Uporedo s borbom za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, među dobrim dijelom bošnjačkog naroda došlo je snažnog sentimenta prema srednjovjekovnoj bosanskoj kraljevini, u kojoj se tražila inspiracija kao jedinoj prethodnoj epohi u kojoj je Bosna bila „nezavisna država“. Tako smo pored odabira zastave s ljiljanima prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kontromanića za službenu zastavu Republike BiH, dobili i čitavu poplavu ulica, uokvirenih slika, vojnih brigada, mitova, romantičnih priča i zakletvi posvećenih „našim“ srednjovjekovnim vladarima i davnoj državi. Isti trend nastavljen je do danas, a sve to kod mnogih je u konačnici odvelo i do potpunog prezira prema osmanskoj vladavini u našoj zemlji i tekovinama koje je nosila za sobom. Logično, s obzirom da je upravo Osmansko carstvo bosansku državu dokinulo silom mača i na krvi, te da je njegov dolazak označio kraj naše ponosne srednjovjekovne države.
Primjenjen na dnevno-političke sukobe, frustracije i ciljeve, ovaj prezir često se zna demonstrirati krilaticama tipa „ne možeš biti pravi bosanski patriota, a veličati Osmansko carstvo“ ili konkretizovano u žive simbole obje države „ne možeš istovremeno slaviti i kraljicu Katarinu i Mehmeda el-Fatiha“. No, pravo pitanje je – možemo li zaista?Primjenjen na dnevno-političke sukobe, frustracije i ciljeve, ovaj prezir često se zna demonstrirati krilaticama tipa „ne možeš biti pravi bosanski patriota, a veličati Osmansko carstvo“ ili konkretizovano u žive simbole obje države „ne možeš istovremeno slaviti i kraljicu Katarinu i Mehmeda el-Fatiha“. No, pravo pitanje je – možemo li zaista?
Stoga su pokušaji potpunog odricanja od osmanskog naslijeđa u korist slavljenja srednjovjekovne državnosti, zapravo ništa drugo nego pokušaji odricanja od samih sebe
Svaka evropska nacija građena je na ovakvim i sličnim romantizacijama i simplifikacijama vlastite prošlosti, gdje su se kroz mitologiju, traženje simbola za kolektivnu identifikaciju i prekrajanja historjske istine tražili davni temelji za uspostavljanje socijalne kohezije i stvaranje modernih nacija. Kod Bošnjaka je, pored činjenice da s projektom građenja nacije zaostaju nekih stoljeće i po za ostalim evropskim narodima, problem traženja temelja nacionalnog identiteta u srednjovjekovlju i taj što ga tu praktično nema. U bošnjačkom narodu ne postoji kolektivno sjećanje na Srednji vijek, u njegovoj tradiciji, običajima i kulturi vrlo je malo ili prije nimalo elemenata koji vuku korjene iz toga perioda. S druge strane, identitet današnjih Bošnjaka se najvećim dijelom formira unutar Osmanskog carstva koje im podaruje islamsku religiju, imena, kulturu, običaje, ishranu, uvodi ih u istočni civilizacijski krug, stvarajući tako specifičan evropski narod „bijelih muslimana“, kako bi na Zapadu to popularno rekli. Stoga su pokušaji potpunog odricanja od osmanskog naslijeđa u korist slavljenja srednjovjekovne državnosti, zapravo ništa drugo nego pokušaji odricanja od samih sebe, jedan bespotreban, štetan i potencijalno opasan trend. Takva romantizacija i mitologizacija historije radi dobijanja temelja za stvaranje modernih nacija, drugim balkanskim narodima je tokom 19. stoljeća bila korisna. Bošnjacima je ona, zbog njihove kulturološke i religijske specifičnosti, potpuno suvišna, a danas u 21. stoljeću i prilično apsurdna.
