Danas je jasno da sukob u Siriji nije obični građanski rat kao što se na početku činilo. Još manje je to spontana revolucija prodemokratskih snaga protiv autokratskog režima Bashara al-Assada i alevitske vrhuške Ba’th partije u Damasku. Iako ima elemente ideološkog, etničkog, vjerskog i sektaškog sukoba, ti su elementi sekundarnoga karaktera i poslužili su isključivo kao instrumenti za lakše provođenje stvarnih, geopolitičkih ciljeva rata.
Riječ je zapravo o geopolitičkom, regionalnom, ali i globalnom sukobu čiji je glavni uzrok borba za kontrolu tranzitnih putova energetskih resursa iz Perzijskog zaljeva prema Europi, i to ponajprije plina, koji se smatra glavnim energetskim resursom budućnosti. Ideali slobode i demokracije, ljudskih prava i druge proklamirane vrijednosti za kojima čezne većina sirijskog naroda, parole su koje su iskorištene kao instrument za emocionalnu mobilizaciju snaga za promjenu režima.
Tko je tko u ovome ratu
U sirijskom sukobu sudjeluje više regionalnih i dvije vodeće svjetske sile – Rusija i SAD – te brojni izvandržavni akteri, terorističke organizacije i muslimanske sunitske i šijitske sektaške milicije. SAD, Turska, Katar i Saudijska Arabija naoružale su i financiraju pobunjeničke grupacije u Siriji, uključujući i one ekstremističke, među kojima prednjače Jabhat al-Nusra (Front pobjede) ili sirijski ogranak al-Qaide, zatim Harakat Ahrar ash-Sham al-Islamiyya (koalicija selefističkih islamističkih odreda) i ISIL, također poznat kao (DAESH, ISIS i IS), odnosno tzv. Islamska država, iako tvrde kako podržavaju legitimnu i umjerenu sirijsku opoziciju – Sirijsku nacionalnu koaliciju (SNC), koju na ratištu predstavlja Slobodna sirijska vojska (FSA).
Glavnu opoziciju režimu u Damasku predstavljaju najekstremnije islamističke terorističke grupacije, uključujući ISIL. Iako već pet godina pokušavaju srušiti režim u Damasku putem snaga koje kontroliraju, Katar i Saudijska Arabija nisu baš bliski saveznici kako se to možda čini. Iako i jedna i druga prakticiraju selefističku verziju interpretacije islama, te dvije zemlje zapravo su ozbiljni regionalni rivali koji budućnost Sirije ne vide na isti način.
Katar je minijaturna, ali prebogata zemlja, koja strahuje od saudijske hegemonije. Taj strah nije neopravdan s obzirom na to da je Saudijska Arabija u više navrata pokušala svrgnuti vladajuću porodicu Al-Thani u Dohi. Katar se danas osjeća sigurnijim jer se u Dohi nalazi najveća američka vojna baza u regiji. Spomenuta baza jamstvo je koje SAD pruža svojim klijentima u Arapskom zaljevu od eventualne iranske agresije. Katar je svjestan da je to i jamstvo koje tu zemlju štiti od saudijskih hegemonističkih aspiracija. Osim toga, Katar je arapska zemlja koja, uz Egipat i Jordan, ima najbliže odnose s Izraelom, iako s tom državom nema službene diplomatske odnose.
Uloga Katara
Činjenica da pruža otvorenu financijsku i diplomatsku podršku palestinskom islamskom pokretu otpora, Hamasu, taktički je potez Katara kojim pokušava pridobiti simpatije muslimana u svijetu. Ipak, stvarni razlog ovakve katarske nekonvencionalne diplomacije zapravo je pokušaj da pod svaku cijenu prekine vezu između Hamasa i Irana budući da Iran već dulje vrijeme slovi kao glavni sponzor Hamasa u borbi protiv izraelske okupacije. Ako uspije otrgnuti Hamas iz njedara Irana, Katar će time učiniti veliku uslugu Izraelu.
