Čujem šaljivu izjavu u Gradskoj
kafani: Imam ogreva za maj, možda i juni, ali ljudi šta ću za juli? Hladno,
kišovito, a temperature silaze blizu nule, a jedno jutro je bilo i mraza. Subota
lijep dan, nedjelja promjenjivo, a meteorolozi najavljuju velike padavine i
porast nivoa rijeka, pa i moguće poplave.
Pčelari su očajni. Bagrem već otvara
cvjetove, a u košnicama borba za
opstanak, iscrpljuje se hrana, matica poliježe manje jaja. I ovu godinu smo bez
domaćeg meda jer kada ovaj dio godine prođe u ovakvom vremenu, kasnije pčelinje
paše ga ne mogu nadoknaditi.
Općina je recertificirana, pa je
obnovljen certifikat za općinu sa povoljnim poslovnim okruženjem prema
zahtjevima BFC SEE standardima. Ovim su potvrđena ranija priznanja koje je naša
Općina dobila zajedno sa općinama Teslić i Žepče – priznanje izvrsnosti MG
projekta. U procesu recertifikacije bilo je potrebno ispuniti 67 kriterija iz
deset oblasti koje se odnose na unapređenje kvaliteta usluga i informacija koje
jedinice lokalne samouprave pružaju privrednicima i stranim investitorima. Naša općina je
dobila 94,67 od mogućih 100 bodova.
Ove sedmice sam imao zanimljivu
razmjenu informacija sa doktorantom prava u Beču Rijadom Dautovićem koji radi na
izradi doktorske disertacije o pravnoj historiji Islamske zajednice u
Austriji. Trebao je provjeriti neke podatke o Faiku Đonlagiću i njegovom
porijeklu, jer je imao kontradiktorne podatke. Razriješio sam mu dileme, ali
sam saznao jednu zanimljivu informaciju. Naime, Faik Đonlagić, sin Zijabega,tešanjskog
gradonačelnika nakon Drugog svjetskog rata vjenčao su u Austriji pred
imamom sa njemicom Hildegrad Luise
Finsterer i sa njom dobio kćerku Lejlu.
Pravna valjanost braka njenih roditelja (vjenčao ih samo imam), doveli
su Lejlu pred austrijske sudove. U konačnoj odluci priznata je valjanost šerijatskog
vjenčanja što je imalo veliki značaj za IZ u Austriji.
Ramazan
Prvi
dan mjeseca Ramazana bio je ponedjeljak 6.5. Početak posta u Tešnju počinjao je
u 3h i 25 min, a trajao je do 20h i 5 min ili ukupno 16 h i 40 minuta.
Post predstavlja treći stub islama. Ramazan
je odabran zbog svog značaja u historiji islama. Naime, objava Kur'ana počela
je u mjesecu ramazanu 611. godine, a završena je smrću Muhammeda, a.s., 632.
godine.
S obzirom da je hidžretski kalendar
lunarni, a ne sunčev, Ramazan se iz godine u godinu pomjera za deset dana.Tako
vrijeme Ramazana pada u isto vrijeme svakih 36 godina. Ramazan se završava 3. juna, a prvi dan
Ramazanskog bajrama je utorak, 4. juna.
Vrijeme iftara i ove godine se najavljuje
topovskim pucnjem sa Gradine.
Sjećanje Smail Handžić Bata 1925-1998
Ima
naših sugrađana koji su ostavili neke svoje specifične tragove iza sebi pa su i
danas najčešće spominjali iako su davno napustili ovaj svijet. Jedan od njih je
i Smail Handžić Bata.
Rođen je u Kulen – Vakufu, a u Tešanj
je došao odmah poslije Drugog svjetskog rata kada je na Gornjoj čaršiji
otvorena prodavaonica obuće Borovo gdje je bio zaposlen kao prodavač. Prije rata
proizvođač obuće (poznati posebno po gumenoj obući) nosio je naziv Bata pa je i
Smail odmah dobio ovaj nadimak i cijeli preostali život su ga tako zvali.
Bata je bio aktivan na mnogim poljima.
