Allah dž. š. svojim vjernicima daje samo ono što je najbolje za njih, neovisno o tome da li oni u datom trenutku toga bili svjesni ili ne. Kur’an, riječ Božija i ljudsko iskustvo nas podsjećaju da neko dobro može kasnije postati izvor nesreće, ali i neka prividna nesreća ishodište kasnije sreće. Kur’an veli: “U nečemu vi vidite zlo, a ono je dobro po vas; a u nečemu vidite dobro, a ono je zlo po vas”. S tom sviješću nam valja dočekati ramazan u vrijeme pandemije. Sve druge stvari su tehničke, organizacione naravi koje imaju malo veze sa stvarnim sadržajem onoga što ćemo raditi.
U vremenu smo koronavirusa kada ljudi najviše vremena provode u kući zbog ograničenog kretanja, na koji način najbolje iskoristiti vrijeme tokom ramazana?
Prije svega, trenutna dionica naših zajedničkih života je dionica kojom nismo prošli. Ne samo to, nego to je put kojim čovječanstvo nije prošlo. Istina, bilo je kuga i zaraznih bolesti i ranije, ali je savremena tehnološka i globalna civilizacija učinila da stvari idu mnogo brže i da smo dosta intenzivnije suočeni s pandemijom. Mi trenutno hodimo čistim snijegom kojim ljudska noga nije prošla i na tom putu “otkrivamo” sebe, ali “otkrivamo” i druge. Nesporna je antropološka činjenica da u danima krize čovjek preispituje svoj život, njegov smisao i svrhu egzistencije. U kriznom periodu tzv. “posljednja pitanja”, kako ih filozofija imenuje, postaju “prva” pitanja, jer nas na to egzistencijalni usud obavezuje. Neki se možda neće složiti sa mnom, ali ja tvrdim da je Allahova milost da nam je ramazan došao upravo u ovo vrijeme, u vrijeme duhovnog preispitivanja. Stoga ćemo ramazan dočekati s jasnom sviješću da dragi Bog bdije nad nama, jer “more njegove milosti nema obale” kako to kaže Ahmed Behdžet.
U svojim inspirativnim porukama na društvenim mrežama ste kazali da su “sretni oni kojima je dosada u izolaciji najveći problem”, kako psihički pobijediti izolaciju i ovaj period, kako iskoristiti ramazan i pomoći sebi?
Uz bojazan da me pogrešno razumiju, dozvolite mi da kažem da su danas sretni oni kojima je dosada u izolaciji najveći problem. Također, dopustite mi da kažem da su meni mnogo veća briga bolesne osobe, hiljade onih koji su izgubili svoje poslove i koji ne spavaju od brige kako svojoj djeci na sofru donijeti komad hljeba. Nasuprot tome, oni koji se sekiraju zbog dosade i psihičkih problema uzrokovanih izolacijom, koji kazuju da je ovo kao u koncentracionom logoru i slično, ti neka malo sačekaju. Oni koji se žale na dosadu zasigurno su kukali i ranije. Ne kuka kukavica zato što joj je teško, nego joj takva pjesma, kaže narodna poslovica. Takvi zaboravljaju šta je ovaj narod ne tako davno preturio preko glave. Ja se sjećam vakta kada je upaljena svijeća bila povod za slavlje, kada je sahan graha bio gozba. I sada neko uz sve blagodati punih frižidera, stotina televizijskih kanala, interneta, videokomunikacije, pametnih telefona itd. kazuje kako mu je teško. I umjesto da nam sve te stvari kojima smo okruženi budu put rješenja, one nam postaju problem. Umjesto da svu tu tehnologiju iskoristimo da se zabavimo, da obogatimo horizonte svoga znanja, nama mediji postaju teret, jer se zamaramo mišljenjem nekih medijskih ubleha koje nas ubijaju u pojam pričom o teorijama zavjere, 5G mreži i sličnim bedastoćama. Umjesto da budemo sretni zbog toga što imamo bogat izbor hrane, nama je ključni problem višak kilograma. Naš svakodnevni govor i prije pandemije je bio natopljen riječima kao što su strašno, katastrofa, tragedija, skandalozno i time se opisuju sasvim obične, životne stvari. I kako to obično biva, ko kuka i nakuka. Kukali