Kada je još prije 15 godina u KS-u uveden devetogodišnji sistem osnovnoškolskog obrazovanja, trebao je djeci i nastavnicima olakšati nastavu. Djecu rasteretiti od silnih predmeta i preteške školske torbe, a nastavnike i roditelje bar donekle osloboditi stresa. Međutim, nakon što je prva generacija završila devetogodišnje obrazovanje, krenule su lavine kritika od roditelja pa do nastavnika da se treba vratiti na osmogodišnji sistem. Prije svega zbog činjenice da djeca, s obzirom na to da u školu kreću sa šest godina, gube, kako većina smatra, nepotrebno godinu djetinjstva. A tu je i problem preopterećenja i nastavnika i učenika. A upravo svi ovi nedostaci su kako bivše tako i novu vlast natjerale da opet krene priča o ukidanju devetogodišnjeg obrazovanja i vraćanje na staro.
Stres i razred viška
U Sindikatu osnovnog odgoja i obrazovanja KS-a su jasni po ovom pitanju. Još prije nekoliko godina tražili su od Ministarstva za obrazovanje KS-a da se vrati osmogodišnji sistem, piše Oslobođenje.
– Ništa nismo dobili s devetogodišnjim obrazovanjem, jer u radu s djecom vidimo da su oni opterećenija nego što su bila ranije. Učenicima je taj jedan razred viška. Dakle, zalažemo se za te promjene i insistiramo na poboljšanju uslova rada za učenike i nastavnike, kurikularnoj reformi, većem ulaganju u obrazovanje, a posebno u stručno usavršavanje prosvjetnih radnika s ciljem poboljšanja njihovih kompetencija, kaže Saudin Sivro, predsjednik Sindikata.
On tvrdi da povratkom na osmogodišnje obrazovanje prosvjetni radnici neće ostati bez radnih mjesta i neće imati manje plate, ali će stres biti manji.
– Mislimo da je moguće vratiti se na osmogodišnje obrazovanje. Nemoguće je da se to primijeni od 1. septembra ove godine, jer je kratak rok, ali ukoliko bismo krenuli već danas u tu priču, mogli bismo 1. septembra 2020. imati osmogodišnji sistem, istakao je Sivro.
U Vijeću roditelja KS-a nisu razmatrali mogućnost povratka na osmogodišnje obrazovanje niti imaju određeni stav o tome, jer nisu radili nikakve usporedbe starog i sadašnjeg sistema. Međutim, lično mišljenje Dijane Ćirić-Parle iz ovog vijeća je da je devetogodišnje obrazovanje dobro.
– Ne vidim neku razliku osim što nam djeca ranije kreću u školu. Većina djece provodi vrijeme kući na tabletima, mobitelima, ne ide u vrtiće, i zato mislim da je za njih puno bolje da se što prije uključe u taj vid socijalizacije. Devetogodišnje obrazovanje se, bar kroz moju djecu, pokazalo kao dobro, snašle su se u njemu bez problema i zato ne mogu da tvrdim da je ono lošije od osmogodišnjeg. Ja sam se školovala po osmogodišnjem sistemu i ne vidim razliku osim što je mojim roditeljima bilo manje stresno, nego nama sada, istakla je Ćirić-Parla.
Po riječima Safeta Keše, bivšeg ministra za obrazovanje KS-a, ukidanje devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja, odnosno, povratak na osmogodišnje teoretski je moguće, ali bi praktična realizacija proizvela turbulencije i odvela u sferu rasprava o tome da li je važnija forma od suštine.
– Imali bismo sindikalne pritiske i štrajkove, a naša djeca i kvalitet njihovog odgoja i obrazovanja ostali bi izvan glavnog fokusa cijelog društva. U našem obrazovnom sistemu mi smo decenijama pokazivali veliku spremnost da mijenjamo sve od nastavnih planova i programa, standarda i normativa, sistema evaluacije i stalno smo bili u procesima promjena. Započinjali smo nove reforme, a nismo završavali već započete pa smo upadali u stanja sistemskih kolizija. Ono što nismo mijenjali, a što je najvažnije i što smo trebali drastično mijenjati nabolje je odnos društva prema nositeljima odgojno-obrazovnog procesa. Bez zadovoljnog, visokomotiviranog i društveno priznatog učitelja i nastavnika, ni prelazak sa devetogodišnjeg na osmogodišnje osnovno obrazovanje neće ništa bitnije promijeniti sa aspekta koristi za školsku djecu, smatra Kešo.
