Prve dane nove godine Zenica je dočekala okovana snijegom i ledom. Na temperaturama debelo ispod ništice najhrabriji su šetači, zakukuljeni u debelim kaputima, kapama i šalovima, puhali u ruke kako bi se bar malo ugrijali, žureći kući ili na posao. Snijeg, koji pada već danima, otežao je i promet pa su kolone dobro ugrijanih automobila miljele kroz grad, a njihovi vozači nervozno trubili pridonoseći općem, za praznike uobičajenom metežu.
Daleko od te vreve jednog od najvećih bosanskohercegovačkih gradova područje je koje zovu Kamenolomi. Do njega se dolazi mostom preko ledene rijeke Bosne, k jednom od njezinih potoka – Babinoj rijeci. Nedaleko od gradilišta budućeg koridora Vc, najvažnijeg infrastrukturnog projekta u novijoj povijesti zemlje, neobična je nastamba. Uz samu vodu oveći je šator, sada sasvim prekriven debelim snježnim pokrivačem, a s druge strane hladne rječice “pećina”, iako ju je pretjerano tako zvati, jer ipak je to samo manja rupa u stijeni, vjerojatno nastala za potrebe kamenoloma. Pa ipak, ovo neugledno zdanje već je više od desetljeća dom 63-godišnjeg Zeničanina Žarka Hrnjića, koji je prije mnogo godina odlučio prekinuti svaki kontakt s civilizacijom.
Oko nesvakidašnje nastambe dvadesetak je dobro uhranjenih pasa, a u vrijeme našeg dolaska Žarko ih nutka kruhom koji umače u gotovo zaleđenu svinjsku mast. Uoči dolaska svi su nam rekli kako je Žarko vrlo srdačan i pristupačan čovjek, koji nikada ne odbija putnike namjernike. Najtiražniji bosanskohercegovački list Dnevni Avaz objavio je baš ovih dana priču o njemu, zbog čega smo ga i mi odlučili posjetiti, no čini se da Žarka nismo zatekli u najbolje vrijeme. Najblaže rečeno. Psi nam veselo mašu repom pozorno promatrajući imamo li u ruci kakvu kobasu ili, ako već ništa drugo, makar kakvu kost. No, Žarku se naša prisutnost nimalo ne sviđa.
– Odlazite, pustite me da živim na svoj način. Ne želim nikakvu pozornost. Svi mediji lažu o meni, a ja samo želim ovaj svoj mir! Ne treba mi nitko i ništa! Samo idite – podviknuo je na nas Žarko, krajnje ljut zbog našeg dolaska.
Avaz je, naime, istinito objavio da se Žarko Hrnjić za dvije godine namjerava vratiti u civilizaciju, čim se za to steknu uvjeti, no neki lokalni ljudi to su krivo interpretirali pa su Žarku ispričali kako “novine pišu da se vraća”.
Ovaj pustinjak, naime, novine ne čita, nema televizije ni mobitela pa se oslanja na informacije koje mu drugi kažu. Stoga je nepravilno, na temelju glasina, zaključio da “novine o njemu lažu i više s novinarima nema smisla pričati”.
Ne pomaže ni kad mu pokušavamo objasniti da smo, samo radi njega, prevalili dalek i težak put po zasniježenim cestama, više puta blokiranim zbog prometnih nesreća.
– Ne zanima me ni tko ste ni odakle ste. Iz Hrvatske? Mrzim i Hrvatsku i Njemačku i Kinu, svaku državu i svaku vlast. Zato sam se od svega i odvojio – govori nam Žarko, a lice mu se sve više crveni od bijesa.
Ljuti se i što se nismo najavili. Kako, kad nema nikakva načina da se s njim komunicira?
– Nema veze, ipak nije u redu!
Shvaćamo da nam ovdje više nije mjesto, da postoji razlog zašto se Žarko prije desetljeća odlučio lišiti svih blagodati (ili tereta?) modernog života, pa sjedamo u automobil ispričavajući mu se što smo mu zasmetali svojim dolaskom. No novinarska znatiželja ne dopušta nam da samo tako, nakon mnogo sati u automobilu, jednostavno odustanemo. Koja je Žarkova priča?Mediji su još 2009. javili kako se Žarko odlučio useliti u špilju nakon što je izgubio stan u Zenici, u neobičnom sudskom postupku. Jedni kažu da mu je stan netko zauzeo tijekom rata, dok je on bio na poslu zaštitara u Njemačkoj, a ima i onih koji tvrde da je stan izgubio jer je država rješenjem dala stan i njemu i još jednoj osobi, a u sudskoj trakavici kojoj se nije nazirao kraj Žarko je izgubio živce i otišao živjeti u rupu u kamenu.
Grijanje u kafiću
Potpuno sleđeni, jer ipak je minus deset, pokušavamo se ugrijati u kafiću s druge strane. Bosne. Zamjećujemo nekolicinu zeničkih umirovljenika u živom razgovoru. Tema je baš – naš Žarko.
– Što bih ja dao da imam njegovu pamet – kaže jedan podižući čašicu konjaka.
Za ove ljude Žarko je simbol otpora društvu koje je, kažu, slomila tranzicija, a dokrajčio kapitalizam.
