Povodom izlaska knjige: ”U ime istine – Tešanj 1992-1995.”
Razmišljao sam da li javno reagovati na sadržaj knjige ”U ime istine- Tešanj
1992-1995”. Ipak, odlučio sam da se zarad istine oglasim i ukažem na neke
činjenice i istine koje naša javnost svakako zna ili bi pak trebala da zna, ali
zbog budućih naraštaja potrebno je da ostane i pisani trag.
Kada je prije izvjesnog vremena iz štampe izašla “Monografija Trećeg
korpusa ARBiH” uočio sam nekoliko propusta, a posebno me iznenadilo, pa i
začudilo što u Monografiji nije spomenut zamjenik komadanta 202. brigade Garave
ARBiH, zlatni ljiljan, legendarni komadant rahmetli Hajrudin Hajro Hajdić.
Naročito mi je bilo čudno jer je kao jedan od koautora Monografije bio komadant
202. brigade Garave (slavne/viteške) Sakib Kurtić. Moja tadašnja reakcija se
ogledala u pisanju teksta pod nazivom ”Sjećanje na Hajrudina Hajru
Hajdića”.
Knjiga koja je nedavno izašla iz štampe i promovisana pod naslovom ”U ime
istine – Tešanj 1992-1995.” u izdanju Udruženja dobitnika najvećih
ratnih priznanja 7-Jug, koju su priredili Mr. Sakib Kurtić i Esmir
Subašić, bi sasvim sigurno trebala da zauzima istaknuto i važno mjesto mjesto
među publikacijama koje će povijesničari/historičari koristiti za ratni period
1992-1995. godine u tešanjskom kraju, odnosno na prostoru ratne zone
odgovornosti Operativne grupe 7-Jug i 37. divizije Armije RBiH. Međutim,
ponovo, autor(i) osim što su svjesno ili nesvjesno zaboravili neke činjenice i
važne događaje sa jedne strane, i sa druge što su neke druge događaji pogrešne
naveli odnosno svjesno ili nesvjesno iskrivili, kao i to da su nekim događajima
i osobama nezasluženo dali ulogu i mjesto koje objektivno te osobe nisu imali u
proteklom ratu, niti si ti događaji bili presudni, autori su sebi uzeli
za “pravo” da čak i čitave samostalne jedinice-odrede “zaborave”
navesti, odnosno nešto o njima napisati.
Je li namjera autora da nakon dvadeset i više godina od rata kroji novu istinu,
predstavlja nove istine, zapravo svjesno ili možda nesvjesno za nečiju ljubav,
poturaju laži? Smatram i želim da vjerujem da nije to namjera autora
i zbog toga i pišem ovo reagovanje.
Ova knjiga bi trebala da bude relevantna i istinita monografija, publikacija,
koja tretira zonu odgovornosti OG 7 JUG, kasnije 37 Divizije ARBiH, pa prema
tome je moja reakcija i sa te strane opravdana kako bi se sve greške iz prvog
izdanja popravile i dopunile u narednim izdanjima.
Dakle, kao maloljetni učesnik odbrambeno-oslobodilačkog rata, sa stažom u
redovima ARBiH, želim posebno naglasiti i ovdje javno spomenuti da je
izostavljena jedna važna jedinica koja je egzistirala na ovim prostorima. Želim
nekoliko riječi napisati o samostalnoj jedinici pod nazivom”Ebu
Bekir Es-siddik” koja je, ponavljam, bila potpuno samostalna jedinica sa
svojom logistikom u okviru Armije BiH, odnosno Štaba TO Tešanj, od augusta 1992
godine pa sve negdje do sredine 1994. godine.
Ova jedinica je obavljala značajne zadatke na cjeloukupnom tešanjsko-maglajskom
ratištu, a pored toga je imala značajnu i vodeću ulogu kao nastavno-školski
centar za obuku regruta Armije BiH. Kroz ovaj nastavno-školski centar su
prošle stotine i hiljade regruta najviše sa prostora Tešanjske općine, ali i
prostora općina Teslić, Doboj, Maglaj, Kiseljak, Visoko, Zenica. Ova jedinica
je učestvovala u mnogobrojnim akcijama na širem rejonu Crnog vrha, Husara,
Planja, Mrkotića, Miljanovaca, Šija, preko Kraljevog brda i Mala Bandere pa sve
do maglajskog ratišta. Borci koji su prošli obuku u ovom nastavno-školskom
centru su poslije obuke uglavnom bili pripadnici izviđačko-diverzantskih jedinici
i interventih vodova ARBiH, kao i policije RBiH, a po formiranju 375.
