Svakog od nas nekad uhvati nesanica, ali postoje rijetki ljudi kod kojih ona ne prolazi i po nekoliko godina. Da, dobro ste čuli, oni nisu spavali čitavu vječnost, a i dalje su živi.
Šanse da neko oboli od fatalne porodične nesanice (FFI – eng. Fatal familial insomnia) su 1 : 3 miliona.
U istoriji su zabilježeni slučajevi ljudi koji nisu spavali mjesecima pa i godinama. Radi se o bolesti kod koje, zbog mutacije gena, dolazi do propadanja dijela mozga – talamusa, zahvaljujući kojem spavamo. U mozgu se nakupljaju proteini koji ga uništavaju.
Stručnjaci kažu da u svijetu postoji oko 30 porodica koje nose ovaj gen, odnosno oko 70 ljudi. Šanse da oboli član jedne porodice su 45 odsto.
Obično se simptomi pojave u srednjim godinama života, a oboljeli preminu u roku od nekoliko meseci do nekoliko godina.
Zbog konstantnog nespavanja telo je pod velikim stresom pa se javljaju visok krvni pritisak, poremećaj u lučenju hormona, halucinacije, demencija, pa čak i koma. Lijeka nema, piše TriviaLibrary.
Patnja zbog hroničnog nespavanja
Jedan od poznatijih slučajeva je slučaj Majkla Korkea iz SAD, kojeg je nesanica uhvatila malo prije 40. rođendana, odnosno pojavili su se prvi simptomi.
Bilo je to 1991. godine. Njegovo fizičko i mentalno stanje brzo se pogoršavalo, a ljekari su bili uvereni da boluje od kliničke depresije izazvane multipla sklerozom.
Kako bi mu olakšali patnju od hroničnog nespavanja, ljekari su ga stavili u vještački izazvanu komu, ali bilo je to uzalud, jer je mozak i dalje radio punom parom.
Nesrećni Majkl umro je dvije godine kasnije nakon što, u komadu, nije spavao šest mjeseci.
Nije spavala 30 godina
Sandej Ekspres je 26. avgusta 1973. godine pisao o ženi iz Španije, koja do tog trenutka nije spavala čak 30 godina.
Ines Fernandez tad je imala 57 godina, a sve je započelo 8. jula 1943. Stajala je na vratima svoje kolibe u Siera de Fuentesu i gledala vjerski događaj. Odjednom joj je jak, sjevajući bol prošao kroz glavu. Od tada više nije spavala nijednu noć.
Ispričala je kako je popila na hiljade tableta i raznih lijekova, obilazila je ljekare, ali nije bilo pomoći.
Noću je sjedila u svojoj stolici za ljuljanje i posmatrala muža kako mirno spava.
Ali, nakon što je on umro, noćna samoća postala joj je nepodnošljiva.
Stručnjacima do danas nije jasno kako je bila budna toliko dugo, a da nije umrla.
Nisu bili sigurni da li je imala FFI ili se kod nje radilo o nečemu drugom.
Nije poznato koliko je još živjela nakon što je njena priča izašla u novinama.
