Sirijski Turkmeni su etnički Turci koji govore turski jezik što Tursku dodatno obavezuje da im pomogne i stane u njihovu zaštitu.
Piše: Muhamed Jusić
Svijet je sa jezom primio vijest o jučerašnjem turskom obaranju ruskog aviona.Svi iz historije znaju da veliki svjetski ratovi počinju zbog sitnih povoda iako su njihovi uzroci daleko veći. Zato je ovaj incident na uzavrelom sirijskom nebu gdje se tiskaju avioni svih većih svjetskih sila izazvao trnce ne samo kod političkih moćnika nego i malih ljudi daleko od Sirije koji znaju da kada se veliki bore stradaju mali.
Iskreno, karta koju je turska strana predočila, a iz koje se vidi da je ruski avion prešao preko jednog malog dijela turskog zračnog prostora koji ulazi duboko u sirijski državni teritorij i ne predstavlja neku ozbiljnu povredu. Međutim, činjenica da su se slične povrede turskog zračnog prostora desile već dva puta ranije i da je Ankara tada upozorila Rusiju da neće tolerisati slične incidente, te da je ovaj avion deset puta, barem tako tvrdi Ankara, upozoren govori da se ovdje više radilo o principu i demonstraciji moći dvije sile uključene u sukob u Siriji i Iraku.
Upravo zbog toga su neke članice NATO-a, na vanrednom sastanku Sjevernoatlanskog vijeća na nivou ambasadora, reagovale na način da su ustvrdile da je Ankara mogla i drugačije reagovati i da nije morala baš posezati za najoštrijim odgovorom. Na kraju su članice saveza ipak deklarativno podržale Tursku iako nisu zalupali u ratne bubnjeve nego su situaciju pokušali smiriti, ali je ostalo pitanje zašto je Turska tako reagovala.
Sirijski etnički Turkmeni
Jedan odgovor bi se mogao kriti i u analizi mjesta gdje se napad desio i u involviranim stranama na terenu. Tako bi se čitav incident mogao tumačiti kao poruka Turske Rusiji da neće tolerisati njihovo djelovanje u području koje nastanjuju sirijski etnički Turkmeni koji se bore protiv režima Bashara Al Asada. Prema tim izvorima avion koji je oboren je bio uključen u operacije bombardovanja turkmenskih opozicionih snaga koje Turska podržava. Upravo na to područje je avion i pao i pripadnici tih jedinica su preuzeli odgovorost za ubistvo jednog od dva pilota koji su iskočili iz aviona i sada pregovaraju sa Rusijom o vraćanju njegovog tijela.
Na video-snimku koji je postavljen na društvenim mrežama i na kojem se navodno vidi ubijeni ruski pilot vidi se logo upravo jedne takve turkmenske vojne formacije, Al-Liva al-Ašir fi As- Sahil (اللواء العاشر). Turkmenske vojne formacije prije svega na brdu Turkmen (Jabal al-Turkman) uspostavljene su 2012. godine, nakon početka građanskog rata u Siriji i od tada ratuju protiv režima u Damasku, a kasnije su se uključile i u borbu protiv tzv. Islamske države. Smatraju se dijelom „umjerene opozicije“ koja djeluje pod okriljem slobodne sirijske vojske. Svjetski mediji pišu da njihove vojne postrojbe broje oko 10.000 ljudi, koje direktno podržava Ankara.
Sirijski Turkmeni su etnički Turci koji govore turski jezik što Tursku dodatno obavezuje da ih pomogne i stane u njihovu zaštitu. Ovaj narod živi na području koje većinski naseljavaju Arapi i Kurdi i sa njihovim jedinicama su sklopili brojne vojne saveze u borbi protiv režima Bashara al-Asada i ISIL-a. Turkmeni naseljavaju i područje Iraka i Irana još od 11. vijeka. Procjenjuje se da ih u Siriji, Iraku i Iranu ima između 1,5 i 3,5 miliona.
Dokaže li se da je ovo bio stvarni razlog incidenta biće to potvrda opravdanosti straha od toga da će to što je Rusija odlučila da pod krinkom borbe protiv ISIL-a i terorizma za metu uzme sve pobunjeničke skupine koje se bore protiv terora režima Bashara Al Asada, dovesti do otvorenog sukoba sa onima koji te frakcije podržavaju.
