Ramazan je u, ionako tih Tešanj, unio
još veću tišinu, bar do vremena iftara. Živost jedino daju ekskurzije učenika.
Vrijeme nikako da se proljepša. Kiša i relativno niske temperature za ovo doba
godine. Subota lijepo sunčano, a već u nedjelju oblačno, a meteorolozi najavljuju
kišu i zahlađenje.
Ove sedmice je moju pažnju posebno
privuklo snimanje i sadržaj kratkog filma u Tešnju, o čemu pišem u dnevniku.
Dok sam slušao scenaristkinju Dudu Sokolović i njena iskustva sa snimanja
filma, zatim učenike koji su postavljali pitanja imamu Ferhad-begove džamije,
razmišljao sam o nama u Tešnju i našem odnosu prema pitanjima kojima se bavi
film. A film se bavi temom međusobnog udaljavanja etničkih grupa, pa mladi
danas nemaju dovoljno interesa, niti dovoljno poznaju prostor zemlje,
tradiciju, običaje i kulturu onog „drugog i drugačijeg“.
Imam kaže: bili su turisti, jedan iz Argentine,
i sa zanimanjem posjetili džamiju. A nama je trebao UNICEF, UNDP i UNESKO,
ugledni filmski radnici – da učenici tešanjske gimanzije po prvi put uđu u
crkve, a djeca iz Usore u džamiju. Gdje su tu škole, gdje su vjeroučitelji? Zar
oni to nisu mogli organizirati sami? Da li se u nas u školama obavlja mektepska
nastava, ili se uči malo više od toga, pa i o drugim religijama? Zar se nisu
mogle izvršiti posjete učenika, uz sportske i kulturne sadržaje? Ali, zato u
škole dolaze delegacije iz Turske i Hrvatske da bi se bolje upoznali i družili.
To je jasan znak koliko se svaki narod u Bosni i Hercegovini getoizira, zatvara
u sebe, a tako se tragično kida i urušava i historijska supstanca našeg
društva.
Gledam učenike, dvije djevojke i dva
mladića, nepozati su mi, i razmišljam koji su sad „naši“, a koji „njihovi“.
Koja su to obilježja identiteta, osim nevidljivih religijskih, koje su to tako
„nepremostive“ razlike? Nisam ih mogao razlikovati ni po govoru ni po
odijevanju. Imaju oni mnogo zajedničkog u tradiciji, kulturi, običajima…
Toliko ih toga zbližava, daleko više nego što razdvaja, a opet smo ih nekom
nevidljivom, ali oštrom linijom uspjeli podijeliti u torove.
U knjizi U ime identiteta Amin Maalouf
piše: „Evropa, u cjelini, ako teži prema jedinstvu, morat će zamisliti svoj
identitet kao sumu svih jezičnih, vjerskih i drugih pripadnosti. Ako ona ne
preuzme svaki elemenat svoje povijesti i ako ne kaže jasno svojim budućim
građanima da se trebaju osjećati u punom smislu Evropljanima, a da pri tom ne prestanu
biti Nijemci ili Francuzi ili Talijani ili Grci, ona jednostavno neće moći
opstati.“
Isto važi i za našu zemlju, s tom
razlikom što Evropa svoje jedinstvo, o kojem kao o humanističkom cilju govori
Maalouf, tek nastoji izgrađivati nakon svih ratnih katastrofa, a mi smo to
jedinstvo imali u historijskom iskustvu, pa smo, umjesto da ovu plemenitu
vrijednost njegujemo i unapređujemo, učinili, a i dalje činimo sve da od
naslijeđene dragocjene civilizacijske građevine ne ostane ni kamen na kamenu.
Pa, oni koji misle da odlike svog posebnog etničkog identiteta ne mogu očuvati
u Bosni i Hercegovini – kako će ga ostvarivati u jedinstvenoj Evropi? Ali, oni
i ne žele tako, zato se i raduju jačanju ekstremno desničarskih i
neofašističkih pokreta u evropskim zemljama, priželjkujući da oni na
ovogodišnjim izborima u EU zaposjednu njene organe i institucije kako bi
„legalno“ razorili i samu ideju ujedinjene Evrope. To je onaj recept koji je u
našoj zemlji već uveliko na djelu, jer se u njenim najvišim državnim tijelima
nalaze snage koje čine sve da bi blokirale djelovanje države i pokazale kako
Bosna i Hercegovina tobože ne može, pa i ne treba postojati. Iste su ideološke
snage vrlo agilne i u svojim nastojanjima da brutalno cijepaju višestoljetne
bosanskohercegovačke društvene spone i da proizvode nepremostive barijere kakve
u našoj prošlosti nikada nisu postojale.