Zbog toga je Izrael objeručke prihvatio izdašnu pomoć Katara Hamasu i odobrio višemilijunske projekte rekonstrukcije Gaze nakon prošlogodišnjeg bombardiranja i destrukcije pojasa Gaze. Politički lider Hamasa u egzilu Khalid Mash’al, koji je ranije bio stacioniran u Damasku, gdje je imao zaštitu Assadova režima, ali i Teherana, prešao je u Dohu, gdje uživa gostoprimstvo vladajuće porodice al Thani. Kada je u pitanju rat u Siriji, Katar podržava političku ideologiju koju propagiraju snage bliske Muslimanskoj braći, političkoj opciji koja je prije dvije godine nasilno svrgnuta s vlasti u Egiptu, a koja najveće uporište, nakon Egipta, ima upravo u Siriji.
Za razliku od Katara, vladajuća porodica Al-Saud u Rijadu ogorčeni je neprijatelj Muslimanske braće i zbog toga podržava radikalnije selefističke grupacije koje su suprotstavljene Muslimanskoj braći. Režim u Rijadu strahuje od utjecaja Muslimanske braće, koja su već nekoliko desetljeća prisutna u Saudijskoj Arabiji, a koja bi u slučaju da dobiju šansu, mogla destabilizirati apsolutističku vlast te dinastije, posebno zbog utjecaja koji ima na mase. Muslimanska braća igraju značajnu ulogu u obrazovnim ustanovama ovoga kraljevstva. Taj se utjecaj počeo širiti potkraj 1960-ih, kada su najobrazovaniji kadrovi Muslimanske braće, nakon egzekucije njihova lidera Sejjida Kutba, progona Naserova režima u Kairu, pronašli utočište u Saudijskoj Arabiji. Upravo je zbog tog straha Saudijska Arabija proglasila Muslimansku braću terorističkom organizacijom.
Gdje je tu Turska?
Režimi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinu uglavnom su na strani Saudijske Arabije. U Bahreinu je na vlasti sunitska porodica Khalifa, iako većina populacije Bahreina, njih oko 70 posto, pripada šijitskom mezhebu – pravnoj školi. Saudijska Arabija je pod plaštem legitimiteta i legaliteta Vijeća za suradnju u Arapskom zaljevu – GCC, prije nekoliko godina poslala tenkove da bi ugušila demokratski ustanak u Bahreonu protiv autokratske vlasti porodice Khalifa.
U ovom slučaju, režim u Rijadu je spriječio demokratski ustanak većine protiv autokratske i represivne vlasti manjine kako bi na vlasti održala svoga klijenta, porodicu Khalifa, iako su većina stanovnika Bahreina šijiti, politički i ekonomski marginalizirani i obespravljeni. Iako je u Bahreinu vojno intervenirala u korist vladavine manjine, u Siriji, pak, Saudijska Arabija podržava ustanak sunitske većine protiv vlasti manjine u Damasku.
Unatoč tome što se njihove politike razlikuju, i Katar i Saudijska Arabija, s pomoću svojih favorita na ratištu u Siriji, pokušavaju svrgnuti režim u Damasku. U tim pokušajima i jedna i druga zemlja kao saveznika imaju Tursku. Turska politika bliža je politici Katara, koji danas predstavlja glavnog, a moglo bi se reći i jedinog turskog saveznika na Srednjem istoku. Turska također sve vrijeme rata tvrdi da javno podržava umjerenu opoziciju režimu Bashara al-Assada, ali se na račun Turske često mogu čuti ozbiljne optužbe da je pružala podršku terorističkoj skupini ISIL, čiji su ratnici koristili turski teritorij za prelazak u Siriju.
Turska se sve vrijeme sukoba zalaže za svrgavanje režima u Damasku nadajući se da će opozicija, ako dođe na vlast, primjenjivati onu politiku koja će biti u skladu s interesima Ankare. Katar i Turska stoga slove za glavne sponzore sirijske opozicije, čije vodstvo uživa političku, financijsku, diplomatsku, vojnu i svaku drugu podršku i naklonost tih dviju zemalja.