Može se naći na fotografiji fudbalskog tima Udarnik (Tošk je poslije rata
promijenio ime, a potom je nakon par godina vraćen naziv). Poslije aktivnog
igranja je i dalje bio aktivan u Tošku obavljajući razne dužnosti.
Svoj društveni rad počeo je u KUD
Bratstvo gdje je bio član dramske,
folklorne i horske sekcije. Jedan je od osnivača Amaterskog pozorišta u Tešnju
u kome je bio aktivan sa cijelom porodicom.
Bio je glumac, scenograf i
kostimograf, masker. Bavio se i slikanjem. Posebno je bio poznat po ispisivanju
parola koje su tada ispisivane povodom praznika i sličnim prilikama. Međutim
ono po čemu se Bata i danas najviše
spominje su njegove šale i šeretluci.
Jedan od njegovih „nestašluka“ sam i ja zabilježio u listu Tešnjak od 2.6.
1998. godine:
Na parkiralištu ispred Doma kulture,
neznanac pokušava da upali škodu, ali nikako ne uspijeva. Osmotri okolo, pa
kada ugleda bradatu glavu na prozoru radio-stanice, upita:
-Hej druže. Ima li ovdje blizu
mehaničar? Neće da upali.
Brada, zvani „Amazonac“, pomjeri
kažiprstom svoje naočale, protrlja bradu, pa, kao da od velikog izbora ne zna
koga da mu predloži, zastade, a onda svojim hrapavim glasom prozbori:
-Ima, ima. Eno tamo, preko puta, u
Borovu, kod apoteke. Samo pitaj za majstor-Batu. Doktor za škode.
Uđe neznanac u prodavaonicu, u njoj Meho
odabire odgovarajući broj za mušterije, a Bata nosi teniske ozarenom klincu da
ih proba.
-Dobar dan, ko je ovdje majstor-Bata?
-Ja sam Bata. Izvolite.
-Neće auto da upali, pa mi u Domu
kulture rekoše…..
Postade Bati jasno ono naglašavanje
„majstora“, a zna da je to Bradino maslo. Ne dade se smesti.
-A, jesi li povukao saug?
-Jesam, jesam!
-A, jesi li….prebira Bata po glavi,
šta bi to još majstorski da pita…pročepio dizne.
-Jok, brate. Ne znam ti ja to.
-Znaš šta, vidiš da imam mušterije.
Nego, hajde ti izvadi motor, donesi ga ovdje, pa ću ja to pogledam.
Neznanac zbunjen. Vidi da tu nešto ne
štima. Polako se okrenu vratima, i izusti:
-E, ja je**** čaršije!
Kažu da je neznanac nakon izlaska iz
prodavaonice susreo svog poznanika Škotu, mehaničara, što zanat kod majstor
Hidajeta završi, koji mu auto popravi-pročepio dizne.
-Ja je**** čaršije! Ko sad ovdje koga
zaje****?!
Jozo Katinić
Važi mišljenje da je Tešanj otvorena
sredina za goste, ali pomalo i poteška da neko sa strane započne i provede svoj
život u njemu. U sjećanju na Smaila
Handžića vidjeli smo kako je to uspjelo Krajišniku. Ima njih još kao što su to bili:učiteljica
Refija Širbegović, Dragoslav Vlajković, i kao što je danas Ramiz Brkić, dr Sead
Rožajac i drugi. Jedan od takvih je i Jozo Katinić, prosvjetni radnik,
sportista.
Rođen je 1944. godine u Bosanskom
Brodu. Gimnaziju i Pedagošku akademiju, Srpskohrvatski jezik i razredna nastava, završio je u Slavonskom Brodu. Na Pedagoškoj akademiji upoznao je suprugu
Zlatu koja je studirala na odjeku za Srpskohrvatski jezik i historiju. Nakon
završenog školovanja i odsluženja vojnog roka zajedno sa Zlatom tražio je posao
i nisu ga mogli naći u svom okruženju. Zlata je imala familiju u Tešnju, tako
da je preko rođaka došla do Mahmuta Mehinovića, zamjenika direktora OŠ Huso
Hodžić. Od školske 1969/70. godine zajedno
sa suprugom Zlatom radi kao nastavnik u OŠ Huso Hodžić. Školsku 1996/97 radio
je i kao nastavnik u Gimnaziji Musa Ćazim Ćatić.
