Najteže je kada pada kiša ili snijeg, a nije lako ni kada je vruće jer nekome put do Miljkovca traje skoro sat vremena, ali nemamo izbora, počinju tako svoju priču korisnici Narodne kuhinje, koji više od dvije godine dolaze po besplatan obrok u objekat nekadašnje kasarne u ovom dobojskom naselju.
“Kada pada kiša, pokisnem, kada pada snijeg, ljapavica. Svaki dan dolazim pješke dva kilometra. Svaki dan nakon poplave”, priča Simo Stokić, kojem je stan u potpunosti uništen u maju 2014. godine.
“Ovima koji su malo mlađi treba 45 minuta, a mi ovako ‘eravi, stari, nama treba skoro sat. Eto, baš u prošlu subotu kiša je pljuštala, a šta ćeš, niko te ne goni, ali moraš se snabdjeti hranom. Muka je, nisam prispio nigdje, nemam nikakva primanja, penziju nemam jer nemam dovoljno staža. Žena slaba, bolesna, ima osteoporozu”, kaže Ilija Mikulić, raseljen iz Poljica, kod Maglaja, koji boravi u alternativnom smještaju u Domu penzionera.
Većina korisnika alternativnog smještaja hrani se u Narodnoj kuhinji, ali mnogi od njih su stari, iznemogli i žive sami, te nisu u mogućnosti da dođu po besplatan obrok, nego se oslanjaju na komšije.
“Dvije godine dolazim pješke. Najveći problem je što je puno udaljeno, da je to negdje u gradu, nije bitno gdje, ispod Gradine, da je na Šušnjarima bilo bi lakše snositi odozgo, nego odavde ići. Po vrućinama nikako, haos, katastrofa, to je za ne povjerovati, ideš i znojiš se”, priča Goran Šuvira, koji je za vrijeme naše posjete Narodnoj kuhinji došao po besplatan obrok za sebe i 17 svojih sapatnika.
Mještanima naselja koja su bliža Miljkovcu dolazak po obrok ne predstavlja problem, a neki su baš zbog udaljenosti bili prinuđeni da odustanu od korištenja ove vrste pomoći socijalno ugroženim.
“Meni je blizu. Šta ću?! Ne mogu sebi kupiti, nemam ni ženu, ni oca, ni mater, ni braće. Na svakakve načine sam se prehranjivao dok nije otvorena kuhinja, bilo je posla, radilo se, neko je nekada dao neke pomoći, ali toga više nema”, rekao je Mirsad Hadžić, koji živi u obližnjem naselju Usora.
“Meni nije daleko, desetak minuta biciklom. Kada pada kiša, uzmem kišobran, pa polako, nigdje ne žurim. Kada je snijeg, idem pješke, treba mi pola sata”, pojašnjava Nenad Vidović iz naselja Poljice.
Sve njih s osmijehom na licu svakim danom osim nedjeljom od 11 do 14 časova dočekuje Elza Hasičić, uposlenica Narodne kuhinje, koja priprema oko 250 obroka dnevno.
“Ja sam ovdje kao terapeut, oni mi svašta ispričaju, ja ih saslušam. Upoznala sam ih sve, radim već godinu dana, viđam ih svaki dan. Znam i ko u koje vrijeme dolazi po obrok i većini znam imena. Skoro mi je jedan korisnik ispričao da ga je bivša supruga zvala nakon godinu dana i pitao me: ‘Šta to treba da znači?’ Ja sam mu odgovorila: ‘Sigurno joj nešto treba’, uvijek okrenem na šalu”, priznaje Hasičićeva.
Mi smo je zatekli kako priprema ćufte, koje će uz špagete u petak biti poslužene korisnicima.
“Jednom sedmično, ponedjeljkom služi se kolač, tako je od početka ove godine. Svaki put je nešto drugo, nekada je gurabija, potom hurmašica, tulumba, pita s kokosom, oblatna”, navela je Hasičićeva.
