Piše: Sabira Gadžo-Šašić
Prije 10 godina Bosna i Hercegovina je ratifikovala UN
Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Time se obavezala da će kao država
preuzeti odgovornost za stvaranje ambijenta u kojem će osobe s invaliditetom
imati jednake mogućnosti za uživanje svih prava ravnopravno sa ostalima.
Danas, prava osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini
rasuta su u više državnih, entitetskih i kantonalnih dokumenata, i na žalost
svih, pripadnici te populacije žive na marginama društva, baš kao i prije
ratifikacije UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koja čini krunu svih
propisa koji uređuju prava ove populacije.
Jaz između teorije i prakse
Očito da su predstavnici bh. vlasti “pohitili” sa usvajanjem
dokumenta koji je po svojoj pravnoj snazi iznad nacionalnih zakona i koji
preciznije nego bilo koji drugi normira osnovna
prava i smjernice za ostvarivanje potreba i prava osoba s invaliditetom. Dakle,
Konvencija kroz opća načela garantuje osobama s invaliditetom: poštivanje
dostojanstva, zabranu diskriminacije, punu uključenost u društvo, poštivanje
različitosti, jednake mogućnosti, pristupačnost, jednakost muškarca i žene,
poštivanje sposobnosti razvoja djece s invaliditetom i poštivanje prava te
djece na očuvanje vlastitog identiteta. Posebno se potencira podizanje svijesti
cijelog društva o osobama s invaliditetom i njihovim pravima; pristupačnost;
neovisno življenje i uključenost u zajednicu.
Svakako da se u kontekstu navedenog postavlja mnoštvo
pitanja, poput gdje je u svemu ovome država Bosna i Hercegovina nakon više od
10 godina?! Jesu li napravljeni pozitivni pomaci u socijalnoj uključenosti
osoba s invaliditetom u bosanskohercegovačko društvo?
Nažalost u Bosni i Hercegovini će svi oni koje zanima ova
oblast morati još sačekati pozitivne promjene, jer očito je da unapređenje
kvalitete života osoba s invaliditetom ne ide tokom koji Konvencija propisuje.
Čak ni danas u institucijama u BiH kao ni u propisima nije usklađena
terminologija iz oblasti invalidnosti.
U čemu je onda problem?
Po svemu sudeći problem proizilazi iz činjenice što u
momentu usvajanja jednog ovako važnog dokumenta nije stvoreno ni minimum
pretpostavki za njegovu primjenu, a koji se zasniva na socijalnom modelu
invalidnosti prema kojem je neophodno uložiti napore u kreiranje ambijenta koji
bi bio pogodan za punu uključenost osoba s invaliditetom u zajednicu i
preuzimanje odgovornosti za sva ograničenja s kojima se susreću osobe s
invaliditetom.
Ipak, čini se da ratifikacija ključnog dokumenta za osobe s
invaliditetom, a i njegova implementacija u Bosni i Hercegovini, bar do sada,
predstavlja samo privid jer prava osoba s invaliditetom nisu samo stvar
ratifikacije ili potpisa, nego stvaranje uslova u kojima će se prava moći
ostvarivati. Međutim Daytonskim mirovnim sporazumom u Bosni i Hercegovini
oblast socijalne zaštite je pripala u nadležnost entitskih vlasti
koje samostalno i neovisno regulišu tu oblast. Upravo taj način kreiranja
socijalno zaštitnih mjera nije omogućio jedinstveno ili usaglašeno
zakonodavstvo iz te oblasti. Izostao je i jedinstven sistem socijalne politike
što sve skupa predstavlja minimum uslova za primjenu sadržaja Konvencije.
Sigurno da takav pristup je isključivo pogodovao pojavi
diskriminacije u oblasti invalidnosti na način da se osobama s invaliditetom
omogućilo ostvarivanje prava prema porijeklu invalidnosti i prema
teriterijalnoj pripadnosti.
Na žalost ni danas nije bolja situacija, jer još uvijek
entitetska zakonodavstva iz ove oblasti nisu usaglašena sa sadržajem Konvencije
u kojoj se posebno potencira život osoba s invalidietom bez diskriminacije po
bilo kojoj osnovi.
Iako je možda prvobitno, puko usvajanje međunarodnih propisa
o pravima osoba s invaliditetom, u BiH imalo za cilj stvaranje društva po mjeri
svakog pojedinca, ipak bar za sada, daleko smo od tog cilja. Čini se da su sve
poduzete aktivnosti u prethodnom periodu rezultirale veću polarizaciju unutar
populacije koja je direktno pogođena problemom invalidnosti.
Ipak ako se ima u vidu da je, nimalo kratak, period od deset
godina od usvajanja UN Konvencije o pravima osoba s ivnaliditeotm u BiH
popraćen svakodnevnim teškoćama u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava, poput
prava na zdravstvenu zaštitu, socijalnu pomoć, tuđu njegu ili ortopedska
pomagala, onda zasigurno da projekcije za budućnost ne mogu biti svjetle.
Zato više nego očigledno je da period od 2010. godine do
danas je bio protkan kontinuiranim kršenjem osnovnih socijalnih prava ove
populacije, a ne, kako se država obavezala, stvaranjem pretpostavki za njihovu
primjenu. To je, na žalost svih, sramota koja se ukorijenila u bh. društvo, a
koja je postala konstanta. Sporadnični pokušaji primjene i usaglašavanja
pojedinih propisa unutar entiteta mogu se ocijeniti kao formalni, a ne kao
stvarni.
Šta nam donosi budućnost?
Dodatno poražavajuća je činjenica da u predstojećem vremenu
koje će biti obilježeno “pandemijskom” krizom se može očekivati još veći ambis
u ovoj oblasti. Globalni kolaps, u koji lagano ulaze sve zemlje svijeta,
poljuljat će mogućnost većeg zaživljavanja socijalnog modela invalidnosti. Zato
iskorak u njegovom daljnjem zaživljavanju mogao bi čak biti izazov i za
mnoge razvijene zemlje svijeta, a za države poput Bosne i Hercegovine.
Za očekivati je da se medicinski model invalidnosti, koji
posmatra invalidnost kroz problem, “zakuca” do daljnjeg.
Dakle, po svemu sudeći trenutna situacija ne obećava ništa
nego da će prava propisana UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom na
bosanskohercegovačkom teritoriju još dugo ostati samo mrtvo slovo na papiru i
više nego sigurno je da će morati sačekati neka bolja vremena. Do tada, čini se
da su vladajuće strukture u BiH za sebe rezervisala, samo, obavezu potpisivanja
i ratificiranja međunarodnih dokumenata, ali, ne i usaglašavanje nacionalnih
propisa sa njima.
Zato je više nego izgledno da ćemo trebati pričekati da se
nekada prvo desi promjena stavova i vrijednosti, a zatim i promjena cjelokupnog
sistema. Građani Bosne i Hercegovine koji su se više puta pokazali kao
strpljive osobe, treba da same sebe pozovu na odgovornost i svojim malim
primjerima pridonesu, zaživljavanju društva u kojem bi svi bili jednaki i u
kojem bi država bila u službi građana, a građani u službi države.
Vrijedi čekati na takvo društvo, zar ne?!