Assadovi saveznici
Za razliku od Saudijske Arabije, Katara i Turske, koje su u sirijskom sukobu na strani generalnih interesa SAD-a kao američki saveznici i klijenti, najveća regionalna sila, Iran, snažno podržava Assadov režim u Damasku. Osim Irana, Assada podržava i iračka vlada u Bagdadu, na koju Iran ima određeni utjecaj. Na strani Assada je i libanonska šijitska milicija Hizbullahu (Božja stranka), koju neki, zbog kredibiliteta koji je stekla porazivši izraelske konvencionalne snage, nazivaju najozbiljnijom vojnom formacijom na Bliskom istoku. Rusija je također na strani Assadova režima.
Savez zemalja predvođen Iranom desetljećima se pokušava politički, ideološki i vojno suprotstaviti hegemonističkoj dominaciji združene američke i izraelske vanjske politike prema Bliskom istoku. Ciljevi te politike su zaštita sigurnosti Izraela i monopol nad energetskim resursima regije. Spomenute zemlje saveznice čine silu rezistance američkoj dominaciji i predstavljaju kost u grlu Washingtona na putu ostvarivanja geostrateških ciljeva Amerike i Izraela na Bliskom istoku. Ako bi režim u Damasku ubrzo pao, to bi bio velik udarac iranskim geopolitičkim ciljevima u regiji, jer bi time teritorijalni most prema Libanonu bio srušen, a Hizbullah znatno oslabljen te bi ostao okružen sunitskim (proameričkim) snagama koje su ideološki neprijateljski opredijeljene prema Hizbullahu. U tom bi slučaju najviše profitirao Izrael, jer bi kapacitet Hizbullaha da se odupre budućoj agresiji Izraela prema Libanonu bio znatno oslabljen.
Iran, kao najozbiljnija regionalna sila na Srednjem istoku, revolucionarna je država koja se prije 36 godina islamskom revolucijom uspjela osloboditi podaničkog položaja u odnosu na SAD. Za vrijeme diktature dinastije Reze Pahlavija, koja je svrgnuta 1979., Iran je važio kao najbliži saveznik i najvjerniji sluga Washingtona u regiji. Osim podaničkog odnosa prema SAD-u, Iran je za vrijeme šaha također bio najbliži saveznik Izraela na Bliskom istoku.
Svrgavanje neposlušnih diktatora
Autokratski režimi naftom bogatih zaljevskih šeikata – članica GCC-a, tzv. bastioni ekonomske i političke stabilnosti na Bliskom istoku, ne bi se mogli održati na vlasti bez zaštite Washingtona, koji kontrolu Zaljeva održava vojnim bazama u Dohi i Bahreinu. Stoga je tzv. Arapsko proljeće, koje je 2011. godine počelo u Tunisu i pobudilo nadu stanovništva autoritarnih arapskih režima u mogućnost demokracije i emancipacije masa, najviše uplašilo režime zemalja GCC-a.
Ipak, iz današnje perspektive, moguće je zaključiti da je arapsko buđenje zapravo iskorišteno isključivo kao instrument za rušenje nepoželjnih i neposlušnih režima koji su otkazali poslušnost vlastodršcima u Washingtonu. Kao žrtve strategije arapskog buđenja pali su režimi Ben Alija u Tunisu, Muammera Gadafija u Libiji i Husnija Mubareka u Egiptu, dok se režim Bashara al Assada i dalje žilavo bori za opstanak.
Rusija, kao najveći proizvođač prirodnog plina na svijetu i kao njegov najveći izvoznik, stala je na stranu Assadova režima iz više razloga: da zaštiti svog jedinog lojalnog arapskog saveznika, da očuva pristup svojoj vojnoj bazi u Tartusu, da osigura kontinuitet tržišta za prodaju oružja, da spriječi širenje islamističkog terora na teritorij Rusije, posebno u regiji Kavkaza, gdje žive muslimani, da demonstrira svoju globalnu moć u odnosu na SAD, ali ponajviše da spriječi realizaciju izgradnje alternativnih ruta plina prema Europi, koji bi, u slučaju da uspije, oslabio stratešku poziciju Rusije prema Europi i NATO-u i ugrozio financijski balans ove zemlje, koja još ima monopol izvoza plina u zemlje Europske unije.