Ovo znači da je Turska Rusima povukla crvenu liniju ne samo na svom nebu nego i na teritoriji Sirije u smislu ciljeva koje Moskva može gađati. Međutim, bez jasnog dogovora oko jedinstva tzv. anti-ISIL koalicije i jasne vizije budućnosti Sirije i toga ko su teroristi na terenu ovakvi incidenti mogu biti sve češći.
Turska u svojoj viziji stvaranja „slobodne- zone“u Siriji, a za što se predsjednik Erdogan zalaže već godinama, računa upravo na ove turkmenske postrojbe i druge tzv. „umjerene pobunjeničke vojne formacije“. Ta zona bi trebala biti utočište za izbjeglice kako ne bi prelazili u Tursku koja se jedva nosi sa sadašnjim brojem njih (a kasnije i u Evropu) i dati im utočište ne samo od ISIL-a nego i od avijacije predsjednika Al Asada. Ali možda bitnije od toga, ta zona bi trebala odmaknuti ISIL od turske granice, presjeći njegove logističke rute i, najbitnije, spriječiti da vakuum kojim bi nastao na tom području slamanjem ISIL ne popune kurdske postrojbe povezane za Ankaru terorističkom PKK, ili pak prošiitske postrojbe lojalne režimu u Damasku.
Brigade Sultana Murata
Prisjetimo se kako su samo nekoliko dana ranije (21.11.2015) turski mediji izvijestili o tome kako je turkmenska pobunjenička grupa Brigade Sultana Murata ušla u dva mjesta, Harcele i Delha, u Siriji, koja su se nalazila pod kontrolom grupe Islamska država Irak i Levant. Taj napad pobunjenika na kopnu iz zraka je podržalo šest turskih i pet američkih borbenih aviona, kao i tri bespilotne letjelice. Ova vijest nije promakla ni Rusima koji su se izgleda brzo upetljali u sve što se dešava na terenu. U tu tursku strategiju i viziju rješenja sirijskog konflikta je Rusija svojim napadima na turkmenske pobunjenike dirnula i zato je cijena bila tako visoka.
Samo neozbiljni ili oni koji su prespavali časove historije mogu na ovaj sukob između Rusije i jedne od članica NATO-a gledati bez zabrinutosti. Nikakve garancije da se nešto slično neće ponoviti niti naznake rješenja krize u Siriji se ne naziru. Naprotiv, situacija se samo dodatno komplikuje. Tako čitamo da Rusija u priobalno područje Latakije u Siriji šalje raketnu krstaricu “Moskva”, na kojoj se nalaze vazdušni odbrambeni sistemi sličan sistemu S-300.
Prema pisanju ruskih medija „krstarica će, čim uoči bilo kakvu prijetnju letjelicama koje sudjeluju u napadima u Siriji reagirati ispaljivanjem projektila“. Ako i ne bude eskalacije nasilja odnosi Rusije i Turske će zasigurno dugo ostati zategnuti i to će se odraziti na brojna globalna otvorena pitanja. Osjetiće se to zasigurno i na Balkanu, ali to je priča za sebe. Teroristički napad u Parizu je na trenutak bio približio stavove Zapada i Rusije koji su sada ponovo udaljeni.
Sirijski konflikt je poput rane koja je predugo ostavljena nezbrinuta i koja nakon što se inficirala prijeti da oboli čitav organizam. I oni koji su navodno pokušavali da ranu tretiraju to su radili sa „prljavim rukama“ i samo su povećali zarazu. Infekcija se očito širi, a vremena da se nešto uradi je sve manje. Neki su, pa i ozbiljni lideri poput jordanskog kralja Abdullaha i Pape Franje, nazvali sve ovo što se dešava Trećim svjetskim ratom. Nadati se da su svjetski moćnici naučili nešto iz historije i da će nadvladati razum i humanost a to je nama „malima“ jedino što je izgleda ostalo. Da se nadamo i uzdamo u savjest onih kojima ona nije jača strana.