Dok se ne izmijeni odnos svih naroda
prema sebi samima, neće biti napretka u Bosni i Hercegovini. Problem svi vide u
drugima, a niko u sebi. Svi imamo problem sami sa sobom, pa tako i mi Tešnjaci.
U javnosti se deklarativno zaklinjemo u odanost Bosni i Hercegovini, sviramo
joj himnu na svakom koraku, a, s druge strane, svojim postupcima drastično i
samoubilački razaramo historijsko tkivo naše zemlje.
Sve omladinske selekcije selekcije KK
Gradina (pionirke, pretpioniri i kadeti),
izuzev pionira, su ostvarile plasman
među četiri najuspješnije ekipe i završnicu prvenstva. TOŠK nakon 1:1 sa
Goraždem izgubio u Jajcu 2:1 i sada je pao na sedmo mjesto.
Brijačnica Hodžić
Uz
slastičarnu HD, brijačnica Hodžić najduže pruža svoje usluge na Gornjoj
čaršiji. Osnivač brijačke radnje bio je rahm.
Fuad Hodžić. Zanat je naučio kod svog tetka Sabita Mujagića. Kratko je radio
kod njega, potom otvorio vlastitu brijačku radnju na mjestu gdje je bila
brijačnica Ahmeta Hukića na Donjoj
čaršiji. Poslije je radnju imao u
prizemlju kuće Muhameda Ibrahimpašića (danas BBI banka), a ulaz je bio od
tadašnje pijace (danas stambena zgrada).
Enes i Ajdin druga i treća generacija
brijača u porodici Hodžić
Prvi u generaciji brijača u porodici
Hodžić, Fuad brije Muju Hadžimujića,
sjedi Mujo Hukić
Od Sulje Hukića, tešanjskog brice,
kupio je radnju 1965. godine na današnjem mjestu sa svim priborom i sredstvima
koje koriste u brijačnici. Suljo Hukić je bio poznat po tome što je svirao
harmoniku i u starijim godinama nije uopće spavao. Cijelo vrijeme Fuad je radio
sam. Sin Enes je u Tešnju završio Srednju
ekonomsku školu. I ako je tada mogao
naći posao u struci volio je više da radi sa ocem. I dok je išao u školu i
prije odlaska u vojsku boravio je u radnji i učio od oca, da bi po povratku iz
vojske 1987. godine počeo da radi.Od 1992. godine, nakon očeve smrti, je vlasnik brijačnice.U ratu je bio mobilisan
u 202 brigadu gdje je cijeli rat radio kao brijač. Nakon rata 1996. godine ponovo
otvara radnju. Porodičnu tradiciju nastavio je i sin Ajdin. On je završio školu
za frizera. Pokušao je na Poljoprivrednom fakultetu, ali je odustao i nastavio
tradiciju porodice radeći u očevoj radnji.
Dr.
Amir Dujsić subspecijalista kardiologije
Nakon sticanja zvanja specijaliste
interne medicine 2014. godine, dr. Amir Dujsić stekao je i zvanje specijaliste
kardiologije. Subspecijalistički ispit položio je u četvrtak 23.5. pred
komisijom u Tuzli. Predsjednik komisije je bio doc. dr. Elmir Jahić načelnik Klinike
za kardiovaskularne bolesti UKC Tuzla. Specijalistička znanja je sticao u Institutu
za kardiologiju UKC Tuzla, gdje mu je u specijalizaciji pomogao Dom zdravlja
izvršavajući finansijke obaveze prema Ministarstvu i u Institutu za
kardiovaskularne bolesti u Beogradu gdje
je sam snosio troškove specijalizacije.