Historijski nebitna Katarina Kosača i veliki vladar el-Fatih
Da, Bosna u Srednjem vijeku jeste bila država. Ali ono što se u Srednjem vijeku smatra državom potpuno je drugačiji, većini ljudi zapravo teško i pojmljiv koncept organizacije i uređenja koji s onim što mi danas podrazumijevamo pod državom ima vrlo malo dodirnih tačaka. Srednjovjekovna evropska država zapravo je privatna država, uglavnom pod vrhovnim suverenitetom Vatikana ili neke vladarske evropske porodice, sastavljena od još desetina i stotina mikro država koje imaju svoje lokalne vladare, nadređene i podređene jedne drugima, u zavisnosti od titule koju nose u vrlo strogoj hijerarhiji od kralja naniže. Prava, pravila i zakoni u takvom društvu ne postoje, odnosno oni se većinom provode po slobodnoj volji vladara, redom porodično povezanih širom Evrope. Također ne postoji nešto ni poput patriotizma ili nacionalnog ponosa kako ga razumijevamo u današnjem smislu, jer se u takvom društveno-političkom sistemu to ni ne može razviti. Vladari sa svojim plaćeničkim vojskama konstantno međusobno ratuju, preotimaju jedni drugima teritorije, kupuju ih, dodjeljuju… Mnogi prosječan stanovnik, koji je uglavnom nepismeni zemljoradnik koji rijetko napušta rodno selo, često mijenja gospodara kojem plaća porez, često zna promijeniti i državu u kojoj živi, a često čak i ne zna ko mu je vrhovni vladar i u kojoj se on to tačno državi nalazi. Njegov odnos i privrženost prema nekom vladaru ili državi uglavnom zavise od toga koliko je podnošljiva represija koja se nad njim provodi, izražena prvenstveno u visini poreza koji plaća.
U mitskom liku kraljice Katarine pokušava se sažeti sva tragedija Bosne i simbol ukidanja državnosti od stranog osvajača, no on sa stvarnom historijskom personom i političkim kontekstom u kojem ona vlada ima malo veze
A sada kroz već spomenuti primjer o „posljednjoj bosanskoj kraljici“ Katarini Kosači i Mehmedu el-Fatihu, ličnostima koje predstavljaju simbol prekretnice iz jedne bosanske epohe u drugu, pogledajmo kakva je bila ta srednjovjekovna država Bosna i šta se njenim raspadom izgubilo.
Kraljica Katarina je jedan romantičarski devetnaestovjekovni mit stvoren u periodu nacionalnih preporoda, i to ne od strane samih Bošnjaka. U tom mitskom liku „posljednje bosanske kraljice“ (koja čak ni to nije bila, nego pretposljednja) pokušava se sažeti sva tragedija Bosne i simbol gubitka države od stranog osvajača, no on sa stvarnom historijskom personom i političkim kontekstom u kojem ona vlada ima malo veze.
Stvarna Katarina Kosač je historijski irelevantna, beznačajna ličnost, osoba čija je jedina zasluga u životu bila to što ju je oplodio spermatozoid velikašaStjepana Vukčića Kosače, pa je kao politički trofej radi zakopavanja ratnih sjekira predao bosanskom kralju Stjepanu Tomašu – hronično nesposobnom vladaru koji je po nalogu Vatikana pokrenuo kampanju istrebljivanja pripadnika Crkve bosanske. On vlada državom koja je na unutrašnjem planu jedna nestabilna i nefunkcionalna organizacija, u kojoj uspijeva održati kontrolu tek nad manjim dijelom zemlje i gdje mu se moćni domaći feudalci, od kojih su pojedini u otvorenom savezu s Osmanlijama, otvoreno suprotstavljaju i pokušavaju ga svrgnuti. Dakle, vlast Katarine i njenog supruga ogleda se u pokolju nad vlastitim stanovnicima zbog „neprikladnog“ načina tumačenja kršćanske vjere, krajnje lošoj organizaciji vlasti, nestabilnosti zemlje i mnogobrojnim sukobima.
Kralj Stjepan Tomaš iznenada umire 1461. godine, a stečaj države dolazi dvije godine kasnije pod vodstvom njegovog sina Stjepana Tomaševića.
Bosnu zauzima Mehmed II zvani el-Fatih, jedan od najvećih osmanskih sultana i općenito jedan od najvećih vladara ikad, poliglota, pjesnik, čovjek koji je osvojio Konstantinopolj, pokorio Bizantijsko carstvo, Trapezuntsko carstvo, Moreju, Transilvaniju i Anadoliju, čovjek za čije su vladavine matematika, astronomija i muslimanska teologija dostigle najviši stepen razvijenosti među Osmanlijama. Bio je, dakako, i surov, no u okolnostima Srednjeg vijeka u kojem je živio, surovost je bila u opisu posla većine vladara. O tome ko je historijski veća i značajnija ličnost, Katarina Kosača ili Mehmed el-Fatih, zdrav razum nema dileme.