Oslobodilačke brigade, veliki dio njih je bio pripadnik ove
elitne-oslobodilačke brigade ARBiH. Kada govorimo o policijskoj jedinici BOSNA
4 upravo su pripadnici ove policijske jedinice prethodno bili pripadnici
jedinice ”Ebu Bekir Es-siddik”.
Iz kojeg razloga su autori to zaboravili/previdjeli navesti i napisati ne
znam i ne želim da nagađam ili da eventualno ulazim u motive.
Ipak, na ovaj način nakon propusta u Monografijii 3. Korpusa i propusta i ovih
najnovijih propusta, a reakcija je bilo više, smatram da je Sakib Kurtić sam
sebe doveo kao (ko)autora u pitanje da li ima ili nema dovoljno kompetencija i
znanja da se prihvati pisanja ovako ozbiljnih publikacija.
Postoji američka poslovica koja kaže: ”Onaj intelektualac koji je spreman da
se odrekne sustinske slobode zarad malo privremene sigurnosti ne zaslužuje ni
slobodu ni sigurnost.” I na kraju krajeve nije ni intelektualac.
Udruženju dobitnika najvećih ratnih priznanja 7-Jug u svakom slučaju čestitam
na ovoj publikaciji, koji su, ubjeđan sam, imali i imaju časne i čiste namjere,
a (ne)namjerne i svjesne greške i laži koje u njoj stoje sasvim siguran sam oni
to niti bi podržali niti bi stali iza takvog nečega. Moje ubjeđenje je još veće
jer dobar dio pripadnika znam lično duži vremenski period a jedio dio njih sam
upoznao tokom rata.
Povodom izlaska knjige: ”U ime istine – Tešanj 1992-1995.”
Razmišljao sam da li javno reagovati na sadržaj knjige ”U ime istine- Tešanj
1992-1995”. Ipak, odlučio sam da se zarad istine oglasim i ukažem na neke
činjenice i istine koje naša javnost svakako zna ili bi pak trebala da zna, ali
zbog budućih naraštaja potrebno je da ostane i pisani trag.
Kada je prije izvjesnog vremena iz štampe izašla “Monografija Trećeg
korpusa ARBiH” uočio sam nekoliko propusta, a posebno me iznenadilo, pa i
začudilo što u Monografiji nije spomenut zamjenik komadanta 202. brigade Garave
ARBiH, zlatni ljiljan, legendarni komadant rahmetli Hajrudin Hajro Hajdić.
Naročito mi je bilo čudno jer je kao jedan od koautora Monografije bio komadant
202. brigade Garave (slavne/viteške) Sakib Kurtić. Moja tadašnja reakcija se
ogledala u pisanju teksta pod nazivom ”Sjećanje na Hajrudina Hajru
Hajdića”.
Knjiga koja je nedavno izašla iz štampe i promovisana pod naslovom ”U ime
istine – Tešanj 1992-1995.” u izdanju Udruženja dobitnika najvećih
ratnih priznanja 7-Jug, koju su priredili Mr. Sakib Kurtić i Esmir
Subašić, bi sasvim sigurno trebala da zauzima istaknuto i važno mjesto mjesto
među publikacijama koje će povijesničari/historičari koristiti za ratni period
1992-1995. godine u tešanjskom kraju, odnosno na prostoru ratne zone
odgovornosti Operativne grupe 7-Jug i 37. divizije Armije RBiH. Međutim,
ponovo, autor(i) osim što su svjesno ili nesvjesno zaboravili neke činjenice i
važne događaje sa jedne strane, i sa druge što su neke druge događaji pogrešne
naveli odnosno svjesno ili nesvjesno iskrivili, kao i to da su nekim događajima
i osobama nezasluženo dali ulogu i mjesto koje objektivno te osobe nisu imali u
proteklom ratu, niti si ti događaji bili presudni, autori su sebi uzeli
za “pravo” da čak i čitave samostalne jedinice-odrede “zaborave”
navesti, odnosno nešto o njima napisati.