Poslije dr. Ekrema Ajanovića, Amir je
drugi specijalista kardiolog u Tešnju. Na ovom prostoru je sada jedini
specijalista kardiologije, a u Zenici rade trojica. Nakon što smo dobili specijalistu
kardiologije uskoro će u Dom zdravlja stići i uređaj za ultrazvučnu
dijagnostiku vrijednosti 80.000 KM i koristit će ga kardiolog i radiolog.
Kada u junu dobiju i kardiomobil, donaciju
privrednika braće Ahmetlići kola hitne
pomoći,donaciju Udruženja privrednika, naše medicinske ustanove Opća bolnica i Dom zdravlja će biti
osposobljeneza kvalitetne, brze intervencije i kvalitetne preglede. I ja sam jedan od pacijenata koji se raduje što
smo sada i kadrovski i materijalno jači kada
su u pitanju pacijenti sa bolestima srca.
Dr. Amir Dujsić od nedavno obavlja
dužnost direktor JU Dom zdravlja.
Sjećanje Mahmut Mehihović Mašo
1928-2000
Rođen je 1928. godine u Tešnju, gdje
završava osnovnu školu. Učiteljsku školu je završio u Tuzli 1949. godine. Nakon
završetka učiteljske godine od početka školske godine raspoređen je na rad u
Bobare.
Mahmut Mehinović Mašo prvi s lijeva, do
njega Hasan Dolamić, Meho Prnjavorac i Ramiz Brkić
U školu u Bobarama dolazila su djeca
iz okolnih sela: Kalošević, Vrela, Drinčići i Blaževci. U ovom mjestu
organizovao je 14 anafalbetskih tečajeva i dva produžna tečaja. To je bilo
vrijeme masovnog opismenjavanja, a učitelje su nazivali fenjeraši. Nakon dvije
godine postavljen je za upravitelja škole, a uvođenjem osmogodišnjeg školovanja
Mašo će izvoditi nastavu u višim odjeljenjima. Radi kao referent za prosvjetu a
zatim kao pomoćnik direktora u OŠ Huso Hodžić. Sa ove dužnosti imenovan je i za
direktora ove škole.U Mašino vrijeme ova škola je pokrenula izlaženje lista Neven.
Dobitnik je nagrade Hasan Kikić. Rad u školi napušta 1978. godine i obavlja poslove
inspektora za prosvjetu. Jedno vrijeme obavljao je profesionalno dužnost
predsjednika SUBNOR-a.
Volio je druženja i život čaršije i
bio je redovan posjetilac Gradske kafane. Umro je 28.10.2000. godine.
Obnavljanju oštećene spomen ploče na
Partizanskom groblju prisustvovao je i predsjednik Predsjedništva Alija
Izetbegović. Do njega tadašnji načelnik
Fuad Šišić, a iza njega desno Mahmut Mehinović
Faruk i Duda Sokolović snimili kadrove
kratkog filma u Tešnju u okviru realizacije projekta Čuvari budućnosti
Od zaposlenika JU Muzej saznao sam da
u Tešnju snimaju Faruk i Duda Sokolović, dobro poznati filmski radnici (režija-Inat
1988. godine sniman u Tešnju, scenarijio, produkcija filmova i tv serijala).
Idući ulicom Enesa Galijaševića zapazih
četvero mladih ljudi, Mikija Trifunova, Dudu i Faruka Sokolovića kako snimaju.
Zainteresujem se kod g.đe Sokolović, a ona mi obeća više informacija nakon
snimanja u Ferhad-begovj džamiji.
Faruk je reditelj, a Duda je scenarist
kratkog filma koji snimaju u okviru projekta Čuvari budućnosti koji se realizira
u okviru općeg glavnog zajedničkog projekta Dijalog za budućnost: promocija
društvene kohezije i raznolikosti u BiH. Projekat je finansiran iz Fonda UN-a
za izgradnju mira, te razvijenog na osnovu zajedničke inicijative
Predsjedništva BiH i generalnog sekretara UN-a kao odgovor na potrebu stvaranja
prostora za dijalog i promociju suživota u BiH. Projekat zajednički realizuju UNDP,
UNICEF I UNESCO.
Projekat realizira udruženje Perspektiva.plus
i produkcijska kuća Mebius Film iz Sarajeva.