Assadov režim u Damasku do danas je uspijevao blokirati alternativnu mogućnost dostave plina iz Perzijskog zaljeva prema Europi. Četvrtina plina koji se konzumira u Europi podrijetlom je iz Rusije. Ruski je plin stoga izuzetno moćan instrument s pomoću kojeg Rusija može ucjenjivati Europu.
Washingtonu je u interesu da Europu oslobodi ruske ovisnosti o opskrbi plinom. Zbog toga mu je u interesu da projekt gradnje alternativnog plinovoda od Katara do Mediterana, preko Sirije, uspije. Prepreka na tom putu je režim u Damasku. Amerika bi time osnažila svoj utjecaj prema zemljama EU-a u odnosu na Rusiju. Upravo zbog svojih ekonomskih interesa, Katar, koji raspolaže jednom od najvećih rezervi plina na svijetu, uložio je milijarde dolara u financiranje pobunjeničkih skupina u Siriji.
Švicarci su morali odustati od plinovoda
Turska također podržava spomenuti „islamski plinovod“, čime bi kao tranzitna zemlja katarskog plina prema Europi praktično ojačala svoju poziciju u odnosu na EU, dodajući tome i profit koji bi zaradila od naknada za tranzit tog vrijednog energetskog resursa. Spomenuti plan savršeno odgovara interesima SAD-a, Turske i Europe, ali bi, ako se realizira, to bio najveći strateški udarac Rusiji i Iranu. Assadov režim odbio je prijedlog Katara za gradnju plinovoda da bi zaštitio interese svojih saveznika – Rusije i Irana. Bio je to okidač za početak rata čiji je glavni cilj svrgavanje Assadova režima.
Katar i Iran dvije su zemlje koje dijele najveće zalihe prirodnog plina u Perzijskom zaljevu, ali su katarski izvori u proteklom razdoblju više eksploatirani s obzirom na sankcije koje je međunarodna zajednica nametnula Iranu. Iran, kao najveći konkurent Katara kada je u pitanju izvoz plina, predložio je vlastiti plan za gradnju plinovoda prema Europi, koji namjerava realizirati u suradnji sa Sirijom i Irakom. Planirani iranski projekt nazvan je “plinovod prijateljstva”. Oponenti ovog projekta nazivaju ga i “šijitskim plinovodom”, dok je katarski nazvan “islamskim plinovodom”. Iranski plinovod trebao bi se protezati od Južnog Parsa u iranskom dijelu Perzijskog zaljeva, preko Iraka, Sirije i Libanona, a krajnji korisnik plina bila bi Europa, s tim da bi se njime koristili Irak, Sirija i Libanon.
Ranije je bio zamišljen plinovod od Irana preko Turske, ali se tome suprotstavila američka vlada, koja je prisilila švicarsku energetsku korporaciju Elektrizitätsgesellschaft Laufenburg, koja je bila uključena u projekt, da raskine ugovor s Iranom. U srpnju 2011. Iran, Irak i Sirija potpisali su ugovor o gradnji plinovoda vrijedan šest milijardi dolara. Građanski rat u Siriji spriječio je realizaciju tog plana, a nije teško zaključiti da je ustanak protiv režima Bashara al Assada, koji se pretvorio u najkrvaviji sukob u modernoj povijesti Bliskog istoka, namjerno isprovociran da bi se, pod svaku cijenu, spriječila gradnja iranskog plinovoda prema Europi.
SAD-u uopće ne smeta plinovod od Katara jer je Katar američki klijent kojeg ova najveća svjetska sila može kontrolirati, za razliku od Irana, koji je već postao dominantni lider u regiji. Osim toga, iranski plinovod izravni je konkurent projektu Nabucco, koji je planiran od Azerbajdžana do Europe, kao i onom koji se planira od Katara preko Turske ili pak varijante preko Saudijske Arabije, Jordana, Sirije i Turske. Vlada u Damasku odbila je prihvatiti katarski prijedlog obrazloživši svoju odluku željom da zaštiti interese svoga dugogodišnjeg saveznika, Rusije.
