Piše : Armin Aljović
Suočen sa teškim optužbama za kriminal, velikim brojem neriješenih ubistava, teškom ekonomskom situacijom u dijelu Bosne i Hercegovine kojim suvereno vlada više od deset godina, kao i izolacijom od Sjedinjenih Američkih Država, nekadašnji predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, danas član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik, svoju agresivnu politiku pokušava izdići iznad Državnih institucija. Uspije li u tome, to će ga po prvi put na međunarodnoj političkoj pozornici na neki način učiniti važnijim igračem nego što je bio do sada, a to znači i njegovu apsolutnu slobodu i dominaciju.
Dodik koristi populizam i ratnu retoriku kako bi se održao na vlasti. Manipuliše strahom i ucjenama. To je model koji je već oproban kod nekih političara koji blisko sarađuju sa njim, poput Aleksandra Vučića u Srbiji ili nekih Dodikovih najnovijih prijatelja, među njima i mađarski premijer Viktor Orban. Zajednički imenilac im je autokratski način vladanja; imaju apsolutnu kontrolu nad medijima, dok se sa neistomišljenicima obračunavaju brutalno. Dva dana pred oktobarske izbore u BiH Dodik je glasačima zaprijetio na javnoj tribini u Gacku: “Nemojte slučajno da neko ko je zaposlen u Gacku glasa za Govedaricu i SDS. Izbacit ćemo ga s posla”. Analitičari upozoravaju „Dodik i njegova partija izbore ne dobivaju, oni ih otimaju.“
Jelena Trivić iz PDP-a rekla je da joj je bilo čudno gledati da se ljudi smiju dok Dodik vrlo otvoreno priča o tome kao je kupovao glasove na izborima.
Nekadašnji student Političkih nauka u Beogradu, karijeru političara je počeo 1986. godine kao predsjednik Izvršnog odbora Općine Laktaši. Imao je 26 godina. Pred prve višestranačke izbore u zemlji 1990. postaje član Saveza reformskih snaga Ante Markovića. Kao kandidat ove stranke izabran je u Parlament Bosne i Hercegovine. U toku rata djeluje kao nezavisni poslanik u Narodnoj skupštini RS-a i jedan od najvećih protivnika vladajućeg SDS-a. Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine činio se kao umjerena alternativa Srpskoj demokratskoj stranci, čijem se kompletnom vrhu u to vrijeme sudilo za ratni zločin genocida nad Bošnjacima i Hrvatima. Dodik je, primjerice, pozivao na izručenje Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju optužene za zločine, među njima i tadašnjeg generala Vojske Republike Srpske Ratka Mladića koji se skrivao u Srbiji kao i prvog predsjednika RS Radovana Karadžića, nudeći zapadu novu političku paradigmu, različitu od one odgovorne za ratne zločine u BiH i Hrvatskoj, kasnije i na Kosovu. Međunarodna zajednica ga je vidjela kao „dašak svježeg vjetra na Balkanu“. Ipak, vrlo brzo će se pokazati da Dodik postaje „zadah smrti“ ne samo za malobrojne povratnike Bošnjake i Hrvate u bh. entitetu Republika Srpska – kojima uskraćuje osnovna ljudska prava, poput prava na izučavanje maternjeg jezika, čime krši Ustav i Republike Srpske – nego postaje opasnost i za Srbe koji mu se na bilo koji način pokušaju suprotstaviti.
Kada je Dodikova stranka SNSD doživjela poraz na izborima 2000. godine, on se okrenuo protiv ideje bosanskog jedinstva i veza sa Zapadom. Šest godina kasnije se kandidirao na izborima pod retorikom nacionalizma, uključujući veličanje Mladića i Karadžića, i od tada nije izgubio izbore.
Republika Srpska pod vladavinom Milorada Dodika je ekonomski uništena. Dug tog bh. entiteta je premašio gornju granicu dozvoljene zaduženosti od 60 posto BDP-a, što svakog trenutka može značiti ekonomskim slomom javnog proračuna. Na kraju 2017. u RS je bilo 300.202 osiguranika i 260.580 penzionera, a to prijeti kolapsu penzionog sistema. Najniža plaća u RS trenutno je 440 KM, što nije ni 25 posto potrošačke korpe, koja u BiH iznosi oko 1.800 KM za četveročlanu porodicu. Kada su ga novinari pitali zbog čega je svom sinu dao kredit od oko tri miliona KM iz Vladine banke, odgovorio je bahato: „Bolje to nego da je ovdje, u Banja Luci, neki klošar ili narkoman”.
