Bivši predsjednik Slovenije i ugledni diplomata i profesor međunarodnog prava svjetskog ranga Danilo Tirk važi za najozbiljnijeg kandidata za novog čelnika Ujedinjenih naroda kada je riječ o mogućnosti da neko iz jugoistočne Evrope bude izabran na tu poziciju već početkom jeseni. U ekskluzivnom razgovoru Tirk, inače prvi ambasador Slovenije u UN-u, otvoreno govori o šansama predstavnika sa zapadnog Balkana za mjesto prvog čovjeka svjetske organizacije, ali i o aktuelnoj situaciji u susjedstvu, ocjenjujući iz svog ugla ideju da sve zemlje iz bivše Jugoslavije na koncu podrže jedinstvenog kandidata za nasljednika Ban Ki-muna (Ki-moon).
Kaže da je prijatelj BiH te se osvrnuo i na situaciju u našoj zemlji i nastojanjima da službeno Sarajevo uhvati tempo i krene brže ka EU.
Kako gledate na krizu s izbjeglicama? Je li to i moralno pitanje za bogate industrijske zemlje, jer u zemlje zapadnog svijeta ti stradalnici gledaju kao jedini izlaz za svoju zlu sudbinu?
– Jednostavno rješenje za savremene migracije ne postoji. Probleme treba rješavati tamo gdje se pojavljuju. Obustavljanje ratova i efikasniji razvoj traže ozbiljne promjene u praksi svjetskih centara moći i tu bi UN morao biti u stanju da pomogne i da na taj način smanji pritiske u pravcu migracija i izbjeglištva. Osim toga, problem izbjeglica je postalo centralno pitanje za EU, a to je pomoglo postizanju dogovora o sazivanju globalne rasprave koja će biti organizirana u Njujorku u septembru ove godine. Do tada bi trebalo pripremiti polazišta globalne politike u oblasti migracija.
Svojevremeno ste dali ostavku na mjesto pomoćnika glavnog sekretara UN-a za politička pitanja, u vrijeme Kofija Anana, i onda ste govorili o propustima UN-a u 90-im godinama prošlog stoljeća, posebno oko BiH i Ruande? Je li UN naučio svoje “bosanske lekcije”?
– Mirovne operacije danas imaju adekvatnije mandate i bolju organizaciju nego što je to bio slučaj u vrijeme rata u BiH. Međutim, problem je u tome da nove situacije donose nove probleme. Danas su oružani sukobi još više komplicirani, čak i haotični, pa i lekcije naučene u prošlosti ne pomažu. UN treba konstantnu i kritičnu analizu svojih aktivnosti. Iskustva iz prošlosti nisu dovoljno dobra osnova za rješavanje današnjih problema.
Zašto nije dovoljno proradio koncept R2P (Responsibility to Protect – concept “odgovornosti za zaštitu”), koji je dizajniran upravo nakon propasti UN-a u BiH i Ruandi, da bi se uspostavila preventivna zaštita država od genocida?
– Riječ je o novom konceptu koji pokušava napraviti sintezu ideje o efikasnoj međunarodnoj pomoći državama u cilju sprečavanja oružanih konflikata i, s druge strane, legitimnosti međunarodne upotrebe oružane sile u situacijama u kojima su ostala sredstva (diplomatija) već iskorištena, a oružana sila ostaje jedini put. Historija nam pokazuje da je i jedno i drugo izuzetno riskantno. Uspješnih primjera međunarodnih oružanih angažmana je vrlo malo. Zato treba dati prednost diplomatskim i drugim neoružanim sredstvima. Uspjeh u Keniji 2008. godine, koji je postignut bez međunarodne upotrebe oružane sile, je takav primjer uspješne primjene koncepta R2P. Ako se iz njega želi napraviti opće primjenjiva lekcija, ona bi bila sljedeća – učinite sve što je moguće na političkoj i diplomatskoj razini i to dovoljno rano kako ne bi došlo do široke upotrebe sile.