Zamolio sam gđu Sokolović da mi
dostavi malo šire obrazloženje motiva snimanja filma. Prenosim njen tekst u
cjelosti:
Unatoč bogatoj kulturnoj baštini i
etničkoj raznolikosti stanovništvo Bosne i Hercegovine, koje je stoljećima
živjelo zajedno, danas ne živi u miru i zajedništvu. Ratna dešavanja s početka
devedesetih godina prošlog stoljeća doprinijela su tome da se različite etničke
skupine sve više udaljavaju jedne od drugih, pa mladi danas nemaju dovoljno
interesa, niti dovoljno poznaju prostor zemlje, tradiciju, običaje i kulturu
onog „drugog i drugačijeg“. Mladi Bosne i Hercegovine ni kroz obrazovni program
nisu ohrabreni da se međusobno povezuju i umrežavaju. Postojanje „Dvije škole
pod jednim krovom“, neusmjerenost programa školskih ekskurzija prema vlastitoj
zemlji, različiti planovi i programi za različite etničke skupine ne potiče
angažman mladih i izoluje ih od onih različite nacionalnosti i konfesija, čime
stanovništvo ostaje podijeljeno, a interes za upoznavanje kulture drugog i
zajedničke kulturne baštine gotovo nestaje.
Mladi u BiH nedovoljno poznaju
kulturnu baštinu zemlje koja je snažna poveznica svih naroda koji stoljećima
naseljavaju njen prostor. Poznavanje kulture „drugačijeg“ igra značajnu
ulogu u prevazilaženju predrasuda i predstavlja važan faktor u postizanju
društvene kohezije, a poticanje interesa za druge kulture predstavlja prvi
korak ka izgradnji mira i međukulturalnog razumijevanja.
Napravio sam fotografiju nakon
snimanja u Ferhad-begovoj džamiji
S lijeva četvrta Duda Sokolović, sedmi
Faruk, osmi imam Ferhad-begove džamije mr. Enver ef. Kurtić
Leži Miodrag Miki Trifunov
Snimamo devet kratkih filmova o 9
izabranih gradova i općina u Bosni i Hercegovini, prostorima sa bogatom i
poznatom kulturnom baštinom i onima o kojima se malo govori i zna. U septembru
će na više TV stanica biti prikazani filmovi iz: Travnika, Tešnja, Busovače,
Viteza, Brčkog, Usore,Bijeljine, Doboj Istoka, Tuzle.
U snimanju učestvuju srednjoškolci
iz svakog grada. Domaćini koji svoje vršnjake iz drugih gradova upoznaju
sa materijalnom i nematerijalnom kulturnom baštinom. U posjetu im dolazi i
djevojka sa Kube, koja sada živi u Bosni i Hercegovini i želi upoznati svoju
zemlju.Mladi se druže, mnogi prvi put ulaze u sakralne objekte vjerskih
zajednica kojima ne pripadaju u svom gradu i smatraju to vrlo zanimljivim
iskustvom.
Želimo ih potaknuti da baštinu čuvaju
kao zajedničko dobro svih nas. Doprinos koji mladi mogu dati
u promociji i zaštiti bosanskohercegovačkog naslijeđa pretpostavlja na
prvom mjestu poznavanje umjetničke, arhitektonske,kulturološke,
istorijske i turističke vrijednosti materijalne, nematerijalne i prirodne
baštine.
Faruk uz kamermana tokom snimanja
Kulturna baština Bosne i Hercegovine
predstavlja snažnu poveznicu svih naroda koji stoljećima naseljavaju ovaj
prostor, a mladi osim što je ne poznaju, nisu motivirani da se
zainteresuju. Navedeno potvrđuju podaci iz omladinske politike Vlade Republike
Srpske, prema kojima je 61% mladih nezainteresovano za kulturne događaje i
upoznavanje kulture generalno. S druge strane, više od 70% njih redovno
posjećuje kafiće i svoje slobodno vrijeme provodi isključivo na taj
način. Pored toga, u veoma malom procentu od svega 5% mladi ljudi
pokazuju interes za volontiranje i akivnosti kojima bi proširili svoje
obrazovanje. Istraživanja Helsinškog komiteta pokazuju da je ksenofobija u
Bosni i Hercegovini zastupljena u visokom procentu od 55%, a uz nju navode i
homofobiju (26%), te rasizam (5%). Kako je već ranije navedeno, dokle god ne
postoji poznavanje i interes za poznavanjem kulturnog naslijeđa koje različite
etničke skupine na prostoru BiH diijele, ksenofobija će rasti, a zajedništvo
sve više predstavljati apstrakciju. S ciljem promicanja modela ponašanja koji
podupire toleranciju, jednakost u društvu, angažovano i društveno odgovorno
ponašanje, mir i zajedništvo, neophodno je riješiti navedene probleme, kako bi
se obezbijedio spokojan i kvalitetan život na prostoru Bosne i Hercegovine. Potreba
za povezivanjem oduvijek je bila prisutna u ljudskoj prirodi, jednako kao što
je i strah najprije rezultat nepoznavanja njegovog izvora.