Dolazak Osmanskog carstva, kao u tom trenutku najnaprednije i najorganizovanije države na svijetu, sa superiornim društveno-političkim sistemom u poređenju s ostalim evropskim monarhijama, zaostaloj Bosni je nakon desetljeća unutrašnjih sukoba i potresa, u tadašnjim petnaestostoljetnim okolnostima donio stabilnost, organizaciju, vjersku toleranciju, mir, kulturu i napredak. O napretku koji od toga trenutka počinje dovoljno svjedoči činjenica da je tokom 17. stoljeća, Sarajevo, grad osnovan nakon dolaska Osmanlija, brojao impozantnih 80.000 stanovnika, te poslije Istanbula bio drugi najveći i najznačajniji grad Osmanskog carstva na Balkanu! Pametnom politikom omogućavanja da zadrže svoje posjede pod uslovom da promijene vjeru, Osmanlije su bosanske velikaše pridobili na svoju stranu, a ništa manje pametna nije bila ni poreska politika kojom su stekli privrženost mnogih kmetova. Tako se Bosna postepeno integriše i postaje sastavni i funkcionalni dio Osmanskog carstva. Drugim riječima, Bosna je Osmansko carstvo, nikakva okupirana ponosna srednjovjekovna država koju domaće stanovništvo namjerava osloboditi, samo da dočeka pravu priliku, kako se to danas često voli tumačiti.
Dolazak Osmanskog carstva, kao u tom trenutku najnaprednije i najorganizovanije države na svijetu, sa superiornim društveno-političkim sistemom u poređenju s ostalim evropskim monarhijama, zaostaloj Bosni je nakon desetljeća unutrašnjih sukoba i potresa, u tadašnjim petnaestostoljetnim okolnostima donio stabilnost, organizaciju, vjersku toleranciju, mir, kulturu i napredak
Već od početka 18. stoljeća kreće postepeni sunovrat Osmanskog carstva i debelo zaostajanje za napretkom i modernizacijom koja se dešava u zapadnom dijelu Evrope, zbog čega će i BiH u konačnici u gotovo svakom pogledu zaostajati za evropskim civilizacijskim krugom, kojem je ponovo priključena krajem 19. stoljeća, no to je sad već neka druga tema.
Jednom nogom u cipeli Katarine, drugom u cipeli Fatiha
Vratimo se na pitanje iz uvoda – u kojoj epohi svoje historije Bošnjaci danas trebaju tražiti inspiraciju i temelj za gradnju nacije i borbe za državu BiH, tj. kome se trebaju okrenuti – kraljici Katarini ili Fatihu? Prije svega, recimo da je ovo pitanje besmisleno. Divno je što je Bosna u Srednjem vijeku bila država i što se može pozvati na tako dugu historiju državnosti, no čak i da nije bila, to ni najmanje ne bi dovodilo u pitanje njenu današnju državnost i pravo da egzistira. Kao što je do zla boga besmislena, apsurdna i štetna turkofilija iskazivana kroz glorifikovanje Osmanskog carstva i njegove vladavine na ovom prosotru, ništa pozitivnije od toga nije ni idealiziranje bosanskog srednjovjeknovlja, jer ono stvarno je tmurno, nasilno, netolerantno, čak i za srednjovjekovne standarde potpuno zaostalo. A pogotovo je besmisleno od naroda na koji se konstantno baca historijska stigma zbog „otpadništva“ od vjere, koji je identitetski razapet između istoka i zapada, Evrope i Azije, islamski na kršćanskom kontinentu, tražiti da se odriče osmanske epohe koja ga je dominantno oblikovala i stavljati ga pred nebuloznu dilemu „srednjovjekovna ili osmanska Bosna“, kao da se radi o navijanju za fudbalski tim.
Jedini razuman i racionalan stav prema svemu je da se i jedna i druga historijska epoha posmatraju kao cjelina koja nas je oblikovala i koja je neizostavni dio našeg naslijeđa
Jedini razuman i racionalan stav prema svemu je da se i jedna i druga historijska epoha posmatraju kao cjelina koja nas je oblikovala i koja je neizostavni dio našeg naslijeđa, trevzeno, objektivno, sa svim svojim pozitivnim i negativnim karakteristikama, oslobođeno od blesavog romantizma ili projekcije naših današnjih političkih ideologija i nacionalnih ciljeva na događaje od prije nekoliko stotina godina koji s njima nikakve veze nemaju, a koji će nam još manje dati odgovor na pitanje kako u 21. stoljeću sebi stvoriti funkcionalnu i stabilnu državu.
No dobro, na ovo biste mogli reći da većina ljudi nije u stanju odnositi tako hladnokrvno i racionalno prema svojoj prošlosti i da su određeni simboli s kojima će se identifikovati i snažiti kolektiv ipak neophodni za kohezivnu zajednicu. Ako je tako, onda je jedini pravi odgovor na postavljanje dileme koga treba slijediti – Katarinu Kosaču ili Mehmed el-Fatiha – oboje! Kako? Fino! Jednom nogom u cipeli Katarine Kosače, drugom u cipeli el-Fatiha… Ili Mehmed paše Sokolovića, Gazi Husrev-bega, Isa-beg Isakovića… Sve je to Bosna. U suprotnom vam, ako već u davnoj prošlosti tragate za identitetom, identitet nije potpun!