Tirk: Iskreni sam prijatelj BiH
Pratite li situaciju u BiH? Kako Vam se čine izgledi da BiH uskoro preda aplikaciju za kandidaturu u EU? Koliko može potrajati do novog proširenja EU i je li realno, prema Vučićevoj najavi, da će Srbija do 2019. biti spremna za ulazak?
– Evropska unija se nalazi u krizi i njena kondicija za daljnje širenje je veoma skromna. Međutim, upravo u vrijeme krize treba definirati pravu viziju. EU se mora širiti na prostoru nekadašnje Jugoslavije i mora biti sposobna ponuditi pravi plan svakoj od zemalja u regionu. Plan koji je 2015. godine prihvaćen u BiH i koji jača mogućnosti za saradnju sa EU i eventualno članstvo od vitalnog je značaja kako za BiH tako i za EU. Bilo bi dobro ako bi političko rukovodstvo BiH jasno definiralo ciljeve i odredilo do koje godine bi država morala biti osposobljena za članstvo. Volja države kandidatkinje je u ovom okviru izuzetno značajna. Ne vidim zašto 2019. godina ne bi bila dobar orijentir za članstvo u EU, ne samo za Srbiju već i za BiH.
Vjerujete li da BiH treba sačekati s aplikacijom za kandidiranje u članstvo EU ili je Dragan Čović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, koji je najavio da će predati kandidaturu u Briselu 15. februara, u pravu? Imate li možda neki savjet u vezi s tim?
– Ne poznajem detalje inicijative gospodina Čovića. Međutim, dopada mi se smjelost tog pristupa. A, osim toga, ne bi trebalo potcijeniti dostignuća 2015. godine – stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i usvajanje programa reformi. Sve ovo skupa čini dobar okvir saradnje u pravcu članstva BiH u EU. Naravno, treba osigurati provođenje ovih dokumenata, a to će biti jasnije ako se implementacija postojećih dogovora poveže s kandidaturom.
Ne čini li Vam se možda da je uz sve domaće nedostatke i dejtonske nedorečenosti BiH ipak i opet “žrtvovana” ostajući na evropskom repu i iza Srbije, kojoj se, kao i Crnoj Gori, otvaraju mnoga euroatlantska vrata, dok je BiH predugo u toj “čekaonici” bez voznog reda?
– Kao iskreni prijatelj BiH predlažem da se terminologija žrtve i žrtvovanja ne koristi u rječniku o perspektivama zemlje. Sudbina zemlje je odgovornost građana i političkog rukovodstva. Od te odgovornosti u najvećoj mjeri zavisi i njeno buduće članstvo u okviru EU i NATO-u, kao i njen međunarodni ugled. Nadam se da će ovakvo razumijevanje jačati i da će sve susjedne zemlje shvatiti da je razvoj BiH i njeno članstvo u EU i njihov interes.
Osim te sugestije da riječ “žrtva” treba izbaciti iz političkog vokabulara u BiH, kako onda treba doticati sjećanje na Srebrenicu, kako bi svi u regionu doživjeli neku katarzu i krenuli brže naprijed.
– Svaka posjeta Srebrenici je izuzetno teška. Srebrenicu se ne može zaboraviti. Identifikacija žrtava i sudsko traženje pravde mora se nastaviti, a komemoracije moraju biti redovne, kako bi doprinijele potrebnoj katarzi. Istovremeno, građanima i cijeloj zemlji treba otvarati perspektivu. Budućnost ne smije da bude ponavljanje prošlosti, već stvaranje boljeg društva. Međunarodna zajednica tu može pomoći. Susjedne zemlje i Evropa imaju naročitu odgovornost.
Kako danas gledate na obnovu zajedničkog ekonomskog prostora od Slovenije do Makedonije (londonski “Economist” to naziva “Yugo sfera”), je li o tome uopće realno govoriti? Koja je glavna zaostala prepreka za brže pomirenje i međuregionalnu suradnju država u susjedstvu?