U snimanju filma učestvuje i poznati
filmski i pozorišni glumac koji je
penzionisan, ali je i dalje aktivan. Prepoznatljive se njegove recitacije
poezije.
Osnovana Edukacijska mreža Jugoistočne
Evrope
U
firmi Planjax u Bobarama održana je Press konferencija Edukacijska mreža Jugoistočne
Evrope (Educational network of Suotheast Europe-ENSEE). ENSSE su predstavili
osnivači:akademik, prof. dr. Refik Šećibović predsjednik UO Flexible
Invisible College Konjic, prof. dr. Nedim Čaušević direktor Instituta za
certifikaciju sistema Sarajevo, Janez
Dekleva, projektni ekspert, direktor Međunarodnog centra za prenos znanja
Ljubljana, prof. dr. Marijana Šećibović direktorica Visoke škole za turizam i
menadžment Konjic, mr.sc. Bojana Vignjević , predjednica UO Nacionalnog centra
za certifikaciju dodatnih kvalifikacija Beograd, doc dr. Bajruzin Hajro Planjac
direktor Centra za obrazovanje odraslih Eduka BiH Tešanj i Hasib Gazibegović Institut
za certifikaciju Podgorica.
Stoje s lijeva:dr. Nedim Čaušević,
akademik Refik Šećibović, dr. Hajrudin Planjac, Hasib Gazibegović i Janez
Dekleva
Sjede s lijeva: mr. Bojana Vignjević, Muamera
Planjac, prof. Marijana Šećibović
Osnivači su obrazložili potrebu za
osnivanjem ENSEE, zato što školski sistem ne podržava ono što traži
privreda. Tehnologije se brzo razvijaju,
potrebe su sve veće za novijim zanimanjima, za instant znanjem koje će se steći
na najbrži način, a zatim usavršavati kroz rad. Pri tome je potrebno imati
kvalitet. Zato se uvodi sistem certificiranja koji je potvrda o kvalitetu, a
davat će se na rok 5 ili 7 godina sa potrebom obnavljanja. Planira se u jesen i
otvaranje karijernog centra.
Ova prilika je iskorištena da se Centru za obrazovanje
odraslih Eduka BiH uruči certifikat prema zahtjevima standarda EN ISO 9001:2015
Stare fotografije
Polaganje kamena temeljca za izgradnju
objekta Napretka u Bukvi.
S lijeva, NN, Šišić Mrki, Mehuljić, Muhamed
Članjak iz Raduše, Alaga Sinanović, Haso Šeljmo, NN, Ibrahim Srkalović, Izudin
Dizdarević, Ifeta Smailbegović, Irfan Smailbegović dijete.Simbolično kame
temeljac polaže Muharem Abduzaimović.
S lijeva: Smajo Handžić, NN, Fehim
Smailbegović Bijeli, Alija Saračević i Adil Bećarević. Fotografija je iz 1964.
godine, a zanimljiva jer se iza vidi kako je izgledao dio grada gdje je danas
banka, pekara i stambena zgrada
(fotografije Fehima Smailbegovića Bijelog)
Na današnjem mjestu Gradske kafane
bila je zgrada apoteke. Ispred nje je bilo zasađeno cvijeće. Na fotografiji
načinjenoj 1958. godine je brico Suljo Hukić koji je imao brijačnicu preko puta
(fotogarfija Enesa Hodžića)
Sa table na Gornjoj čaršiji
Husein Galijašević/zosradio.ba