Kako je istakao, u devetogodišnjem sistemu osnovnog obrazovanja dobili smo više odjeljenja, predmeta, nastavnih časova, radnih mjesta, novije i bolje nastavne planove i programe, određene inovacije u nastavi i sl.
– Što se tiče znanja, ne dijelim stavove sa onima koji tvrde da nam djeca izlaze iz obrazovnog procesa sa lošim znanjem. Prije bih rekao da našoj djeci trebamo omogućiti da svoje solidno teoretsko znanje stave u pogon, praktično testiraju i učine ga funkcionalnim. Međutim, to nije nešto što mogu riješiti same obrazovne ustanove. Bez vrlo ozbiljnih analiza i priprema obrazovne vlasti se ne mogu i ne smiju odlučiti za ukidanje devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja, navodi Kešo.
Zastupnik SBB-a u Skupštini KS-a Zvonko Marić se zalaže za hitno vraćanje osmogodišnjeg kako ne bismo, kako kaže, uzalud izgubili naredne generacije mladih.
– Mislim da nam taj eksperiment nije trebao, ali očigledno je da smo osuđeni da budemo eksperimentalna generacija. Ono što je najgore, niko ne snosi posljedice, a u svakom normalnom društvu onaj ko bi uradio ovakav eksperiment kao što je devetogodišnje obrazovanje sigurno bi odgovarao za učinjeno, rekao je Marić.
Povratak na stari sistem u 21. stoljeću za zastupnika Naše stranke Damira Marjanovića i nekadašnjeg ministra za obrazovanja KS-a i nije baš mudro. Kako je kazao, veći je pobornik toga da se krene ka kurikularnoj reformi, reformi nastavnih planova i programa i da se vidi kako se to uklapa u postojeći devetogodišnji program.
Kritičko razmišljanje
– Problem u obrazovanju proteklih godina je što mi vrlo brzo odustajemo od nekog koncepta, uopšte ne ispitamo da li je to provodljivo ili ne iskoristimo maksimalno sve opcije koje taj koncept nudi. Devetogodišnje obrazovanje uvedeno je pomalo nabrzinu i nije dalo sve ono što treba od njega da se uzme. Mislim da tek kada izvučemo maksimum iz devetogodišnjeg plana i programa i vidimo da li je on provodiv ili ne, onda možemo razmišljati o nekom povratku na staro, smatra Marjanović.
Tihana Majstorović, psihologinja iz Sarajeva, smatra da sa razvojnog aspekta predškolskog/školskog djeteta, nijedan od ova dva sistema ne bi trebao biti problematičan.
– Dobro prilagođen nastavni plan i program odgovoriće na psihološke, tjelesne i intelektualne potrebe i kod petogodišnjaka i kod osmogodišnjaka, jer kroz cijelo djetinjstvo čovjek ima prirodnu potrebu da se razvija, uči, napreduje i može savladati nevjerovatnu količinu informacija ukoliko mu se to predstavi na način prilagođen razvoju. Ono što može biti problem u ovakvoj inicijativi je donošenje ovih odluka stihijski, bez stvarnog osluškivanja potreba na terenu, uključivo potrebe djece, mišljenje roditelja i kapacitete i pripremljenost nastavnog osoblja, naglašava Majstorović.
Iako je spremnost za školu individualna kategorija i zavisi od djeteta do djeteta, Maja Alihodžić, psihologinja Asocijacije XY iz Sarajeva, navodi da većina istraživanja pokazuje da nešto kasnije uključivanje u školski program dovodi do boljeg razvoja tzv. samokontrole, osobine koja utječe na to kako djeca upravljaju svojim vremenom i kako održavaju pažnju, što je važan preduvjet za praćenje školskog plana i programa.
– Reforme trebaju obuhvatiti ono što je konačni cilj obrazovanja, a to je pomoći djeci da razviju kritički način razmišljanja, da budu samostalna i kreativna, mišljenja je Alihodžić.
zosradio.ba/http://www.hayat.ba