Iako se čini kao apsolutni vladar u Republici Srpskoj, Dodik je zapravo više „tigar od papira“. Njegova vlast hoda po ivici. Hiljade građana svake večeri na Trgu krajine u centru Banja Luke traže istinu o smrti 21-godišnjeg Davida Dragičevića, za čiju smrt otac Davor okrivljuje najuže rukovodstvo MUP-a RS.
Dodikov glavni konkurent na izborima 7. oktobra Mladen Ivanić osvojio je 298.000 glasova, što je tek oko 76.000 manje od Dodika, iako ni izbliza nije imao infrastrukturu kao Dodik, prije svega medijsku.
Stoga, Dodik se, dok još ima vremena, okrenuo ubrzanom rušenju institucija Bosne i Hercegovine, odakle mu još, barem i teoretski, prijeti opasnost; posljednjih sedmica najavljuje rušenje Obavještajne agencije Bosne i Hercegovine pod izgovorom da ta agencija radi na rušenju Republike Srpske, premda za to ne iznosi nikakve dokaze, Dodik traži raspuštanje Državnog suda i Tužilaštva, kao i Oružanih snaga, dok već u prvih pet dana otkako je izabran za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine 20. novembra, čini sve kako bi diskreditirao Predsjedništvo Bosne i Hercegovine koje je neka vrsta kolektivnog šefa države. Uporedo, on radi na jačanju policije u Republici Srpskoj, nabavljajući duge cijevi iz Srbije.
U svom rušilačkom pohodu Dodik ne štedi ni međunarodnu zajednicu, na prvom mjestu Visokog predstavnika u BiH, jedinog tumača Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, koji je zaustavio krvoproliće u zemlji. Tokom inauguracije u Predsjedništvu pred brojim stranim ambasadorima Dodik je poručio: „Međunarodna zajednica treba da ode iz Bosne i Hercegovine.“ Nije se libio poniziti ni Američkog predsjednika Donalda Trampa. Iz Bijele kuće je u Predsjedništvo stigla čestitaka povodom 25. novembra – Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Dodik je na to reagirao: „Trampu sam odgovorio da Bosna i Hercegovina nema svoj dan državnosti“.
Najveću potporu Dodik u ovom trenutku dobiva iz Srbije. Analitičari to doživljavaju kao eho velikosrpske politike prema Bosni i Hercegovini, koja se uz pomoć Dodika pokušava domoći dijela Bosne i Hercegovine što je bio cilj postići još ratovima devedesetih, ali tog puta bezuspješno. Kulturolog Srđan Šušnica to opisuje vrlo otvoreno: „Srpski nacionalizam uvijek gleda na BiH kao svoju obećanu teritoriju“. Uz sve, pomoć Dodikovoj politici dolazi i iz Zagreba, preko bosanskohercegovačkog HDZ-a. Hrvatski nacionalizam također vidi interes u raspadu Bosne i Hercegovine kako bi se domogao dijela bh. teritorije. To je dokazao i Haški sud presudom za udruženi zločinački pothvat nekadašnjim čelnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne, čija godišnjica presude je 29. novembra. Bivši srbijanski i hrvatski predsjednici Slobodan Milošević i Franjo Tuđman otvoreno su se dogovarali o podjeli Bosne i Hercegovine, a stenogrami tih razgovora su se koristili i kao dokazni meterijal pred Haškim sudom.
U ovom momentu Dodikov ekstremizam može se zaustaviti samo na dva načina, jakim probosanskim blokom sačinjen iz sva tri naroda u zemlji – svakako i onih koji se ne izjašnjavaju etnički – i intervencijom međunarodne zajednice. Dodik nije snažan kako izgleda, ipak, jedno je sigurno; ne bude li Dodiku sviran kraj odmah i pusti li ga se još neko vrijeme, mogao bi to biti kraj Bosne i Hercegovine. Dodik se neće zaustaviti samo na retorici. Raspad BiH i secesija Republike Srpske Dodiku bi bio sjajan alibi za potrošene milijarde javnog novca. Sam visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko je prije nekoliko mjeseci priznao: “Dodik sada gradi vlastito carstvo. Zapadna zajednica bi trebala razmisliti o njegovom uklanjanju”. Zapadna zajednica će svakako biti najodgovornija ako ne ukloni to carstvo.
zosradio.ba/http://nap.ba