Nadzor naoružavanja
Pozicija američke administracije u pogledu sirijskog sukoba slična je poziciji Turske, s tim da je SAD sve vrijeme diktirao i nadzirao proces naoružavanja i obuke islamističkih formacija obučavanih u Turskoj, Jordanu i Kataru. Politika američke administracije i vlade u Ankari u pogledu sirijskog rata razlikuje se samo u nijansama.
Službeni Washington ima balansirajuću ulogu u tom sukobu, čime želi spriječiti dominaciju jedne opcije, što je omogućilo nastavak rata sve do danas. Da bi spriječila dominaciju iranskih interesa u regiji, vlada SAD-a podržala je skupine sunitskih islamističkih ekstremista kao najefektivniju metodu borbe protiv geopolitičkog prodora Irana. Usmjerivši gnjev najekstremnijih vehabističkih tendencija sunitskog islama prema iranskom geopolitičkom projektu, Amerikancu su signalizirali režimu u Rijadu i drugim bogatim šeikatima u Zaljevu da neće dopustiti iransku dominaciju i okruženje Saudijske Arabije šijitskim vjerskim i ideološkim snagama, koje režim porodice Al Saud smatra smrtnim neprijateljima i prijetnjom svojoj egzistenciji.
Amerikanci su na taj način pokušali uvjeriti paranoični režim u Rijadu da nemaju namjeru odreći se tamošnjeg režima, koji se nakon uspješnog potpisivanja nuklearnog sporazuma između zapadnih sila i Irana, pribojava da bi mogao izgubiti status privilegiranog američkoga klijenta ako dođe do još većeg približavanja SAD-a i Irana, o čemu se ozbiljno razmišlja u krugovima strateškog odlučivanja u Washingtonu.
S druge strane, politika Washingtona također želi režimu u Rijadu poslati poruku da, kako je moguće okrenuti islamske ekstremističke elemente protiv Irana, na isti način, zatreba li, Washington to može učiniti i prema Rijadu. Ova dvosmislena poruka Rijadu putem ISIL-a predstavlja policu osiguranja Washingtona da režim u Rijadu ne bi posegnuo za nekim neočekivanim potezima, okretanju prema Rusiji ili Kini, posebno nakon nekoliko zanimljivih susreta saudijskih i ruskih političara na najvišoj razini.
Sve jači utjecaj Kurda
Osim toga što žele svrgnuti Assada s vlasti, Amerikanci podupiru i ciljeve sirijskih Kurda čije je političko vodstvo okupljeno oko Partije demokratskog ujedinjenja (PYD) i Jedinica narodne zaštite (YPG) – vojnoga krila sirijskih Kurda, koje Ankara smatra ogrankom terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK), što je u koliziji s američkom pozicijom glede sirijskih Kurda. SAD ne prihvaća tursku poziciju izjednačavanja između PKK-a i YPG-a, iako među njima postoji ideološka sličnost i vojna suradnja. Amerikanci su sirijske Kurde proglasili najučinkovitijom vojnom formacijom koja se najuspješnije suprotstavila ekstremistima ISIL-a. Time su sirijski Kurdi postali miljenici Amerikanaca u Siriji, što pak živcira vladu u Ankari, koja uporno pokušava uvjeriti Amerikance da bi borba protiv terorizma morala uključivati simultanu borbu protiv ISIL-a i PKK-a, uključujući i borbu protiv YPG-a u Siriji, što Amerikanci odlučno odbacuju.
Poznato je također da Izrael pruža prikrivenu podršku Kurdima u Siriji, ali i onima u Iraku uklapa se u dugoročne strateške ciljeve Izraela u regiji, koji su još 1982. godine definirani u Yinonovu planu, koji je objavio Svjetski savez Židova.
