Ima li svijet, ima li Evropa osjećaja za nas, pita se Rašid iz Maroka dok pokazuje modricu ispod oka koju je “zaradio” kada su ga pronašli hrvatski graničari.
Pet kilometara od Ključa, u mjestu Velečevo, desetak migranata spava već deset dana. Odluka nadležnih je da se svi migranti izvan prihvatnih centara izmještaju van Unsko-sanskog kantona. Tako je u Velečevu formiran policijski punkt, pa se svi autobusi zaustavljaju i kontroliraju.
Okupljeni oko vatre
Ako u njima ima migranata, izvode se vani. Policija im nudi mogućnost povratka u Sarajevo ili spavanje pod vedrim nebom. Dalje ne mogu. Neki odluče pobjeći prema Bihaću, ali čim budu pronađeni, vraćaju se u Velečevo. I tako ukrug. Hrane imaju ono što im dostave Crveni križ i dobri ljudi.
Reporteri “Avaza” jučer su svjedočili izuzetno humanim postupcima policajaca na punktu. Donijeli su im toplu odjeću, skuhali kafu, podijelili nešto hrane. Migranti okupljeni oko vatre, ograđeni žutom policijskom trakom, čekaju. Ni sami ne znaju šta.
U vrijeme naše posjete i Sanela Lepirica iz Crvenog križa dovezla je ćebad, jakne i hranu i dijelila im.
– Jučer mi je jedan dječak iz Afganistana rekao da sam ja njegova mama. Kada sam ga pitala gdje su njegovi majka, braća, sestre, otac, rekao je da ih je bomba ubila, da je samo otac ostao živ u Afganistanu – prepričava Sanela.
Među grupicom su jučer bila i tri maloljetnika za koje je pronađen prijevoz do Sarajeva, odnosno kasarne „Ušivak“.
– Nama jeste cilj da idemo u Bihać, jer smo bliže granici. Ali, zima je teška i reže kosti. Bolje je da se negdje smjestimo pa na proljeće ćemo dalje – dodaje Muhamed iz Maroka.
Nije mu jasno zašto im policija ne da u Bihać, a još manje zašto ih je policija iz Sarajeva uputila u Bihać.
– Abnormal, abnormal… – ponavlja Muhamed.
Njegov prijatelj Rašid također je iz Maroka. Pokazuje nam modricu ispod oka.
– Ovo sam dobio od hrvatske policije. Tri puta sam pokušavao prijeći granicu. Uvijek me uhvate i istuku – kaže Rašid.
Dok prepričava svoj put, na koji je krenuo 2016. godine, mota duhan.
– Nije marihuana, obični je duhan – pravda se svojim prijateljima, jer ga zadirkuju da uzgaja hašiš i marihuanu, i dodaje:
– Volio bih leći na normalan krevet i malo se ugrijati. Gdje god.
Najbolje da umremo
Nakib Ajiz je iz Pakistana. Kaže da ima rođaka novinara. Njegova je porodica u Velikoj Kladuši, u prihvatnom centru.
– Možeš li reći policiji da me pusti da idem sa svojom porodicom – pita Nakib.
Objašnjavamo da smo nemoćni.
– Nama je najbolje da umremo – reče Nakib i ode do vatre.
Svi pomažu
Nije rijetkost da vozači skrenu do obližnje benzinske pumpe, kupe hrane i vode te podijele migrantima.
– Ovdje je narod dobar. Uvijek se nađe neko da nam pomogne. Ali, to je kratkotrajna pomoć. Hvala svima – kaže Muhamed.
