali stvari ne idu kako su moćnici u Kairu planirali.
Piše: Muhamed Jusić
Parlamentarni izbori u Egiptu koji su ovih dana počeli i koji bi trebali biti održani u fazama, između 17. oktobra i 2. decembra, nisu još završeni, a već su poslali bitnu poruku egipatskoj i svjetskoj javnosti.
Prema saopštenju Egipatske organizacije za ljudska prava, broj birača koji su izašli na izbore u prvom krugu ne prelazi četiri posto, a poređenja radi, na parlamentarnim izborima nakon svrgavanja režima Hosnija Mubaraka odziv je bio veći od 63 procenta.
Naročito je simptomatičan slab odziv mladih, a čak i mediji bliski predsjedniku Abdul Fattahu Al Sisiju su dan nakon prvog kruga izbora objavilli naslove poput onog na prvoj stranici poslovnog lista Al Mal: „Izbori bez glasača“ ili onog u listu Al Shorouk: „Izbori bez redova“.
Ovo su mnogi u zemlji i svijetu shvatili kao građanski tihi odgovor na izigravanje demokratije i njihove volje koja je brutalno poništena vojnim pučem u režiji današnjeg predsjednika Al Sisija, kada je s vlasti nakon masovnih demonstracija protiv njegove vladavine svrgnuo prvog u slobodnim i demokratskim izborima izabranog predsjednika Muhameda Mursija.
Egipat je bez parlamenta od polovine 2012. godine, a parlamentarni izbori posljednji su korak u političkoj mapi puta koju je objavila vojska u julu 2013. godine.
‘Režirana demokratija’
Ovim činom bi ustvari trebao biti zaokružen proces legitimizacije vojnog puča, ali kako preliminarni podaci o izlaznosti i snimci pustih biračkih mjesta sugrišu, stvari ne idu kako su moćnici u Kairu planirali.
Od trijumfa ‘režirane demoratije’ i ‘orkestriranih izbora’ kakvih smo se nagledali širom arapskog svijeta izgleda da bez ozbiljnog pritiska neće biti ništa. A zašto?
Pa kakvi su to izbori u državi u kojoj su predstavnici bilo kakve ozbijne političke opozicije strpani iza rešetaka, proglašeni terorističkom organizacijom, ili pak osuđeni na smrtne kazne.
Treba napomenuti da se na udaru Al Sisijevog režima nisu našli samo pristaše svrgnutog predsjednika Mursija iz Muslimanske braće nego i druge stranke povezane sa idejama političkog islama kao što su Hizb Al Watan, te liberalne i ljevičarske stranke iz kojih je došla većina mladih koji su organizovali proteste na Tahriru i oborili Mubarakov režim.
Oni kao i Pokret “6. april” bojkotiraju izbore i svako onaj ko bi istinski bio opozicija trenutnom stanju je davno isključen iz predizborne utrke nedemokratskim metodama.
Svima je osim despota u arapskim zemljama jasno da slobodni demokratski izbori ne znače samo pravo ili kako oni vole reći „građansku dužnost“ da se izađe na izbore.
Slobodnih izbora nema bez slobode političkog okupljanja, prava da se kandiduje, bez slobodnih i profesionalnih medija, slobode govore i svega što je u Egiptu od prvih dan puča suspendovano ili pod pritiskom.
Način kako se, pravdi za volju ne samo u Egiptu, nego i u brojnim drugim nedemokratskim i neslobodnim državama organizuju izbori je ustvari samo proces u kojem ljudi samo sebi sebi biraju diktatora koji će njima vladati. Demokratija je puno više od izbora.
Predsjedniku Al Sisiju važno je da ovi izbori, u tom uskom formalističkom smislu, uspiju kako bi ušutkao kritike na svoj račun prema kojima je on zaustavio proces demokratizacije ove najmnogoljudnije arapske zemlje i stvari vrati na dane prije svrgavanja Mubarekovog režima.
Taj festival kontrolisane demokratije je naročito potreban da se umire kritičari sa Zapada od kojeg Al Sisi očekuje podršku u rješavanju nagomilanih problema Egipta.
Građani Egipta, kako se može vidjeti ne samo po izlaznosti nego i komentarima na društvenim mrežama, nisu više spremni učestvovati u tim igrarijama jer su se nakon svega uvjerili da politički procesi pa čak i revolucije u kojim su učestvovali ne daju nikakve rezultate i ne dovode do istinske promjene.
To gubljenje povjerenja građana u institucije države, kakav je parlament, i politički proces bi trebali zabrinuti i one koji vjeruju da će se nakon „uspješno organizovanih izbora“ poslati poruka o tome kako je Egipat definitivno nakon burnog perioda krenuo putem političke stabilizacije.
Dešavanja na Tahriru su pokazala da se ljudi kada se osjećaju nemoćnim i kada ne mogu utjecati na procese oko sebe posežu za revolucionarnim metodama i kao što to vidimo na Sinaju, za nasilnim metodama.
General Sisi
U novom parlamentu koji broji 568 mjesta, predsjednik Al Sisi će ionako direktno imenovati 27 članova dok će 448 biti izglasani kao nezavisni kandidati, a preostalih 120 će biti izabrani sa stranačkih listi.
Iako su ovlasti egipatskog parlamenta u posljednjim ustavnim izmjenama proširene i daleko su veće od onih ovlasti koje je imao u vrijeme vladavine Hosnija Mubaraka, malo je građana koji vjeruju da će ovo izborno tijelo i stranke koje će u njima sjediti imati ikakvu stvarnu vlast ili dovoljno hrabrosti da se suprotstave dubokoj državi kojom neprikosnoveno upravlja general Al Sisi.
Sudeći po dosadašnjoj praksi režim predsjednika Al Sisija će sigurno učiniti sve da se broj glasača poveća, a već u prvom krugu su javni službenici dobili plaćeno poludnevno odsustvo sa posla kako bi mogli glasati.
Prorežimski mediji prizivaju na uvođenje novčanih kazni za one koji ne glasaju. Oni mediji koji važe za najtvrdokornije pristaše generala Al Sisija su već počeli pripremati spin kojim bi se trebala poslati poruku javnosti u slučaju da se građani u idućim ciklusima ne uspiju privoliti da izađu i glasaju kako je to samo još jedna potvrda da građani Egipta istinski vjeruju samo predsjedniku i da bi on trebao nastaviti imati svu vlast u državi.
Ipak, oni koji su uspjeli ušutkati arapsku ulicu pokrenutu u arapskom proljeću možda su dobili na vremenu, možda su svojim diktaturama osigurali još koju deceniju na vlasti, ali sigurno nisu riješili korijene nezadovoljstva koje su tada na te iste ulice izveli milone ljudi.
Možda su pred arapske narode ponovo stavili jedini izbor između diktature ili anarhije, ali oni koji poznaju ta društva i te ljude znaju da su oni već odavno spremni budućnost uzeti u svoje ruke i da neće dovijeka trpiti da biraju samo između diktature despota i vladavine teorora poput onog nasilnih militantnih skupina okupljenih oko ideologije Al-Kaide i tzv. Islamske države koje siju haos i nered širom arapskog svijeta.
Izbor ne može biti između slobode i demokratije na jednoj strani i stabilnosti na drugoj. Nema dugoročne stabilnosti bez slobode i demokratije.
Samo je pitanje vremena kada će neka nova iskra, poput one sa tijela Muhameda Buaziza u Tunisu, zapaliti neko novo arapsko proljeće, pa makar za pedeset godina.