– Danas postoji samo jedan historijski način stvaranja zajedničkog ekonomskog prostora u tom dijelu svijeta, a to je članstvo svih zemalja u EU. To je povezano s prioritetima koji su vrlo dobro poznati i koji ne moraju čekati na vrijeme kada sve zemlje regiona budu članice EU; poboljšanje saobraćajne infrastrukture, investicije u sektoru energetike… U tom pogledu trebalo bi jačati zajedničke aktivnosti, tražiti međunarodnu finansijsku podršku i strana ulaganja. Mnogo toga može se učiniti unutar mnogih postojećih foruma saradnje u prostoru nekadašnje Jugoslavije – prema nekim podacima, takvih je foruma negdje oko 60 i neki uključuju veoma snažne međunarodne partnere. Ako bismo unutar tih okvira postigli saglasnost o dva ili tri prioritetna projekta, počevši od modernizacije željeznica i gradnje autoputeva – mogli bismo govoriti o stvarnom i značajnom napretku.
Kada možemo očekivati Vašu oficijelnu kandidaturu za novog generalnog sekretara UN-a, s obzirom na to da su se za mjesto generalnog sekretara UN-a već kandidirali Srđan Kerim iz Makedonije, Vesna Pusić iz Hrvatske i Igor Lukšić iz Hrvatske?
– U razdoblju od našeg razgovora 2014. obavljene su različite međunarodne konsultacije, a odluka Vlade Republike Slovenije o mojoj kandidaturi donesena je 23. decembra 2015. Formalna notifikacija u okviru Ujedinjenih naroda uslijedit će skoro. No, kao što znate, rok za podnošenje kandidatura ne postoji. Imamo dovoljno vremena.
Sve zemlje bivše Jugoslavije, osim BiH, uz očekivanja da će Srbija uskoro imenovati svog, imaju svog pretendenta za novog šefa svjetske diplomatije. Je li ikad bilo govora da sve zemlje iz susjedstva izađu s jednim jakim i najboljim kandidatom, bez obzira je li to žena ili muškarac?
– Članice UN-a su suverene i ravnopravne pa kandidature podnose individualno, a ne kolektivno. Takva je praksa u svim regionima svijeta. S druge strane, to ne znači da svaka država regiona mora i neophodno imati svog kandidata. Sasvim je moguće da država koja nema svog kandidata u raznim diplomatskim kontaktima neformalno izrazi podršku nekom od postojećih.
Već su se čule primjedbe da su neki od kandidata iz bivše Jugoslavije, zapravo, svjesni da nemaju prevelike šanse za novog generalnog sekretara UN-a, ali da će svoju kandidaturu koristiti u svrhu političkog marketinga?
– U motive pojedinih kandidata i njihovih kandidatura ne mogu ulaziti. Mogu samo da Vam kažem da je moja kandidatura ozbiljna, bez “marketinških elemenata”. Ona se bazira na mom dugogodišnjem, više od tri decenije dugom iskustvu u UN-u, od ekspertnih organa u oblasti ljudskih prava do Generalne skupštine, Vijeća sigurnosti i rukovodstva u Sekretarijatu UN-a, gdje sam bio pomoćnik generalnog sekretara Kofija Anana (Annan) za politička pitanja od 2000. do 2005. godine.
Kako se Vi planirate predstaviti u Generalnoj skupštini i Vijeću sigurnosti UN-a, jer najavljeni brifinzi za javnost vjerovatno će imati i neko pitanje na francuskom jeziku za kandidate?
– Modaliteti ovih predviđenih rasprava još nisu definirani. Nadam se da će predsjednik Generalne skupštine Mogens Liketoft (Lykketoft) uskoro objaviti svoj plan koji će omogućiti pripreme. Tu je, naravno, i jezička dimenzija. Službenih jezika (u UN-u) ima šest, uz razumijevanje da se kao radni jezik najviše koristi engleski i u nekim situacijama francuski. Zato se očekuje da će se na pitanja na francuskom odgovarati na istom jeziku, dakle na francuskom.
