Grubo izrađene vunene prostirke, ukrašene i izrađene
jednostavnom tehnikom pretkivanja “u dva nita“ bile su prisutne na području
Bosne i prije dolaska Osmanskog carstva. Dolaskom Osmanlija na prostor
Balkanskog poluotoka proširila se upotreba ćilima i prostirki orijentalnog
porijekla koje su i tehnički i ornamentalno bile bolje urađene od domaćih. Ono
stanovništvo koje je prihvatilo islam, prihvatilo je i nove načine uređivanja
svojih domova, stoga su ćilimi, serdžade i makati postali neizostavan dio skoro
svakog domaćinstva u Bosni. Zbog ove povećane upotrebe vunenih prostirki u
kućama, povećala se i potreba za njihovom proizvodnjom, a nove vještine izrade
ljepših i kvalitetnijih ćilima postepeno su se prenosile i na domaće tkalje.
Vremenom su se oformili i centri u kojima je proizvodnja bila veoma
intenzivirana. Prvi poznati ćilimarski centri bili su Rogatica, Bosanski
Petrovac, Bjelaj, Gacko i Glamoč. Pojavili su se, pored proizvodnih, i
trgovački centri u Sarajevu, Zenici, Banjoj Luci, u kojima su se prodavale sve
vrste ćilima proizvedenih u Bosni, ali i onih koji su uvezeni iz raznih
dijelova Osmanskog carstva.
Osnivanje Tkaonice ćilima 1888. godine u Sarajevu
predstavlja veliku prekretnicu u proizvodnji i ekspanziji bosanskohercegovačkog
ćilimarstva upravo zbog industrijalizacije i tehnološkog napretka koji sa
Austro-Ugarskom dolaze u Bosnu. Ovu Tkaonicu ćilima osnovali su Filip Hass i
sinovi iz Beča. Osim do tada poznatih centara, kućno ćilmarstvo se u
austrougarskom periodu proširilo i na druge gradove, a kasnije i na sela koja
su bila u uskoj vezi sa tim gradovima. Boljem i bržem širenju zanata izrade
ćilima dodatno je doprinosilo i školovanje tkalja, ali i udaja djevojaka iz
pojedinih ćilmarskih centara u razne krajeve Bosne. Nekoliko godina kasnije u
Sarajevu je otvorena i Zemaljska škola za tkanje ćilima. Nakon toga je Tkaonicu
ćilima preuzela Zemaljska vlada i predjela joj ime u Zemaljska tkačnica. U
Tkačnici su se proizvodile tri vrste ćilima: glatki – bosanski, uzlani –
perzijski i goblenski. Također je organizirano i skupljanje originalnih ćilima,
pregača, šarenica i ostalih predmeta širom Bosne, kako bi se naspram njih
napravili stalni uzorci za potrebe Tkačnice. Perzijaneri su pravljeni po uzoru
na klasične perzijske ćilime. Među prvim uzorcima bio je ćilim iz Prozora iz
prve polovine 19. stoljeća. “Petrovačka zilija“ (zapadna Bosna), “Beogradsko
kolo“ (istočna Bosna), “Ćilim na kola s patkama u ćenaru“ (okolica Ćelebića i
Konjica), sve su ovo nazivi za isti uzorak u kućnom ćilimarstvu za čiju je
izradu poslužio ćilim orijentalnog porijekla.
U bosanskoj kući ćilim je imao mnogobrojne funkcije. Njime
se ukrašavala soba, služio je i kao prostirka na podu, za zastiranje sećija, za
prekrivanje kreveta i ukrašavanje zidova. Česti su slučajevi da je na zid
okrenut prema Kibli u pravcu svete Kabe u Meki okačena serdžada na kojoj je
oslikan mihrab. Takve prostirke su služile i za obavljanje namaza. Za vrijeme
Austro-Ugarske, ćilime su u kućama imali i muslimani i kršćani, dok su ih na
selu koristili samo Bošnjaci. Ako nisu bili imućni, onda su nastojali da im
makar jedna ovakva prostirka krasi pod dnevne sobe. Ćilimi su se smatrali
izuzetno vrijednim darom, pa su darivani džamijama, rjeđe crkvama, a i
članovima porodice prilikom ženidbe i useljenja u novu kuću.
Tkačnica je vremenom izvršila veliki utjecaj na kućno
ćilimarstvo u Bosni i Hercegovini na način da su tkalje kopirale uzorke sa
ćilima direktno iz Tkačnice, pa su onda te tkalje koje bi usavršile izradu
određenog uzorka prenosile svoje znanje na druge tkalje. Nerijetki su slučajevi
da su tkalje vršile svojervsnu improvizaciju, pa su na osnovu tih ustaljenih uzoraka
nastajali novi motivi. U koloritu kućnog ćilimarstva zadržan je pastelni
kolorit biljnih boja, a ornamentima su davana narodna imena: iđolska kola,
kandiljaš, bešikaš, na baklave, tablaš, lepiraš, lalaš itd.
Po završetku Prvog svjetskog rata ćilimarstvo se i dalje
širilo, a raširila se i upotreba vertikalnog tkalačkog stana. Ovo je omogućilo
izradu velikih ćilima iz jednog dijela, a usljed utjecaja ženskih stručnih
škola i same Tkačnice, počela je izrada ćilima sa najnovijom ornamentalnom
kompozicijom. Najtraženiji ćilimi iz ovog perioda dolazili su iz Bosanskog
Petrovca, a prodavani su u Bosanskom Petrovcu, Sarajevu i Gacku. Ćilime su
također prodavali i trgovački putnici, pa su ove majstorije iz Bosanskog
Petrovca stigle do svih krajeva bivše Jugoslavije.
Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do modernizacije u
radioničkoj i kućnoj proizvodnji ćilima. Također je uvedena i mašinska
proizvodnja sa kojom je kreirana i nova ornamentika. Dolazi do naglog razvoja
tekstilne industrije koji je prouzrokovao krizu u radioničkoj proizvodnji.
Javila se potreba na tržištu za jeftinijim ćilimima mašinske proizvodnje, pa se
1960. godine počela graditi prva fabrika Tkaonice mašinskih ćilima na Ilidži
koja je počela sa radom 1962. godine. Pokrenuta je i tzv. proizvodnja “na sic“,
da bi se ublažila kriza, ali i pojeftinila cijena ćilima. Tkalje su radile kod
kuće, a od fabrike su dobijale stan (za tkanje), predivo i uzorak prema kojem
su tkale. Oko 1975. godine radionice za ručno tkanje ćilima konačno prestaju sa
radom.
Preuzeto iz kataloga „Bosanskohercegovački ćilimi“ izdavača
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, autorice Marice Popić-Filipović (viši
kustos)