Je li namjera autora da nakon dvadeset i više godina od rata kroji novu istinu,
predstavlja nove istine, zapravo svjesno ili možda nesvjesno za nečiju ljubav,
poturaju laži? Smatram i želim da vjerujem da nije to namjera autora
i zbog toga i pišem ovo reagovanje.
Ova knjiga bi trebala da bude relevantna i istinita monografija, publikacija,
koja tretira zonu odgovornosti OG 7 JUG, kasnije 37 Divizije ARBiH, pa prema
tome je moja reakcija i sa te strane opravdana kako bi se sve greške iz prvog
izdanja popravile i dopunile u narednim izdanjima.
Dakle, kao maloljetni učesnik odbrambeno-oslobodilačkog rata, sa stažom u
redovima ARBiH, želim posebno naglasiti i ovdje javno spomenuti da je
izostavljena jedna važna jedinica koja je egzistirala na ovim prostorima. Želim
nekoliko riječi napisati o samostalnoj jedinici pod nazivom”Ebu
Bekir Es-siddik” koja je, ponavljam, bila potpuno samostalna jedinica sa
svojom logistikom u okviru Armije BiH, odnosno Štaba TO Tešanj, od augusta 1992
godine pa sve negdje do sredine 1994. godine.
Ova jedinica je obavljala značajne zadatke na cjeloukupnom tešanjsko-maglajskom
ratištu, a pored toga je imala značajnu i vodeću ulogu kao nastavno-školski
centar za obuku regruta Armije BiH. Kroz ovaj nastavno-školski centar su
prošle stotine i hiljade regruta najviše sa prostora Tešanjske općine, ali i
prostora općina Teslić, Doboj, Maglaj, Kiseljak, Visoko, Zenica. Ova jedinica
je učestvovala u mnogobrojnim akcijama na širem rejonu Crnog vrha, Husara,
Planja, Mrkotića, Miljanovaca, Šija, preko Kraljevog brda i Mala Bandere pa sve
do maglajskog ratišta. Borci koji su prošli obuku u ovom nastavno-školskom
centru su poslije obuke uglavnom bili pripadnici izviđačko-diverzantskih jedinici
i interventih vodova ARBiH, kao i policije RBiH, a po formiranju 375.
Oslobodilačke brigade, veliki dio njih je bio pripadnik ove
elitne-oslobodilačke brigade ARBiH. Kada govorimo o policijskoj jedinici BOSNA
4 upravo su pripadnici ove policijske jedinice prethodno bili pripadnici
jedinice ”Ebu Bekir Es-siddik”.
Iz kojeg razloga su autori to zaboravili/previdjeli navesti i napisati ne
znam i ne želim da nagađam ili da eventualno ulazim u motive.
Ipak, na ovaj način nakon propusta u Monografijii 3. Korpusa i propusta i ovih
najnovijih propusta, a reakcija je bilo više, smatram da je Sakib Kurtić sam
sebe doveo kao (ko)autora u pitanje da li ima ili nema dovoljno kompetencija i
znanja da se prihvati pisanja ovako ozbiljnih publikacija.
Postoji američka poslovica koja kaže: ”Onaj intelektualac koji je spreman da
se odrekne sustinske slobode zarad malo privremene sigurnosti ne zaslužuje ni
slobodu ni sigurnost.” I na kraju krajeve nije ni intelektualac.
Udruženju dobitnika najvećih ratnih priznanja 7-Jug u svakom slučaju čestitam
na ovoj publikaciji, koji su, ubjeđan sam, imali i imaju časne i čiste namjere,
a (ne)namjerne i svjesne greške i laži koje u njoj stoje sasvim siguran sam oni
to niti bi podržali niti bi stali iza takvog nečega. Moje ubjeđenje je još veće
jer dobar dio pripadnika znam lično duži vremenski period a jedio dio njih sam
upoznao tokom rata.