Kako je danas uopće moguće dobiti podršku za kandidaturu i od zapadnog i od istočnog bloka, Vašingtona i Moskve, znajući da svijet, pored svoje multipolarnosti, ponekad djeluje kao u doba hladnog rata?
– Sve države članice UN-a su zainteresirane za njihovu zajedničku organizaciju. Organizacija Ujedinjenih naroda utemeljena je na način koji joj omogućava funkcioniranje u teškim situacijama i odlučivanje o osjetljivim pitanjima. Nije prvi put da se izbori generalnog sekretara obavljaju u vrijeme određenih razmimoilaženja i napetosti. No, na kraju krajeva, svi shvataju da treba potražiti najbolje moguće rješenje.
Nakon detaljne liste za implementaciju usvojenih UN rezolucija – znači li to da novi čelnik UN-a treba biti manje vizionar, a više menadžer, jer više je zadataka za ispuniti nego iznova planirati?
– Funkcija generalnog sekretara je u suštini politička i diplomatska funkcija. Sve ono što u Ujedinjenim narodima podrazumijevamo pod pojmom menadžment zavisi od saradnje država članica UN-a. Zato se od generalnog sekretara očekuju prijedlozi i rješenja koja su menadžerski “zdrava”, a koja mogu biti uspješna samo ako ih države članice prihvate. A to prihvatanje je predmet diplomatije i politike.
Svojevremeno ste sugerirali kako je neko optimalno vrijeme za reforme UN-a i Vijeća sigurnosti. Kako danas gledate na reforme UN-a, posebno na nužnost promjena u Vijeću sigurnosti?
– To nije bilo samo moje mišljenje – idealno vrijeme za reforme je bilo razdoblje odmah poslije kraja hladnog rata. O tome je elokventno pisao, npr. Daglas Hurd (Douglas) u svojoj knjizi “Izaberi oružje”. Ironija povijesti je u tome da čak i u veoma dobrim okolnostima neke od reformi nisu bile realizirane, a političari koji su tada bili na vlasti tek više godina kasnije ocjenjuju koje mogućnosti nisu bile iskorištene. No, ne treba biti pesimista. Rasprava o reformama se nastavlja i mogućnosti za reforme se mogu ponovo pojaviti. Naprimjer, o uspostavljanju Vijeća za prava čovjeka se raspravljalo decenijama, da bi se u 2005.–2006. godini stvorili pravi uvjeti na osnovu kojih je reforma izvršena veoma brzo.
Politika izbora je nepredvidiva
Ali, kolike su stvarne šanse nekog od “naših” da osvojimo ovu poziciju i može li se predvidjeti da će na kraju sve bivše jugoslavenske zemlje stati iza jednog kandidata?
– U sasvim logičnom smislu to nije nemoguće. Ipak, politika izbora generalnog sekretara je nepredvidiva pa zato nije dobro ulaziti u hipoteze i špekulacije.
Poboljšanje mirovnih operacija
Koja je prva stvar koju biste Vi kao novi generalni sekretar UN-a uradili? Pored toliko mnogo svjetskih kriznih žarišta, u kojem pravcu treba krenuti novi prvi čovjek UN-a u januaru 2017.?
– To u velikoj mjeri zavisi od dostignuća u 2016. Ove godine treba uspostaviti barem osnove za implementaciju dogovora iz 2015. godine o razvojnim ciljevima i klimatskim promjenama – “global warming”. Treba učiniti sve kako bi se obustavio rat u Siriji i napraviti planove za poboljšanje mirovnih operacija. To su veliki zadaci za ovu godinu, a stepen njihovog ostvarenja bit će presudan za određivanje prioriteta u 2017. Novi generalni sekretar će morati početi s aktivnostima u sve tri glavne oblasti UN-a, mir i sigurnost, razvoj i ljudska prva. To će utjecati na definiranje prioriteta.