– Vidi ga tamo, nema ni televizije ni mobitela, ni struje ni vode. Zapravo, vode ima, i to najbolje moguće, čiste bosanske izvorske. Nema poštanskog sandučića. Ja, kad god provjerim tko mi piše, samo se iznerviram. Ili je neka opomena za neplaćeni račun ili mi sud šalje ovrhu koju nemam odakle podmiriti. A on živi u slobodi, daleko od svega – zamišljeno nam govori zenički umirovljenik. Ne bi da ga se fotografira, nije, kaže, red govoriti kako tko drugi živi, ali vidi se da Žarku pomalo i zavidi.
– Kažu neki da je bio ovakav, onakav. Ma uvijek je naš Žarko bio samo slobodnjak. I neka ga, baš takvog – zaključuje čovjek u kasnim šezdesetima.
Ono malo što se u Žarku zna jest da je tijekom rata koji je devedesetih bjesnio njegovim krajem izbjegao u Njemačku. Ne zna se što je po zanimanju – navodi se da je radio i na građevinskim poslovima, a drugi izvori kažu da je u “obećanoj zemlji” mnogih Bosanaca radio kao zaštitar. Tamo je, navodno, zaradio i penziju, no do nje ne može dok ne napuni zakonskih 65 godina, jer nema dovoljno radnog staža. Prije mnogo godina, kada je ostao bez stana, ponuđen mu je smještaj u jednom domu, no Žarko je to s prijezirom odbio iz dva razloga. Prvo, ponuđeni smještaj bio je gotovo dvadeset kilometara udaljen od Zenice, grada u kojem je Žarko odrastao i koji je volio, pa bi mu svakodnevno putovanje predstavljalo preveliku neugodnost. A drugo, i vjerojatno važnije, jest to što se ovaj osobenjak u životu okružio svojim vjernim psima. Legenda kaže da je, kada su mu rekli da u dom ne može povesti svoje čuvare, napustio civilizaciju i povukao se u ledene stijene Kamenoloma.
Pas mrtav, a kuje skotne
Načusmo u gradu da je možda baš to razlog njegove zlovolje kojom nas je dočekao. Žarku je, naime, baš tog dana uginuo jedan od pasa koje, vidi se po njima, neizmjerno voli. Sugeriraju nam stoga da smo na Kamenolome došli u nesretnom trenu. Prisjećamo se kako je, dok je vikao na nas, između ostalog izgovorio i kako nema vremena jer mu je “jedan pas mrtav, a dvije kuje skotne”.
– Nevjerojatna je ta njegova ljubav prema psima, ali i ljubav tih pasa prema njemu. Kada zahladi, Žarko se povuče u pećinu, a psi ga okruže i zajedno se griju. Vjerojatno ni sam ne zna koliko ih je. Ako ne znate gdje je Žarko, samo pogladite neku lutalicu na Babinoj rijeci i pas će vas dovesti do njega – govore Zeničani.
Nekoliko sati kasnije u gradu osvijetljenom božićnim ukrasima susrećemo nekoliko zeničkih policajaca. Svi su dobre volje, praznično raspoloženje traje i u gradu vlada dobra atmosfera pa rado pristaju na razgovor.
– Zbog Žarka ste došli? – smiju se u nevjerici, a onda zaozbilj kažu kako je riječ o čovjeku zbog kojeg nikada nisu imali nikakvih problema. Nisu zbog njega nikada morali intervenirati. Voli, kažu, popiti koju rakijicu, ali to je da se ugrije, a dobri ljudi donose mu hranu i osnovne potrepštine. Nije Žarko loš čovjek, uglas će.
– Nikome se Žarko nikada nije zamjerio. On je samo takav, poseban. Ali problema s njim nikada nismo imali. Nikoga nije napao, nikome nije napakostio. Drugačiji je i zato se maknuo od svijeta – govore Zeničani.
Zenica je grad u svakom smislu te riječi. Od biblioteke i doma kulture, do blještavih reklama svjetskih brendova, mondenih kafića i nebrojenih restorana u kojima čovjek ne zna što bi odabrao. Pametni telefoni u rukama su mladeži koja je zabuljena u njih jednako kao i u bilo kojem drugom gradu razvijenog svijeta.
Sve puno Robinzona
A ipak, na samo nekoliko kilometara od njih, u brdima i šumama, smjestio se čovjek kojeg u ovim krajevima nazivaju i “zenički Robinson Crusoe”. U rijetkom slučaju medijskog istupa Žarko je kroz smijeh rekao kako mu taj nadimak imponira.
– Pa to je odlično! On je brodolomac koji je jedini ostao živ, a svi su drugi poginuli – izjavio je.
I uistinu, nema među njima većih razlika. I jedan i drugi uslijed brodoloma (života) okrenuli su se prirodi, podignuli svoje nastambe, dokazavši da se i drugačije može živjeti.
Dok se vijugavom magistralom koja od Zenice vodi k Maglaju, Doboju i Brodu vraćamo u Zagreb, ne možemo se oteti dojmu tih njegovih riječi, ali i onih starijih Zeničana. Ni sami ne znamo odgovor, no pitanje je svakako tu – ne bi li nam bilo bolje uz Žarkovu pamet?
zosradio.ba/http://www.6yka.com