Izraelska strategija „balkanizacije“ Iraka i Sirije utemeljena je na strateškom dokumentu poznatom kao Yinonov plan čije provođenje zagovaraju neki utjecajni članovi Netanyahuove desničarske vlade Likuda i njihovi neokonzervativni saveznici u Washingtonu. Jedna od faza Yinonova plana je i stvaranje arapskih državica na teritoriju Iraka, jedne šijitske i druge sunitske, i neovisnoga Kurdistana.
Šanse za konačno uspostavljanje mira u Siriji i postizanje političkog rješenja nikad nisu bile veće nego danas. Tome je pridonijelo aktivno uključivanje Rusije u borbu protiv terorističkih skupina, čime je ojačana pregovaračku poziciju režima u Damasku. Osim toga, prihvaćanje Irana kao sudionika u pregovorima o miru, iako se tome suprotstavila Saudijska Arabija optuživši Iran da provodi destabilizaciju arapskog svijeta, nada za postizanje mira postaje realno očekivanje.
Federalizacija Sirije
Međunarodni akteri usuglasili su se da je za mir potrebno poraziti tzv. Islamsku državu, bez čega će biti nemoguće sačuvati Siriju kao suverenu i sekularnu zemlju. Jedan od ciljeva je osigurati povratak izbjeglica, a nakon toga uvjete za provođenje slobodnih izbora i pripremu novog ustava koji bi morao jamčiti prava manjina u zemlji. Ono što ostaje nepoznanica jest hoće li Sirija ostati unitarna država ili će biti federalizirana po modelu dejtonske Bosne i Hercegovine, ili Iraka.
Ako kao rješenje za zaustavljanje rata Sirija bude podijeljena na nekoliko manjih država – što je mogućnost na koju je aludirao Henry Kissinger u nedavnom članku u Wall Street Journalu – to bi moglo podrazumijevati stvaranje alevitske državice na obalama Mediterana kao jamstva sprječavanja mogućega genocida nad tom manjinom koja trenutno drži vlast u Damasku. Drugi kvazidržavni entitet svakako bi mogao obuhvatiti kurdsku autonomnu oblast Rojava na sjeveroistoku zemlje, čemu teže sirijski Kurdi, a čemu se ozbiljno protivi Turska, dok bi većinski dio teritorija pripao Arapima sunitima. Kakva sudbina čeka tzv. kalifat, radikalnu islamističku tvorevinu pod kontrolom ISIL-a, i drugih radikalnih islamističkih formacija, teško je predvidjeti.
Davanje koncesija Kurdima, prema nekim promatračima, moglo bi još više destabilizirati Bliski istok. Drugi pak smatraju da bi jačanje Kurda i legitimizacija neke vrste Kurdistana moglo stvoriti protutežu navodnim hegemonističkim regionalnim ambicijama Irana s jedne i prijetnji tzv. Islamske države s druge strane. Turska se najviše boji tog scenarija s obzirom na to da Kurdi u toj zemlji čine gotovo četvrtinu stanovništva.
Turski Kurdi, čiji su glasovi cijelo desetljeće na vlasti držali konzervativnu proislamsku Partiju pravde i razvoja (AKP), u srpnju su toj partiji otkazali povjerenje. To je izazvalo revolt predsjednika Erdogana, i AKP-a, koja je posegnula za represivnim metodama zastrašivanja kako bi na izvanrednim izborima vratila jednopartijsku vlast koju je izgubila.
Vlasti u Ankari iznenađene su uspjehom prokurdske Narodne demokratske stranke HDP, koju pokušavaju poistovjetiti s terorističkim PKK-om. Nekad nezamisliva ideja da bi turski Kurdi mogli ostvariti ozbiljnu autonomiju u nekoj vrsti polufederalizirane turske države sve je prihvatljivija opcija u redovima mlade generacije koju danas simbolizira lider HDP-a Selahattin Demirtas. U nekom novom regionalnom poretku na Bliskom istoku koji bi očuvao etnički, vjerski i lingvistički pluralizam Kurdi bi mogli odigrati značajnu ulogu.
Biografija autora
Osman Softić je diplomirao na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Magistrirao je međunarodne odnose na Univerzitetu New South Wales u Australiji. Bavi se istraživanjem suvremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
