Nad čovječanstvo se nadvila gadna prijetnja: svjetskim finansijskim krugovima pronio se glas da bi Saudijska Arabija mogla raskinuti fiksni kurs rijala prema dolaru
Ako rijal devalvira, cijena nafte pala bi i ispod deset dolara za barel. Onda bi devalvirali i Kuvajt, Katar i Emirati, pa rublja, peso, bolivar, kvanza, alžirski dinar, naira, ringit, rupija…
Neki komentatori nazvali su to “najcrnjim od svih crnih labudova”, misleći na ekstremno rijetke, neočekivane i nepredvidive događaje s kataklizmičnim posljedicama. Kad bi se to dogodilo, rijal bi doživio naglu devalvaciju, cijena nafte propala bi i ispod deset dolara za barel, u Saudijskoj Arabiji izbila bi hiperinflacija.
Treba li strahovati da bi tržište moglo prisiliti i Hrvatsku da prestane braniti svoj de facto fiksni kurs kune prema euru? Hrvatska ne izvozi ni naftu ni čelik, ali izvozi turističke usluge. Za Hrvatsku bi “crni labud” mogao biti nagli prestanak dolaska turista, kao na početku 1990-ih. No, mogao bi biti i brži odliv deviza radi povlačenja investitora. Ništa takvo se ne događa, ali dobro je znati s koliko bi devizne municije u tom slučaju hrvatska centralna banka raspolagala za odbranu kursa kune. Hrvatska ima ukupni neto inostrani devizni dug od otprilike 39 milijardi eura. I hrvatske banke imaju devizne obaveze za oko 18 milijardi eura veće od devizne imovine (ne računajući “deviznu imovinu” koja je u kunama s valutnom klauzulom). Dio tih obveza banaka je i u ukupnom dugu zemlje.
Za svjetske finansije bilo bi to kao udar termonuklearne bombe. Odmah u prvom talasu i sve druge zemlje Zaliva koje su svoje valute vezale za američki dolar – Kuvajt, Emirati i Katar – doživjele bi devalvaciju i erupciju inflacije.
U drugom talasu devalvirali bi rublja, kanadski i australijski dolar, peso, bolivar, alžirski dinar, naira, ringit, rupija… Otkud takav katastrofični scenario?
Nažalost, on nije samo hipotetički, on se već događa. Posljedica je drastičnog pada cijena sirove nafte i prirodnog gasa, ali i drugih energenata, ruda i sirovina.
Kazahstan je u augustu “otkačio” svoj tenge od dolara. Pre manje od mjesec i Azerbejdžan je prestao braniti fiksni kurs manata. A paniku oko saudijskog rijala, koji je fiksnim kursom vezan za dolar još od 1986., izazvao je rekordni pad njegove vrijednosti na forward tržištu. I brojne su banke i fondovi kupili osiguranje za slučaj da Arabija zbog pada cijene nafte raskine fiksni kurs.
Ali, kakve veze ima cijena nafte s valutnim kursevima?
Dok su nafta i gas vrijedili više, zemlje izvoznice imale su velik priliv “petrodolara”, a prilike za zaradu privlačile su i inostrane investitore. “Dolarska bonaca” činila je devize sve jeftinijima u lokalnoj valuti, a lokalnu valutu sve vrijednijom (aprecirala je), pa su te zemlje postajale sve skuplje i nekonkurentnije. Da bi to izbjegle “vezale” su ili “usidrile” svoje valute za dolar, a fiksni kurs su branile pod pritiskom aprecijacije tako što su kupovale viškove dolara i spremale ih u devizne rezerve.
Ukratko, Hrvatska je inostrani i domaćim povjerioci i štedišama dužna za isplatu u devizama 54-55 milijardi eura. Njene bruto devizne rezerve iznose oko 13 milijardi eura, pa pretpostavljamo da bi približno fiksnu vrijednost tog duga u kunama mogla braniti sa šest-sedam milijardi eura raspoloživih rezervi. Knjigovodstvenim riječnikom rečeno, Hrvatska ima odnos duga i novčanog “kapitala”, ili finansijsku “polugu” od osam prema jedan. U ovom trenutku ništa ne ukazuje na to da bi se Hrvatska mogla naći u istom položaju kao Kazahstan ili Azerbejdžan, ali isto tako nije moguće da se masovniji prelazak s fiksnih na plivajuće kurseve u svijetu ne odrazi i na nju. S devalvacijom druge zemlje postaju puno konkurentnije za ulaganja, a mijenja se i opće raspoloženje svjetske finansijske zajednice prema režimima fiksnog kursa. Za Hrvatsku “crnog labuda” nema na vidiku, ali on se tako i zove zato što se pojavi a da ga niko ne očekuje.
Sada, kad je cijena nafte pala, događa se obrnuto. Inostrani ulagači bježe iz tih zemalja i mijenjaju lokalnu valutu u dolare kako bi ih mogli iznijeti. Da se pritom kurs ne bi mijenjao, centralne banke tih zemalja prodaju dolare iz svojih rezervi i tako brane fiksni kurs pod pritiskom deprecijacije. Međutim, rezerve ne smiju potrošiti do kraja jer im one služe i za uvoz nužnih potrepština pa su u jednom trenutku prisiljene odustati od odbrane kursa i prepustiti ga “plivanju” na tržištu prema ponudi i potražnji deviza. Kad kursna “brana” popusti, lokalna valuta naglo devalvira.
Saudijci su prodajom nafte gomilali devizne rezerve koje su u avgustu 2014. dosegle 746 milijardi dolara. Ali, kad je nafta drastično pojeftinila, morali su početi da ih troše za podmirivanje proračunskih rashoda i održavanje fiksnog kursa rijala. Do kraja 2015. potrošili su 118 milijardi dolara, a nastave li da prazne rezerve današnjom brzinom, naći će se pred zidom već za tri godine.
A kako sada stvari stoje, znatnijeg porasta cijene nafte nema na vidiku. Ne samo da na tržište dolazi novih iranskih milion barela na dan nego i Japan pali svoje nuklearke, što znači da će smanjiti potrošnju nafte za isto toliko. Vrlo brzo i brojne druge zemlje izvoznice sirovina, ruda i energenata moraće se prilagođavati tim novonastalim prilikama “dižući kursna sidra”, odustajući od fiksnih kurseva i prepuštajući svoje valute slobodnom plivanju.