smo da nam je teško, a sada kao da nam dragi Bog veli “e je li vam sada teško?” Kao u onoj priči o Krandžolozu koji se popne na leđa i pita “je li vam teško?” Svaki put kada kažemo da jeste, on biva sve teži do konačne smrti. U ovoj priči na koju nas je podsjetio Meša Selimović u “Dervišu i smrti”, Karandžoloz mora sići s leđa kada kažemo “nije nam teško”. Kada probleme budemo sagledavali iz ove perspektive, vjerujem da će i naš odgovor na aktuelne izazove biti dosta pozitivniji. Naravno da je ova situacija teška. Nema sumnje da će mnogi biti u strahu i brizi i iz svega ovoga izaći s traumatskim ožiljcima. U tom smislu treba znati da je jedno od bitnih značenja religije i model suočavanja sa životnim traumama. Život nikoga ne miluje. Osobito je Balkan, i na njemu Bošnjaci, u minula dva vijeka bio prostor teških trauma koje treba samome sebi objasniti kako bi svijet imao smisla i kako bi se nastavilo koračati kroz životne staze. Ne mislim da mogu dati konačne odgovore. Niti smatram da je put vjere jedini put. Ali tvrdim da je spoznaja dragog Boga i slijeđenje njegovog puta najjednostavniji i najnepatvoreniji put psihoterapije. Kur’an nas uči da su i mnogo bolji od nas nailazili na mnogo teža iskušenja. Svete knjige nas podsjećaju da nije bitan nivo iskušenja, nego reakcija na njega. Kazivanja o brojnim vjerovjesnicima nisu zakovana u davnoj prošlosti i ne tiču se samo nekih bivših ljudi. Čitajmo Kur’an kao da se nas tiče, kao da je nama objavljen i otkrit ćemo mnoge ajete kao da ih prvi put vidimo, kao da se nama izravno obraćaju. Nemojmo misliti da riječi upućene Poslaniku a.s. “Zaista, poslije tegobe olakšanje dolazi” nemaju refleksiju i na nas same. Imaju itekako.
Ramazan je kod vjernika u Bosni i Hercegovini odlikovalo i noćno druženje nakon iftara i teravija. Međutim, to im je sada uskraćeno zbog policijskog sata, kao i zajednički iftari, teravije, mukabele… Kako će funkcionisati vjerski život sada?
“Nema nikakve dileme da je ramazan dobra prilika da svoju dušu orosimo dobrotom i iskrenom pobožnošću. Svakako, naš doživljaj ramazana u vrijeme pandemije bit će nešto drugačiji. Možda će biti i bolji jer ćemo biti manje okrenuti drugima, a više sebi i svojoj duši. Ramazan je uistinu mjesec u kojem se Bošnjaci ponajviše druže. Ni u jednom mjesecu ne postoji tolika društvena dinamika među Bošnjacima kao u ramazanu. Zajednički iftari, masovne teravije, naše hafiske mukabele sijela posije teravija sve su to elementi koji su nam upotpunjavali doživljaj ramazana. Međutim, sada ćemo imati priliku da svoju pobožnost iskazujemo manje javno, a više tajno, manje manifestno, a više latentno. Možda je to i mnogo bolje, jer je prava pobožnost sakriti pobožnost, odnosno, svoju vjeru čuvati za sebe kao istinski dragulj. U tišini svoga doma možemo postiti, i Kur’anom svoju dušu pojiti, sa svojom porodicom o vjeri učiti. Naši domovi mogu postati duhovna utočišta kao što je bila pećina mladićima iz sure Kehf koju pobožni vjernici uče petkom”.
Da li vjerujete da će uskoro doći do ublažavanja mjera i da će vjernici moći obrede obavljati u džamijama?
“U formalnom smislu, mi ćemo slijediti naputke državnih organa. Islam je vjera koja potiče samodisciplinu, ali i društveni red. Stoga će vjernici biti primjer discipliniranog ponašanja i u ovim kriznim razdobljima. Međutim, ukoliko nadležni organi procijene da je moguće u nekom kapacitetu organizirati posjete džamijama, u tom obimu ćemo i mi dozvoliti našim vjernicima. Sve u cilju očuvanja života i zdravlja naših ljudi. U svakom slučaju, pratit ćemo procese u društvu i na temelju toga ćemo donositi i naše odluke”.