Jozo je imao zanimljivu sportsku karijeru. Fudbal je počeo igrati
1961. godine u podmlatku NK Nafta iz Bosanskog Broda, da bi nakon tri mjeseca
prešao u seniorski tim sa 17 godina, ali ga registruju sa starijim datumom
rođenja da bi mogao nastupati za prvi tim. Igra 5 godina, a onda odlazi u BSK
Slavonski Brod koji je ulaskom u Drugu ligu zapad počeo okupljati lokalne
kvalitetne fudbalere. U vrijeme kada je završio Gimnaziju dolazi poziv iz
splitskog Hajduka. Ante Mladinić je pravio selekciju od 40 pristiglih fudbalera na stadionu Plinara.
Nakon prve selekcije ostalo ih je 20 među kojima je bio i Jozo. Dobio je
smještaj u stanu. Međutim strah da ne prođe sve selekcije, a školska godina je bila
u pitanju, ipak se odlučio za obrazovanje umjesto rizika za fudbalsku
egzistenciju. Vratio se u BSK i započeo
školovanje na Pedagoškoj akademiji. Dobio je hranarinu od 35.000 dinara i od
toga se mogao školovati.Interesantno je da mu je u JNA komandir voda bio
stažista Ante Žaja poznati fudbaler Hajduka.
Jozo na stadionu Luke 1969. godine
Za Tešanj nije čuo prije nego mu je
supruga javila o mogućnosti zaposlenja. Prva slika o Tešnju mu je došla preko
Zlatine razglednice, na kojoj je bio bazen, Stari grad i dr. Čim je došao u
Tešanj odmah ga kontaktira trener TOŠK-a
Seid Hodžić koji je tada vodio finasnije u Općini. Tražio je da odmah dođe na
trening, da prekine na svoju štetu ugovor sa BSK, a da će mu TOŠK nadoknaditi troškove i da će mu obezbijedi
stan. Sjeća se Jozo i prve utakmice kada je TOŠK izbacio dobojski Željezničar
iz kupa rezultatom 4:1. Imao je Jozo ponude od Sloge iz Doboja i Jedinstva iz
Odžaka, ali je ipak stan bio odlučujući da ostane u Tešnju. Odigrao je tri
sezone. Bio je prepoznatljiv po fudbalskom umijeću i tehnici sa preciznim pasovima.
Tada je TOŠK imao i najbolju ekipu svih vremena: Hare, Ćamil, Sedžad, Fuad Sarić
stariji, Beli, Alica, Ilica, tada mladi
Juso Mešić i drugi.
Jozo je postao Tešnjak. Penzionisan je
2010. godine. Kćerka Bernadeta je pomoćnica Ministra obrazovanja u Ze-do
kantonu. Jozo i Zlata su posebno ponosni na svoja dva unuka Damira i Malika
Galijašević. A imaju i razlog za to jer smo i mi Tešnjaci ponosni na njih.
Damir je završna godina Muzičke akademije u Sarajevu, radi diplomski i već je
stekao ime u muzičkom svijetu Bosne i Hecegovine. Malik je od nedavno doktorant
na Klinici za neuroradiologiju u Institutu u Insbruku.
Jozo mi je pokazao i sveske u kojima
evidentira sve Damirove nastupe, autorska djela (kompozicije, aranžamani i dr.),
novinske zapise plakate.
Stare fotografije
Nakon šahovskog susreta u Bosanskom
Brodu 1979. godine.
S lijeva: Jasmin Smailbegović, Berzad
Vilašević, Muhamed Deljkić, Sakib Brkić, Bahrija Krdžalić i Slavko Mimica ((Iz
knjige Zapisi i sjećanja-Sakib Brkić)
Sa table na Gornjoj čaršiji
Husein Galijašević/zosradio.ba
